U svijetu gdje se granice često čine nepomičnima, ideja o promjeni teritorijalnog statusa Grenlanda, autonomnog teritorija pod danskom upravom, pobuđuje zanimanje. SAD, koje su pokazale interes za Grenland zbog njegova strateškog položaja i resursa, teško bi ga mogle steći vojnim putem, niti bi se u to upuštale. Umjesto toga, svaka promjena statusa Grenlanda morala bi se dogoditi putem pritiska diplomacije ili eventualno referenduma, na kojem bi autohtoni narod Grenlanda izrazio svoju volju.
Ovaj mogući, ali neizvjestan scenarij otvara brojna pitanja o pravu na samoopredjeljenje, međunarodnom pravu i ulozi globalnih sila. Povijesni primjer Hrvatske, koja je putem referenduma izašla iz Jugoslavije i kasnije pristupila EU, pokazuje da su takvi procesi mogući, ali iznimno složeni. Pravo naroda na samoopredjeljenje jedno je od temeljnih načela međunarodnog prava. Ako bi Grenland odlučio organizirati referendum o promjeni svog statusa, to bi bio prvi korak u složenom političkom procesu. No, takav bi referendum morao biti proveden na transparentan i demokratski način, uz poštivanje prava svih stanovnika, uključujući autohtone Inuite, kojih na Grenlandu ima oko 45.000, kao i potomke Vikinga te mješovito skandinavsko-eskimsko stanovništvo.
Povijesni primjer Hrvatske, koja je 1991. godine putem referenduma proglasila neovisnost, pokazuje da su procesi samoopredjeljenja mogući i legitimni, ali istovremeno i kontroverzni, osobito u specifičnom kontekstu Grenlanda, koji ima drugačiji pravni i politički status.
Uloga Danske i međunarodne zajednice
Grenland je trenutno autonomni teritorij unutar Kraljevine Danske, što znači da bi svaka promjena statusa zahtijevala suglasnost danske vlade. S obzirom na strateški i ekonomski značaj Grenlanda, Danska bi se vjerojatno protivila takvom potezu. Osim toga, međunarodna zajednica, uključujući Ujedinjene narode i druge organizacije, igrala bi ključnu ulogu u priznavanju bilo kakve promjene, koja bi morala biti u skladu s međunarodnim pravom i normama.
Sjedinjene Američke Države također bi morale odobriti priključenje Grenlanda, što bi zahtijevalo politički proces unutar zemlje, uključujući odluke Kongresa i potencijalni potpis predsjednika. S obzirom na raniju retoriku Donalda Trumpa, takav potez vjerojatno ne bi naišao na njegovo protivljenje. Osim toga, SAD bi morale razmotriti ekonomske, strateške i političke implikacije takve odluke.
Grenland posjeduje značajne prirodne resurse, uključujući rijetke metale, hidroenergiju i potencijalna nalazišta nafte i plina, što ga čini vrijednim partnerom, ali i izazovom za integraciju u američki sustav. Osim toga, pitanje identiteta i autonomije lokalnog stanovništva moglo bi dodatno komplicirati proces.
Trumpova ideja o kupnji i pitanje vojne opcije
Američki predsjednik Donald Trump otvoreno je izrazio interes za kupnju Grenlanda, no Danska je tu mogućnost kategorički odbacila. Iako su Sjedinjene Države u prošlosti kupovale teritorije (npr. Aljasku od Rusije 1867.), takav scenarij danas je teško zamisliv jer bi zahtijevao pristanak Danske, što je malo vjerojatno.
Neki su spekulirali o vojnoj opciji, no takav bi potez imao ozbiljne posljedice. Napad na Grenland značio bi napad na Dansku, članicu NATO-a, što bi moglo aktivirati Članak 5 NATO sporazuma o kolektivnoj obrani. Osim toga, međunarodna zajednica bi snažno osudila takav čin, a logistički izazovi okupacije Grenlanda, s obzirom na njegovu veličinu i klimu, činili bi vojnu opciju vrlo nepraktičnom.
