Privatna zaštita u Hrvatskoj sve više nalikuje piramidi koja se polako okreće naglavačke. Na vrhu sjaji mnoštvo titula, rukovodnih funkcija i korporativnih pozicija, dok baza, ona koja stvarno nosi uniformu i izlazi na teren, osjeća sve veći pritisak i frustraciju. Paradoks industrije postaje vidljiv: što više raste rukovodna struktura, to slabije stoji operativni sloj koji je jedini stvarno izložen riziku i odgovornosti.
I dok se raspravlja o inovacijama u tehnologiji, digitalnoj inteligenciji i sustavima nadzora, stvarna sigurnosna vrijednost leži u ljudima na terenu. Svaka nova procedura, svaki dodatni sloj rukovodstva i svaki strategijski dokument gubi smisao ako netko tko drži stvar u svojim rukama – zaštitar – ne može ili ne želi izvršavati zadatke. Upravo taj jaz između rukovodnog aparata i baze čini hrvatsku industriju privatne zaštite ranjivijom nego što bi se na prvi pogled činilo.
Inflacija funkcija u privatnoj sigurnosti
Današnji sustavi velikih privatnih tvrtki u sigurnosti broje niz rukovodnih funkcija: direktori sigurnosti, izvršni ili korporativni direktori, regionalni i operativni direktori, njihovi zamjenici, voditelji sektora tjelesne i tehničke zaštite, voditelji transporta novca, compliance i risk manageri, korporativni savjetnici, koordinatori sigurnosnih projekata, stručnjaci za procjene rizika…
S jedne strane, industrija je napredovala i profesionalizirala se, privukla bivše ljude iz javnog sektora na rukovodne pozicije i stvorila jasne karijerne staze. S druge strane, taj rast rukovodnih pozicija stvara kontrast s realnim uvjetima rada, plaćama i opterećenjem ljudi koji ostaju na terenu. Svi ti slojevi rukovodstva, iako nužni za planiranje i koordinaciju, nemaju izravnu izloženost riziku, dok operativci svakodnevno izlaze na intervencije i osjećaju posljedice svakog promašaja ili slabosti sustava.
Ovdje nastaje problem: što vrijedi rukovodna ekspertiza, ako temelj sustava, ljudi na terenu, ne mogu ili ne žele obavljati posao zbog niskih plaća, minimalnih radnih prava, stresa i osobnog rizika? U tom prijelaznom trenutku piramida počinje škripati, a sustav postaje ranjiv i na najmanje poremećaje u operativnoj dinamici.
Donji sloj koji sve financira
Na dnu piramide nalaze se čuvari i zaštitari na objektima, interventni zaštitari, zaštitari u prijevozu novca, zaštitari tehničari i dispečeri u nadzornim centrima. Oni rade noću, vikendom i praznicima. Oni prvi reagiraju na incident. Oni stoje između opasnosti i imovine koju štite. Njihov rad financira cijelu strukturu iznad njih.
I upravo se ovdje nameće stara misao: „Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.“ Uloga koja se često smatra najnižom, operativnom i zamjenjivom, zapravo je temelj cijele konstrukcije. Ako se taj kamen potcijeni, oslabi ili zanemari, cijela građevina postaje nestabilna.
Međutim, taj sloj je kronično potplaćen i iscrpljen. Plaće su relativno niske, radni uvjeti zahtjevni, radna prava minimalna, a razina osobne odgovornosti visoka. U industriji koja već sada vapi za radnom snagom, svaki ozbiljniji incident dodatno povećava pritisak. U slučaju nekog brutalnog oružanog prepada, pitanje više ne bi bilo samo operativno, već kadrovsko: koliko bi ljudi bilo spremno nastaviti raditi pod istim uvjetima?
Percepcija nepravde
Zaposlenici na terenu primjećuju da rukovodna struktura neprestano raste i u plaćama, i u povlasticama, dok njihove plaće ostaju skromne, a napredovanja ograničena. Svaki pokušaj razumijevanja birokracije ili regulatornih zahtjeva ne mijenja osjećaj nepravde koji se stvara među ljudima koji svakodnevno preuzimaju rizik po život. Ta frustracija direktno utječe na motivaciju, lojalnost i spremnost na preuzimanje rizika u stvarnim operativnim situacijama.
Strukturni rizik
Industrija koja se oslanja na ljudsku prisutnost ne može nadoknaditi manjak operativnog kadra administracijom i izvještajima. Ako nitko ne želi raditi u baznom sloju zbog niske plaće, realnog rizika i slabog osjećaja vrijednosti, sektor ulazi u spiralu iz koje je teško izaći. Manjak ljudi povećava opterećenje postojećih zaposlenika, što dovodi do još većeg odljeva i pada operativne otpornosti. To nije teorija, to je tržišna realnost.
Administrativno težak, operativno lagan
Privatna zaštita u Hrvatskoj sve više postaje administrativno teška i operativno lagana. Sektor je prepun uputa, strategija, procjena rizika i compliance dokumenata, dok fizički rad na terenu i dalje nosi stvarni rizik. Bez baze koja izvodi operativne zadatke, sve te strukture ostaju apstraktne, a sigurnosni sustav krhak i šupalj kao švicarski sir.
Industrija privatne zaštite mora odlučiti želi li ostati sektor s jakim korporativnim vrhom ili sektor s jakom operativnom bazom. Idealno je kombinirati oboje, no bez baze, vrh gubi smisao. Ako se frustracija i odlazak kadra ignoriraju, problem će se manifestirati tiho kroz nedostatak kandidata, smanjenu motivaciju i pad operativne otpornosti. U konačnici, sigurnost bez ljudi nije održiva, a sektoru prijeti ozbiljna kriza ako se trenutna struktura ne preispita i ne uravnoteži.
Eugen Antić