Iako je sektor privatne zaštite jedan od važnih dijelova sigurnosnog sustava u Hrvatskoj, već više od desetljeća nema važeći granski kolektivni ugovor koji bi uređivao minimalne standarde rada u djelatnosti. Posljednji takav dokument bio je Temeljni granski kolektivni ugovor za zaštitarsku djelatnost iz 2011., objavljen u Narodnim novinama (NN 34/2011).
Taj je ugovor trebao postaviti osnovna pravila za radne odnose u sektoru – od organizacije radnog vremena i smjenskog rada do dodataka na plaću za noćni rad, prekovremeni rad i rad blagdanima. Međutim, njegova primjena bila je ograničena, a nakon isteka ugovorenog razdoblja nije sklopljen novi kolektivni ugovor na razini cijele djelatnosti.
Kolektivni ugovori u pravilu služe kao instrument kojim se na razini određene djelatnosti definiraju minimalni standardi radnih uvjeta. U slučaju privatne zaštite to bi značilo jasna pravila o organizaciji rada, minimalnim dodacima na plaću i drugim pravima radnika. U nedostatku takvog dokumenta, radni odnosi u sektoru danas se uglavnom uređuju kroz opće propise poput Zakona o minimalnoj plaći Republike Hrvatske, Zakona o radu te kroz interne akte pojedinih tvrtki.
Problem slabe sindikalne organiziranosti
Jedan od ključnih razloga zašto u sektoru privatne zaštite nije sklopljen novi kolektivni ugovor jest relativno slaba sindikalna organiziranost zaposlenika. Za sklapanje kolektivnog ugovora na razini djelatnosti sindikati moraju imati reprezentativnost, odnosno značajan broj članova u sektoru.
U praksi to nije jednostavno ostvariti jer sektor karakterizira velik broj radnika raspoređenih u različitim tvrtkama, a dio zaposlenika često mijenja poslodavce ili radi u manjim poduzećima u kojima sindikalno organiziranje nije razvijeno.
Dio odgovornosti za izostanak kolektivnog ugovora vidi se upravo u nedostatku inicijative s te strane. Kako ističu predstavnici sindikalne scene: “Sektor privatne zaštite već godinama nema granski kolektivni ugovor ponajprije zato što se time sustavno nije bavio nijedan sindikat u proteklih 20 godina. Nije bilo inicijative ni kontinuiranog rada na tom pitanju. Kao sektor unutar Općeg sindikata MUP-a RH, koji postoji tek godinu i pol, prvo smo morali izgraditi povjerenje među radnicima i okupiti članstvo. Sada kada za to imamo temelje, aktivno radimo na pokretanju tog procesa i bit ćemo prvi sindikat koji se time konkretno i ozbiljno bavi.”
Ova izjava ukazuje na mogući zaokret u pristupu sindikalnom organiziranju u sektoru, ali i potvrđuje da je dugogodišnji izostanak kolektivnog ugovora dijelom posljedica slabog institucionalnog pritiska iz redova radnika.
Fragmentirano tržište poslodavaca
Drugi važan faktor je struktura samog tržišta. U Hrvatskoj djeluje velik broj zaštitarskih tvrtki – od velikih sustava s nekoliko tisuća zaposlenih do manjih tvrtki s tek nekoliko zaštitara. Takva struktura otežava postizanje jedinstvenog stava poslodavaca o minimalnim standardima rada. Dok veće tvrtke lakše mogu podnijeti višu razinu radničkih prava i dodataka na plaću, manjim tvrtkama to može predstavljati znatan financijski teret. U takvim okolnostima teško je postići konsenzus između poslodavaca i sindikata o sadržaju kolektivnog ugovora.
MN: Natjecanje najnižom cijenom
Dodatni problem predstavlja način na koji se ugovaraju zaštitarske usluge na tržištu. U mnogim javnim i privatnim natječajima presudan kriterij i dalje je najniža cijena usluge. Takav model tržišnog natjecanja često dovodi do pritiska na smanjenje troškova rada, što uključuje i niže satnice zaštitara. Uvođenje obvezujućih minimalnih standarda kroz kolektivni ugovor u tom bi slučaju značilo ograničavanje takvog cjenovnog nadmetanja, zbog čega dio poslodavaca nije sklon sklapanju granskog ugovora.
Uloga strukovnih organizacija
U sektoru djeluju različite strukovne organizacije i sindikati koji nastoje artikulirati interese industrije. Među njima su Udruga zaštitarske djelatnosti (HUP), Hrvatski ceh zaštitara (HCZ), Opći sindikat MUP-a RH, Sindikat zaposlenih u zaštitarskoj djelatnosti (SZZD), Republički sindikat radnika Hrvatske kroz svoj sektor RSRH Zaštita te Hrvatska udruga zaštitara i čuvara (HUZC). Te su organizacije u ranijim razdobljima sudjelovale u raspravama o radnim uvjetima i razvoju sektora. Međutim, bez snažne koordinacije između poslodavaca, sindikata i države, teško je pokrenuti formalne pregovore o novom kolektivnom ugovoru.
Regulacija kroz opće zakonodavstvo
U nedostatku sektorskog kolektivnog ugovora, osnovni okvir radnih odnosa u privatnoj zaštiti danas se regulira kroz opće propise poput Zakon o radu Republike Hrvatske te odluke o minimalnoj plaći koje donosi država. Iako ti propisi osiguravaju osnovnu razinu zaštite radnika, oni ne uzimaju uvijek u obzir specifičnosti zaštitarske djelatnosti, poput smjenskog rada, rada u noćnim satima ili dugih radnih smjena koje su karakteristične za ovu profesiju.
S obzirom na razvoj tržišta privatne zaštite i sve veću ulogu zaštitara u svakodnevnom funkcioniranju društva, dio stručnjaka smatra kako bi donošenje novog kolektivnog ugovora moglo pridonijeti stabilizaciji sektora. Takav dokument mogao bi definirati minimalne standarde rada i dodataka na plaću te osigurati predvidljiviji okvir za poslodavce i zaposlenike. Hoće li do toga doći ovisit će ponajprije o spremnosti socijalnih partnera da ponovno sjednu za pregovarački stol i pokušaju pronaći zajednički interes za cijelu djelatnost privatne zaštite.
Eugen Antić