Reakcije globalnih sila
Kad bi SAD pokušale preuzeti Grenland – bilo kupnjom, referendumom ili vojnom akcijom – reakcije velikih svjetskih sila bile bi snažne i potencijalno destabilizirajuće. Danska bi se odlučno usprotivila i nastojala mobilizirati međunarodnu zajednicu kako bi spriječila američki potez, uz podršku Europske unije, koja bi mogla razmotriti i ekonomske sankcije protiv SAD-a. Rusija bi optužila Washington za imperijalizam, pojačala vojnu prisutnost u Arktiku te potencijalno pružila političku ili ekonomsku potporu Danskoj. Kina, već prisutna u regiji, vidjela bi ovo kao prijetnju svom utjecaju i mogla bi dodatno pojačati ekonomske investicije u Grenlandu. NATO bi se suočio s ozbiljnom krizom jer bi se dvije njegove članice – SAD i Danska – našle u sukobu. Kanada bi, pak, mogla ojačati vojnu suradnju s Danskom i EU, videći američku ekspanziju kao prijetnju stabilnosti Arktika.
Japan, kao blizak saveznik SAD-a, vjerojatno bi podržao američki potez, ali bi istovremeno pozivao na diplomatsko rješenje kako bi se izbjegle tenzije s Europom. Međutim, to ne bi bilo iskreno podržavanje, već odgovor iz interesa, jer teško je očekivati iskrenu podršku od zemlje koja se sjeća bombardiranja Hirošime i Nagasakija, kada su 6. i 9. kolovoza 1945. godine bačene atomske bombe. Indija bi mogla ostati neutralna, pažljivo prateći razvoj situacije u kontekstu svojih odnosa sa SAD-om, Kinom i EU-om. Australija bi također vjerojatno podržala SAD, ali bi, slično Japanu, naglašavala važnost međunarodnog prava i mirnog rješavanja sukoba. Velika Britanija, kao blizak saveznik SAD-a, vjerojatno bi podržala američke interese, ali bi također vodila računa o održavanju stabilnih odnosa unutar NATO-a i s Danskom. Mogla bi posredovati u diplomatskim pregovorima kako bi se izbjegla eskalacija.
Turska bi pristupila ovoj situaciji s pozicije pragmatizma, ali i s naglaskom na svoje strateške interese. Kao članica NATO-a, suočila bi se s dilemom: s jedne strane, podržala bi Dansku u njenim nastojanjima da očuva teritorijalni integritet, ali bi istovremeno mogla iskoristiti priliku za kritiku SAD-a zbog njihovog "imperijalističkog" pristupa. Iran bi, s druge strane, iskoristio ovu situaciju kao priliku za kritiku Zapada. Teheran bi vjerojatno optužio Washington za "imperijalizam" i "teritorijalnu ekspanziju", što bi se savršeno uklopilo u njegovu već postojeću antiameričku retoriku.
Saudijska Arabija bi vjerojatno zauzela strateški oprezan stav, podržavajući svoje partnerstvo sa SAD-om, ali uz nastojanje da ne naruši odnose s EU-om i Danskom. Pakistan bi, zbog svojih strateških odnosa sa SAD-om i Kinom, nastojao balansirati između podrške pravu na samoopredjeljenje i očuvanja dobrih odnosa s ključnim partnerima.
Bile bi to šahovske igre bez presedana, i to ni približno slične onima koje smo gledali i koje još uvijek gledamo u Ukrajini.
Hrvatska i EU
Poznajući naš politički sustav i strukturu političkog vrha, Hrvatska bi, kao članica Europske unije, vjerojatno slijedila stav EU-a i Danske, što znači da bi podržala teritorijalni integritet Kraljevine Danske i protivila se jednostranim promjenama statusa Grenlanda. Politička retorika iz Hrvatske bila bi usmjerena na poštivanje međunarodnog prava, naglašavanje važnosti mirnog rješavanja sporova i očuvanje stabilnosti u regiji. Ipak, s obzirom na to da je Hrvatska mala država unutar EU-a, u ovom potencijalnom scenariju bilo bi mudro da se suzdrži od iznošenja političkih stavova koji, u konačnici, ne bi imali veliki utjecaj na globalne sile.
U ovom "artičkom šahu", ideja o promjeni statusa Grenlanda i njegovom mogućem priključenju SAD-u predstavlja zanimljiv potencijalni scenarij koji otvara brojna pravna i politička pitanja. Iako su procesi samoopredjeljenja i pridruživanja mogući, kao što pokazuje primjer Hrvatske, oni zahtijevaju dugotrajne pregovore, međunarodnu podršku i politički konsenzus. U svijetu gdje su granice često izvor napetosti, ovakvi scenariji podsjećaju na važnost diplomacije, stabilnosti i međunarodne suradnje. (Eugen Antić)
Foto: Annie Spratt / Unsplash