U digitalnoj eri, gdje svatko s pametnim telefonom postaje pošćer Andrija Bombišta i kroničar našeg malog mista (svakodnevice, op.a.), sektor privatne zaštite nerijetko završava u fokusu javnosti – nažalost, najčešće kroz prizmu ismijavanja. Nedavni viralni snimak dvojice starijih zaštitara u jednom trgovačkom centru, uz ironičan potpis: „S takvim osiguranjem se zaista osjećam zaštićeno“, otvorio je Pandorinu kutiju pitanja. Je li javno ruganje djelatnicima privatne zaštite samo prolazni internetski trend ili simptom duboke krize identiteta i resursa u kojoj se struka nalazi?
Problem koji ovakve objave razotkrivaju je dvoslojan. S jedne strane, svjedočimo potpunom izostanku respekta prema zanimanju koje je ključno za funkcioniranje javnih prostora. Zaštitar je u očima javnosti postao "laka meta", simbol neefikasnosti, dok se zaboravlja da ti isti ljudi čine prvi bedem u situacijama evakuacija, incidenata ili pružanja prve pomoći. Ismijavanje njihove fizičke spreme ili dobi, a pritom se zanemaruje faktor njihovog iskustva, smirenosti i deeskalacijskih vještina koje često nadmašuju čistu fizičku snagu.
S druge strane, ne možemo zatvoriti oči pred realnošću tržišta rada. Sektor privatne zaštite u Hrvatskoj i regiji suočava se s kroničnim nedostatkom mladog kadra. Niske satnice, odgovornost koja nije proporcionalna primanjima i naporan radni ritam potisnuli su mlade radnike prema drugim industrijama. Rezultat toga je "dijamantna radna snaga" – umirovljenici koji popunjavaju rupe u sustavu kako bi objekti uopće mogli biti otvoreni. Iako zakonski ispravno, ovo postavlja pitanje granice operativne sposobnosti: može li sustav dugoročno opstati ako se oslanja isključivo na entuzijazam onih koji su već trebali biti u mirovini?
Glas s digitalne ulice: između empatije i surovog humora
Pregled više od tri tisuće komentara ispod spomenute objave otkriva fascinantnu podijeljenost javnosti. Dok se dio korisnika zadržava na površnom humoru, povlačeći paralele s filmovima poput „Noć u muzeju“ ili koristeći termine poput „Gerijatrijska sigurnost“, iznenađujuće je da veliki dio javnosti sa svojim komentarima ipak pokazuje duboko razumijevanje situacije.
Mnogi korisnici ističu kako je „pošten rad dostojan poštovanja u svakoj dobi“ te hvale tvrtke koje pružaju priliku osobama treće životne dobi da ostanu korisni članovi društva. Ipak, najupečatljiviji su komentari koji u ovakvim prizorima vide socijalno upozorenje. Rečenice poput: „Ovako ćemo svi izgledati ako se granica za mirovinu podigne na 70 ili više godina“ ili „Radiš posao koji nitko ne želi, riskiraš, a plaćen si premalo“, pretvaraju jedan šaljivi video u ozbiljnu kritiku modernog tržišta rada. Upravo taj sraz – u kojem javnost istovremeno ismijava fizičku nemoć, ali brani ljudsko dostojanstvo i pravo na rad – jasno oslikava izazov s kojim se privatna zaštita danas suočava.
Dodatni izazov je sigurnost samih djelatnika. Snimanje zaštitara bez dozvole i njihovo izlaganje javnom ruganju na platformama poput TikToka, Instagrama ili Facebooka predstavlja ozbiljan etički, a potencijalno i sigurnosni propust. Takve objave narušavaju autoritet zaštitara, čineći njihovu poziciju na terenu još težom i nezahvalnijem.
Dokle god je zaštitar tema za "memeove", a ne subjekt profesionalnog poštovanja, struka će se boriti s imidžom "nužnog zla". Koliko god tehnologija napredovala, ljudski faktor ostaje nezamjenjiv, ali taj faktor mora biti podržan adekvatnim sustavom nagrađivanja i selekcije. Vrijeme je da se zapitamo: smijemo li se ljudima na slici i videouratku, ili zapravo sustavu koji je dopustio da sigurnost postane predmet vica? Tek kada podignemo standarde struke i zaštitimo dostojanstvo onih na prvoj liniji, moći ćemo očekivati da i javnost promijeni svoju perspektivu.
Eugen Antić
Foto: Berke Citak / Unsplash