Eugen Antić
Film "Lion of the Desert", s Anthonyjem Quinnom u ulozi libijskog vođe Omara Mukhtara, impresivno prikazuje herojsku borbu beduina protiv talijanske kolonijalne vojske. Međutim, ta priča nije samo o talijanskom osvajanju; ona je dio mnogo duže povijesti u kojoj je Libija uvijek bila strateška nagrada za vanjske sile. Od drevnih Rimljana do današnjih geopolitičkih igrača, Libija je neprestano bila bojište, ne samo zbog svoje strateške pozicije na Sredozemlju, već i zbog svojih bogatih resursa. Stoga, priča o Libiji savršeno se uklapa u našu seriju o sferama utjecaja i "vječnom zakonu moći".
Kroz povijest, Libija je imala strateški značaj zbog svog položaja na sjevernoafričkoj obali, koja kontrolira pomorske puteve Sredozemlja i služi kao most između Afrike i Europe. Upravo zbog toga, njezina je povijest obilježena neprestanim promjenama gospodara. Od drevnih carstava do modernih velesila, svaki je osvajač vidio Libiju kao ključnu točku za kontrolu trgovine, osiguravanje resursa ili širenje svog političkog utjecaja. To je činilo Libiju ne toliko suverenom državom, koliko zemljom čija sudbina ovisi o ambicijama drugih.
Povijest ratova i talijanska dominacija
Talijanska težnja za dominacijom nad Libijom imala je duboke povijesne korijene. Antički Rim osvojio je Libiju i inkorporirao je u svoju provinciju Tripolitaniju, koristeći njezino plodno obalno područje kao "žitnicu Carstva". Stoljećima kasnije, nakon pada Rimskog Carstva, Libija je bila pod vlašću raznih sila, uključujući i Osmansko Carstvo, koje je vladalo regijom sve do početka 20. stoljeća.
Kada se Italija ujedinila, počela je graditi svoj vlastiti kolonijalni imperij. Pod izlikom oslobađanja Libijaca od osmanske vlasti, Italija je 1911. napala regiju. Međutim, umjesto lakog osvajanja, naišla je na žestok otpor lokalnog stanovništva. Talijanska vojska, suočena s gerilskim ratovanjem koje je vodio Omar Mukhtar, morala je pribjeći brutalnim taktikama. Film "Lion of the Desert" vješto prikazuje tu borbu, uključujući koncentracijske logore i masovne egzekucije. Tek 1932. godine, nakon Mukhtarove smrti, talijanske su snage slomile otpor i uspostavile punu kontrolu, smatrajući Libiju "četvrtom obalom" Italije, čime je Libija postala službena sfera utjecaja i kolonija.
Libija danas: nafta, građanski rat i vanjski interesi
Nakon što se oslobodila talijanske, a kasnije i britanske okupacije, Libija je pod vodstvom Muammara Gadafija uživala razdoblje stabilnosti i bogatstva, zahvaljujući golemih rezervama nafte. Međutim, nakon Gadafijevog svrgavanja 2011. godine, zemlja je potonula u građanski rat i politički kaos. Ova je situacija ponovno otvorila vrata stranim interesima, a Libija je postala glavno bojište za nove "Jupitere".
Današnji sukob u Libiji nije samo unutarnji, već je složeni geopolitički sukob u kojem svaki vanjski akter podržava vlastitu frakciju. Turska podržava vladu u Tripoliju, dok Rusija pruža vojnu pomoć i plaćenike (poput bivše Wagner grupe) suprotnoj strani. U igri su i Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati, koji podržavaju svoju stranu, prvenstveno zbog straha od širenja islamskog ekstremizma i vlastitih ekonomskih interesa. Nafta je i dalje glavni motiv. Države se bore za kontrolu nad naftnim poljima i lukama, osiguravajući sebi ekonomske i političke poluge.
Život u sjeni turbulencija i izazovi budućnosti
S obzirom na stalnu nestabilnost, život za prosječnog Libijca daleko je od idealnog. Unatoč bogatstvu zemlje naftom, nedostatak centralne vlasti, slomljena infrastruktura i stalne borbe dovode do ekonomske nesigurnosti i pogoršanja životnog standarda. Ljudi se svakodnevno bore s prekidima struje, nestašicom goriva i nedostatkom sigurnosti. Mnogi su se Libijci, posebno oni iz mlađih generacija, našli u situaciji da grade budućnost u zemlji koja je i dalje duboko podijeljena i čija je sudbina ovisna o vanjskim igračima. Ujedinjenje zemlje ostaje najvažniji izazov.
Libija je bolan primjer neprekidnog ciklusa u kojem se povijest ponavlja. Od Rimskog Carstva do modernih sukoba velikih sila, Libija je uvijek bila više od suverene nacije – ona je geopolitička nagrada. Borba za njezinu kontrolu, potaknuta bogatstvom resursa i strateškom pozicijom, jasno pokazuje da se načelo "Quod licet Iovi, non licet bovi" i dalje primjenjuje. Iako su se metode mijenjale, od direktne kolonizacije do današnjih posredničkih ratova i ekonomske dominacije, cilj ostaje isti: uspostaviti i zadržati utjecaj. Konačno pitanje ostaje: može li Libija ikada u potpunosti prekinuti taj ciklus i postati istinski neovisna, odlučujući sama o svojoj sudbini?