Dejan Azeski, član Međunarodnog Instituta IFIMES
Polako se približavamo početku treće godine rata u Ukrajini, kojeg ruska strana naziva Specijalnom vojnom operacijom. Do ovog trenutka na terenu smo imali priliku vidjeti duel svih najboljih oružja i taktika Rusije i NATO saveza, koji je, nažalost, izazvao stotine tisuća mrtvih na obje strane. Vidjeli smo brojne žrtve i beskompromisnu borbu obje vojske, ali ono što ne možemo vidjeti je trenutni ishod borbi, niti najavu tko može biti jasni pobjednik u ovom sukobu civilizacija, i da li će ga ikada biti? Kako stvari trenutno stoje, ruska vojska je trenutno u boljoj poziciji, jer ne samo da je uspjela da izdrži šestomjesečnu ofanzivu najboljeg NATO naoružanja gotovo bez gubitka milimetra osvojene teritorije, već sada ima i inicijativu za vlastitu ofanzivu. Ali to ne mora ništa značiti, jer su slika i ulozi u ovom ratu toliko veliki da jedna bitka nikako ne može da promjeni ishod tako ogromnog konceptualnog sukoba dvije strane naše planete.
NATO oružje je bolje ali Rusija još uvijek pobjeđuje na terenu
Prošlo je više od trideset godina otkako su ratni izvjestitelji snimili legendarnu fotografiju najboljeg tenka u povijesti, M1 Abrams, koji dominira siluetom očigledno mnogo manjeg i slabijeg sovjetskog tenka T72 negdje na čuvenom autoputu smrti na granici između Kuvajta i Iraka, tokom operacije Pustinjska oluja 1991. Jedan je kvadratnog oblika i visoko podignutog vrha kao bodybuilder na steroidima, a drugi je sitan i zakrivljen sa potpuno izgorjelim i spuštenim gornjim dijelom vjerojatno kao simbol nemoći koju pokazuje vojska Saddama Husseina. Ova slika je zapravo bila briljantna, odražavajući ishod ukupnog rata kada su Iračani izgubili otprilike 500 tenkova T72 za svaki oštećeni M1 Abrams. To je odnos snaga kakav nije viđen u povijesti, a vjerojatno je ova statistika pokrenula mit o nepobjedivosti zapadnog naoružanja, koje je utrlo put za skoro tri desetljeća neosporne dominacije Washingtona i njegovih saveznika na svjetskoj geopolitičkoj sceni. Ako se ovome dodaju i izuzetno loše performanse jugoslavenske lovačke avijacije tokom bombardiranja SR Jugoslavije 1999. (misli se konkretno na eskadrilu od 14 MiG29, a ne PZO) i još lošije performanse već zastarjelog sovjetskog naoružanja tokom druge Pustinjske oluje 2004. godine, jasno se vidi zašto su mnogi očekivali da će se NATO oružje ove jeseni jednostavno prokotrljati kroz Ukrajinu. Ali to se očigledno nije dogodilo na veliko iznenađenje svih nas, osim vjerojatno nekoliko ruskih generala i stratega čiji optimizam i savjeti ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu svih ovih godina očigledno nisu bili bez osnova.
Prvo, oni su očigledno znali da Iračani, iako su imali nekoliko tisuća sovjetskih tenkova, nemaju ni približno tako adekvatne i odgovarajuće obučene tenkovske posade. Tako da je bila strateška greška da se tenkovi T72, čija je glavna prednost manevrabilnost, koriste samo kao samohodna artiljerijska oruđa, čime su postali laka meta za Abramse, koji su i tada bili opremljeni novim GPS uređajima. SR Jugoslavija je, pak, 1999. godine naslijedila možda najbolji pilotski kadar na svijetu, ali nažalost nije imala adekvatnu opremu iskoristiti njihovo iskustvo i vještine. Za lovce MiG21 (koji su činili najveći dio lovačke avijacije) već je ocijenjeno da su nedovoljno sposobni nositi se sa mnogo modernijim i brojnijim F16 i stoga uopće nisu puštani u borbu, a za nekoliko MiG29, pored toga što nisu na vrijeme modernizirani, nisu imali funkcionalnost zbog zastarjelih sustava instaliranih na njima. Dodatno tu je i ograničen manevarski prostor, koji nudi tada već pređeni zračni prostor SR Jugoslavije u odnosu na gotovo neograničeno kretanje NATO zrakoplova.
