Dok se prosječna plaća u Hrvatskoj bori s visokom inflacijom, primanja zaštitara, koja su ionako ispod nacionalnog medijana, najviše trpe udar rasta cijena osnovnih životnih namirnica. Posljedica nije samo nezadovoljstvo radnika, već egzistencijalna kriza koja profesionalce tjera iz struke, a loše plaćenu zaštitu pretvara u sigurnosni rizik.
Posljednje tri godine donijele su nominalni rast plaća u većini sektora, pa tako i u privatnoj zaštiti. Poslodavci s ponosom ističu da su plaće porasle za nekoliko postotaka. Međutim, ta je slika tek iluzija. U okruženju kumulativne inflacije koja je u razdoblju od 2021. do 2024. prešla kritičnu granicu, rast plaća nije bio dovoljan da održi korak s cijenama. U praksi, to znači da zaštitari, unatoč nominalno većim brojkama na platnoj listi, danas mogu kupiti manje hrane, platiti manje režija i priuštiti si manje nego prije tri godine.
Inflacija je postala nevidljivi, ali najopasniji neprijatelj profesionalne zaštite, izravno potkopavajući kvalitetu usluge.
Realni gubitak: Škare između plaće i cijena
Ključni problem zaštitarstva leži u fenomenu "škara" između nominalnog rasta plaća i brutalnog rasta troškova života. Dok je prosječna medijalna plaća u Hrvatskoj dosegnula prag od oko 1.150 eura, medijan neto plaće licenciranog zaštitara često ne prelazi 900 eura. Ta razlika od skoro 250 eura u inflatornom okruženju postaje ponor.
Zaštitarstvo je sektor u kojem se plaće nalaze na donjem kvartilu distribucije prihoda. To znači da se velik dio primanja troši na osnovne potrepštine poput hrane, stanovanja i energenata – kategorije koje su zabilježile najveći rast cijena.
Prema podacima DZS-a, prosječna inflacija u 2023. iznosila je 8%, no daleko dramatičniji podatak je onaj o cijenama hrane i bezalkoholnih pića. Prema analizi Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN), od siječnja 2022. do srpnja 2024. cijene hrane u Hrvatskoj porasle su za više od 26%!
Ako su plaće u privatnoj zaštiti rasle sporije od tih 26 % – što je gotovo sigurno slučaj – to znači da je realna kupovna moć zaštitara neizbježno pala. Taj realni gubitak kupovne moći direktno utječe na kvalitetu života radnika, motivaciju i, posljedično, na njihovu predanost poslu. Iako su državne mjere privremeno držale cijenu energenata pod kontrolom, najavljeno je njihovo postupno ukidanje krajem 2024. i početkom 2025. To će, već od studenog 2025., dovesti do novog poskupljenja, stvarajući dodatan udar na kućne budžete.
Svi ti troškovi života čine da se kvalificirani kadar tjera iz struke ili zemlje, dok su tvrtke prisiljene zapošljavati neobučene i nemotivirane pojedince, što je srž problema "razvodnjavanja" kvalitete.
Tržišna dinamika: Začarani krug niske cijene
Začarani krug niskih plaća nije primarno uzrokovan "zlom voljom poslodavaca", već "agresivnom tržišnom dinamikom" i pritiskom na smanjenje troškova. Glavni krivac leži u načinu na koji se ugovaraju poslovi, posebno oni financirani iz javnih izvora.
Javna nabava je generator niskih plaća. Često je niska cijena usluge primarni kriterij za dobivanje posla, ne ostavljajući prostor za adekvatno povećanje plaće. Tvrtke koje žele poslovati po zakonu i plaćati poreze prisiljene su konkurirati dumping cijenama. To izravno vodi ka minimaliziranju radnog sata i izbjegavanju bilo kakvih bonusa koji bi kompenzirali inflaciju. Regulatorni okvir koji definira minimalnu cijenu radnog sata zaštitara na snazi je, ali se pokazao nedovoljno fleksibilnim da apsorbira dvoznamenkastu inflaciju.
Kao rezultat, tržište se dijeli na one tvrtke koje pokušavaju zadržati minimalni standard kvalitete, ali gube profit i kadar, te na one koje pribjegavaju nelojalnoj konkurenciji (rad na crno, izbjegavanje obveza) kako bi ostvarile profit po dampinškoj cijeni. U oba slučaja, gubitnik je zaštitar i kvaliteta sigurnosne usluge.
Izlaz iz krize: Inicijativa regulatora i promjena paradigme
Ako je inflacija stvorila egzistencijalni problem, rješenje mora biti prije svega ekonomsko i regulativno.
Potrebna je hitna revizija minimalne cijene rada. Nužno je da Vlada Republike Hrvatske i Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP), kao regulatori industrije, s Hrvatskim cehom zaštitara (HCZ), sindikatima i udrugama poslodavaca, poduzmu hitne korake za reviziju i indeksaciju minimalne cijene radnog sata u privatnoj zaštiti. Ta cijena mora biti dinamična, usklađena s realnim indeksom potrošačkih cijena i podignuta na razinu koja garantira egzistencijalni minimum u današnjem ekonomskom okruženju, a ne na razinu iz proteklih godina.
Treba podignuti kriterij kvalitete u nabavi. Javni sektor mora promijeniti svoju nabavnu strategiju. Umjesto da je niska cijena 90 % kriterija, kvaliteta obuke, posjedovanje tehnologije i adekvatna plaća radnika moraju postati dominantni faktor. Time bi se stimulirale tvrtke da investiraju u ljude.
Moramo promijeniti paradigmu. Krajnji korisnici, bilo da se radi o tvrtkama ili državi, moraju shvatiti da je adekvatno plaćen zaštitar strateško ulaganje u prevenciju, a ne neizbježan trošak. Dok god se na zaštitu gleda kao na "najjeftiniju stavku", inflacija će nastaviti gutati profesiju, gurajući nas u sve veći sigurnosni rizik.
Nominalni rast zaštitarskih plaća je puka iluzija u svijetu visoke inflacije. Ekonomska kriza realnog pada kupovne moći je najvažniji uzrok deprofesionalizacije i odljeva kadrova. Odgovornost za zaustavljanje ovog procesa leži primarno na regulatoru i naručiteljima usluga. Bez hitne regulatorne intervencije za podizanje realne cijene rada u privatnoj zaštiti, cijela struka će se srušiti pod teretom inflacije, a sigurnost hrvatskog gospodarstva i građana bit će ugrožena.
Eugen Antić