Eugen Antić
Naša serija o sferama utjecaja pokazala je da se težište globalne moći nepovratno pomaknulo prema Aziji. Iako smo opsežno obradili kineski ekonomski utjecaj kroz projekt „Pojas i put“, pravi geopolitički sukob 21. stoljeća odvija se u plavim vodama Indijskog oceana. Ovaj ocean nije samo trgovinska arterija za trećinu svjetske robe, već i primarno bojište gdje se ambicije dvaju azijskih divova – Kine i Indije – izravno sudaraju. Kontrola pomorskih putova i kritičnih točaka, a ne više samo planinskih granica na Himalaji, postala je ključni izraz modernog zakona moći.
Indijski ocean ima nemjerljiv strateški značaj. On služi kao glavni energetski autoput za naftu iz Perzijskog zaljeva prema istoku, ali njegovu arhitekturu definiraju vitalna „uska grla“ (choke points) poput Malajskog prolaza, Hormuškog tjesnaca i Bab el-Mandeba. Kontrola ovih točaka znači kontrolu nad pulsom globalne ekonomije. Za Indiju, ovaj ocean je njezino prirodno dvorište i prva linija obrane. Za Kinu, to je „morski put svile“ nužan za opstanak njezine industrije. Sukob interesa između regionalne sile Indije i globalne sile u usponu Kine, definira sigurnosnu arhitekturu budućnosti.
Kineska strategija „Niz bisera“ (String of Pearls)
Peking je razvio sofisticiranu pomorsku strategiju nazvanu „Niz bisera“. Ona uključuje dugoročna ulaganja i izgradnju mreže luka, logističkih čvorišta i obavještajnih postaja oko cijelog Indijskog oceana – od Kyaukpyua u Mianmaru, preko Šri Lanke (luka Hambantota), do pakistanskog Gvadora i Džibutija, gdje se nalazi prva kineska prekomorska vojna baza, sada već potpuno operativna i sposobna za prihvat nosača zrakoplova.
Iako Kina ove projekte službeno predstavlja kao isključivo komercijalne, Delhi ih s pravom vidi kao strategiju „stezanja obruča“. Time se Indija prisiljava na masovnu modernizaciju svoje mornarice i preusmjeravanje resursa s kopnenih granica na pučinu, trošeći milijarde na podmorničke flote i nadzorne sustave.
Photo by Chance Brown on Unsplash
Indijski odgovor: „Ogrlica od dijamanata“ i širenje savezništava
Indija na kineski pritisak odgovara vlastitom strategijom, često nazivanom „Ogrlica od dijamanata“. Delhi produbljuje vojne i logističke veze s ključnim igračima kroz format QUAD (SAD, Japan, Australija), ali i kroz bilateralne sporazume koji indijskoj mornarici omogućuju pristup lukama u Omanu, Singapuru i Indoneziji. Poseban fokus stavljen je na male otočne države. Dok su Maldivi pod predsjednikom Mohamedom Muizzuom nedavno pokazali snažniji zaokret prema Pekingu (zahtijevajući povlačenje indijskog vojnog osoblja), Indija je intenzivirala suradnju s Mauricijusom i Sejšelima, gradeći tamo stratešku infrastrukturu. Borba za naklonost ovih otočja, vođena kroz zajmove, infrastrukturne projekte i sigurnosne garancije, predstavlja modernu formu posredničkih ratova (proxy wars) vođenih ekonomskim sredstvima.
Geopolitika infrastrukture: IMEC i podmorski kabeli
Nova dimenzija sukoba nadilazi puke brodove. Indija, uz potporu Zapada, snažno promovira IMEC (ekonomski koridor Indija-Bliski istok-Europa), koji bi trebao postati izravna konkurencija kineskim rutama, povezujući Mumbai s Europom preko arapskih luka i željeznica. Također, bitka se seli i na dno oceana – kontrola nad podmorskim telekomunikacijskim kabelima, kroz koje prolazi 99 % svjetskog internetskog prometa, postala je novi prioritet nacionalne sigurnosti.
Kineska „Malajska dilema“ – strah da bi u slučaju sukoba Indija i njezini saveznici mogli blokirati dotok energije kroz uske tjesnace, prisiljava Peking na stalnu prisutnost u regiji. Indijski ocean tako je postao epicentar nove Velike igre. Umjesto kolonijalnog osvajanja teritorija, dominacija se danas uspostavlja kontrolom nad pomorskim komunikacijskim linijama (SLOC).
Sukob između Indije i Kine, iako zasad primarno diplomatski i tehnološki, pokazuje kako se velika šahovnica 21. stoljeća preselila s euroazijskog kopna na topla mora, gdje kontrola plovnih putova znači kontrolu nad sudbinom svjetske trgovine.