Rusija i ruska vojska očigledno nemaju irački ili jugoslavenski problem, već naprotiv, imaju dovoljno moderne i modernizirane opreme i adekvatan broj redovnog osoblja sve to materijalizirati. Dakle, rat u Ukrajini je pokazao da ne samo odnos snaga u tenkovskim bitkama (na primjer između njemačkog tenka Leopard 2 i njegovog rivala T90) nije 500 prema jedan kao u Iraku, već da ruska strana čak uspijeva ostvariti prednost u ovoj statistici. Jednostavno, za samo nekoliko mjeseci razbijeni su svi mitovi o američkim oklopnim vozilima Bradley i o ponosu britanske vojne industrije tenku Challenger, a naravno najviše o njemačkim Leopardima. Istina je, da još nije dokazano da je M1 Abrams uništen na terenu, ali je čak i ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelensky priznao loše performanse ovog superoružja u ukrajinskoj močvari i neadekvatno premali broj kojeg su isporučile SAD Ukrajini. Čak i daleko najuspješnije oružje cijelog rata, američki višecjevni raketni bacač Himars (srednjeg dometa) ne mogu napraviti veliku razliku na terenu, iako je gotovo besprijekorno uspješan u gađanju ciljeva. Razlog? Kao i sa svim drugim zapadnim oružjem u ovom ratu, potpuna nekompatibilnost sa svim backendovima i iznad svega podrškom za remont, koja je potrebna tenku ili bilo kojem modernom oružju.
U stvari, ovaj problem s oružjem je i opći problem čitavog ukrajinskog društva i nacije. Kao što ukrajinski generali bezuspješno pokušavaju nakalemiti zapadno oružje sovjetskim remontnim radionicama, tako ukrajinski političari žele slavenskom i pravoslavnom narodu dati njemačko prezime, što do sada nije bilo moguće, nego nije uspelo ni prije tisuću godina kada su nacionalni koncepti bili mnogo fleksibilniji i liberalniji.
Ishod svega ovoga vidimo na terenu. Ukrajina i Rusija skoro podjednako gube tenkove, ali razlika je jednostavna: ruski inženjeri će lako izvaditi svaki oštećeni tenk, poslati ga u brojne remontne objekte, poput onog u Sankt Peterburgu, a isti tenk će se vratiti na front za nekoliko mjeseci, ne samo popravljen već i u moderniziranoj verziji. Isto važi i za brojne zarobljene ukrajinske tenkove sovjetske proizvodnje koji danas u velikom broju i neupadljivo se koriste u ruskoj vojsci. S druge strane, kada se ošteti skupi tenk poput Challengera ili Leoparda, proces njegovog remonta u Ukrajini je i dalje gotovo nemoguć, a slanje u Veliku Britaniju je krajnje nepraktično i skupo.
Drugi još veći problem je dostupnost dovoljno streljiva za svo ovo silno oružje koje je Ukrajina dobila. Neke procjene govore da ruska vojska koristi i do sedam puta više granata na frontu nego ukrajinska. Razlog je očigledan, ruske granate su možda manje precizne, ali jeftinije i dostupnije, za razliku od onih koje dolaze iz zemalja NATO-a i koje objektivno i fizički ne mogu se isporučiti u dovoljnom broju. A sada su sustavi Himars zaista kao svemirski brod u usporedbi s ruskim BM21 Grad (koji su nedavno vraćeni na teren iz skladišta). Ali ako Rusi odgovore na jednu raketu srednjeg dometa Himars sa tisuću projektila kratkog dometa iz sustava Grad, onda će bez obzira na ukrajinsku tehničku nadmoć ruska vojska ponovo biti pobjednik. Osim toga, ona i sama ima više vrhunskih raketnih bacača s još većim dometom od Himarsa. Dakle, Rusija uspješno nastavlja staru sovjetsku taktiku gdje ne pokušava stvoriti oružje koje je najbolje na svijetu, već oružje koje je dovoljno dobro i lako dostupno za proizvodnju i uporabu. To je filozofija legendarnog tenka T34 koji je, iako je svojom brojnošću, jednostavnošću i brzinom bio totalno inferioran u odnosu na njemačke tenkovske divizije, uspio dobiti rat nakon velikih žrtava i gubitaka.
Čitajući sve ovo, neminovno se postavlja pitanje, da li NATO na bilo koji način (misli se na konvencionalno naoružanje) može pobjediti Rusiju? I odgovor je odmah DA. Apsolutno, NATO je ratna sila bez presedana u svjetskoj povijesti koja trenutno objedinjuje milijardu ljudi i najmanje nekoliko stotina mijuna potencijalnih regruta, što je deset-petnaest puta više od ukupnog nepotvrđenog maksimalnog broja ruskih regruta. Dodatno tehnički u mnogim segmentima počevši od zrakoplovstva do mornarice (gdje su najjači) deteljećima su ispred Rusije. Ali NATO definitivno ne može pobjediti Rusiju na ovaj način, što je kopija strategije iz Afganistana, gdje se SSSR sigurno nije borio s takvim fokusom niti je ulog bio toliko veliki.
Cjelovitu analizu pročitajte na stanicama Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane