Eugen Antić
Svi smo čuli za ustaljene predodžbe o paravojnim milicijama: vojnici bez lica, zapovjednici s optužnicama, skupine koje postaju sinonim za zločin. Ali rijetko se govori o vojnicima i zapovjednicima koji nisu izabrali miliciju ili paravojnu postrojbu iz želje za moći, već iz okolnosti – gubitka državne strukture, iznuđene lojalnosti, straha, ucjene ili jednostavno zato što nisu imali drugog izbora. Oni su profesionalci koji su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme. Ponekad su imali kvalitetu vojnog zapovjednika – taktiku, strategiju, disciplinu – ali ih je sudbina često vodila u propast, i onu moralnu i onu vojnu.
U svijetu paravojnih milicija i postrojbi, gdje se nasilje često slavi, a pobjeda postaje jedina mjera vrijednosti, takvi ljudski protusvjetovi ostaju u sjeni ili u zaboravu. Ovdje istražujemo nekoliko takvih vojskovođa – sposobnih, kompromitiranih, a ipak ljudskih, i postavlja pitanje: koliko je izbor sudbine, a koliko osobne odgovornosti?
Povijest pokazuje da su paravojne strukture rijetko rođene iz ideologije; češće iz vakuuma - onog u kojem država nestaje, a preživljavanje postaje jedini zakon.
Vojnici bez zastave - kad profesionalac završi u miliciji
U mnogim zemljama pogođenim sukobima, kad regularne vojske oslabe ili nestanu, profesionalni vojnici ili časnici bivaju zatečeni bez institucionalnog uporišta. Oni ne sanjaju ratove, ali preuzimaju zapovjedništvo jer imaju znanje i mogućnost da organiziraju. U takvom vakuumu, njihova sposobnost postaje upotrebljiva – logistika, disciplina, poznavanje terena su osobine koje čine razliku između kaosa i organizacije.
Međutim, profesionalizam ne štiti od rubnih kompromisa, od političkih pritisaka, od zahtjeva da se zapovjedi izvrše i onda kada su moralno dvojbene. Granica između dužnosti i poslušnosti tada postaje tanka, a vojnikovo zvanje mjeri se ne po pobjedama, nego po onome što je odbio učiniti.
Primjeri vojskovođa – između sposobnosti i kompromisa
Meksički revolucionar Pancho Villa započeo je karijeru kao odmetnik, ali je tijekom Meksičke revolucije (1910.–1920.) postao simbol narodne borbe protiv diktature. Vodio je Diviziju sjevera (División del Norte), improviziranu vojsku seljaka i bivših vojnika. Villa je bio neobrazovan, ali iznimno talentiran strateg, poznat po mobilnosti, logističkoj organizaciji i izvanrednoj sposobnosti da motivira borce. Iako je zapovijedao paravojnom vojskom, uveo je strogu disciplinu i zabranio pljačku i silovanja – što je bilo rijetkost u revolucionarnim ratovima.
Unatoč vojnoj sposobnosti, Villa je izgubio političku bitku. Ubili su ga njegovi bivši saveznici, ali u kolektivnom sjećanju Meksika ostao je kao pobunjenik s načelima, čovjek koji je pokušao spojiti pravdu i pušku te ga se slavi kao nacionalnog junaka.
Vođa Irske republikanske armije (IRA) Michael Collins, tijekom Anglo-irske borbe (1919.–1921.) bio je jedan od najorganiziranijih zapovjednika u povijesti paravojnih pokreta. Collins nije bio ratnik po strasti, nego obavještajac i strateg – stvorio je mrežu koja je parirala Britanskoj obavještajnoj službi. Pod njegovim vodstvom, IRA je izbjegavala besmislene napade na civile i pokušavala voditi “čist rat” protiv vojne infrastrukture. Collins je znao da nasilje mora imati granice ako sloboda treba opstati. Kada je potpisao Anglo-irski mirovni sporazum 1921., prihvatio je djelomičnu neovisnost Irske, svjestan da će ga njegovi radikalni suborci smatrati izdajnikom. Ubijen je 1922. u građanskom ratu – i tako je postao vođa koji je dobio rat, ali izgubio mir.
Giuseppe Garibaldi je bio romantični vojskovođa 19. stoljeća, vođa neregularne vojske “Crvenih košulja”, koji su se borili za ujedinjenje Italije. Njegove postrojbe bile su paravojne u svakom smislu – dobrovoljačke, loše opremljene, ali s visokim moralom. Za razliku od mnogih revolucionara svoga doba, Garibaldi je strogo zabranjivao zločine nad civilima i pljačku. Njegova karizma proizlazila je iz osobnog primjera – bio je jedan od rijetkih zapovjednika koji je dijelio hranu, rizik i hladnoću sa svojim borcima. Njegova najveća bitka, ona za Rim, završila je porazom, ali Garibaldi je ostao moralni pobjednik. Njegovo ime i danas simbolizira vojničku čast izvan vojne hijerarhije.
Poljski plemić i vojni inženjer Tadeusz Kościuszko (1746.–1817.) ratovao je i u Američkom ratu za neovisnost i u poljskom ustanku protiv Rusije i Prusije. Vodio je narodnu vojsku seljaka i građana, improviziranu, ali dobro organiziranu. Za razliku od mnogih vojnih lidera svoga doba, Kościuszko je vjerovao da sloboda nema smisla bez jednakosti – oslobađao je kmetove i branio prava običnih ljudi. Iako je poražen, a njegov ustanak slomljen, ostao je upamćen kao vojnik koji nije znao mrziti – čovjek koji je oružje shvatio kao nužno zlo, ne kao cilj.
Suvremeni odjeci – kad sposobnost nadjača moral
U 21. stoljeću, svijet i dalje poznaje zapovjednike koji su izrasli iz paravojnih milicija i stekli golemu moć, ali ne uvijek i moralni autoritet.
Mohamed Hamdan Dagalo (Hemedti), zapovjednik Rapid Support Forcesa (RSF) u Sudanu, primjer je modernog vojskovođe koji je izrastao iz pješčanih milicija Darfura i izgradio discipliniranu, ali brutalnu silu. Iako je u nekim trenucima pokušavao pregovarati o miru i stabilnosti, njegova formacija je istodobno odgovorna za teške zločine. Hemedti utjelovljuje paradoks: vojnu učinkovitost bez etičkog temelja.
U Južnom Sudanu, dvojica generala – Paulino Matip Nhial i Riek Machar – pokazali su sličan kontrast. Obojica su bili karizmatični zapovjednici, školovani i vojno sposobni, ali su kroz desetljeća mijenjali strane u sukobima između vlade i pobunjenika. Njihove su postrojbe imale strukturu i disciplinu, ali su bile taoci plemenskih i političkih interesa. Machar je, primjerice, bio i potpredsjednik države i vođa pobune, a u svojoj retorici često govorio o “slobodi i pravdi”, iako su njegovi ljudi počinili masakre. Njegov je lik tragičan jer pokazuje kako inteligencija i vojna vještina ne jamče moralnu jasnoću.
Ovi suvremeni zapovjednici nisu romantični idealisti poput Garibaldija ili Kościuszka, ali su neizostavni dio iste priče – priče o ljudima koji su, svjesno ili ne, gradili državu iz pepela i nasilja. Pokazuju da danas, kao i prije 150 godina, sposobnost bez etike proizvodi moć bez legitimnosti.
Vojnici i zapovjednici paravojnih milicija nisu svi isti i ne zaslužuju svi da budu kategorizirani kao monstruozni zločinci. Neki su stvarno nastojali zadržati čast, profesionalnost, etiku u tvornici nasilja i brutalnosti. Ali mogućnost izbora često je bila ograničena - izbjeći suradnju s neetičkim zapovijedima, odbiti zlostavljanje ili zaštititi civile, često je značilo biti izvan milicije, izgubljen, marginaliziran, pa i ubijen.
Takvi primjeri nisu samo povijesni ili akademski; oni su ključni za razumijevanje razlike između “vojnika” i “ratnog zločinca”, između odgovornosti strukture i odgovornosti čovjeka. Jer, u krajnjoj liniji, sudbina takvog pojedinca često postaje ogledalo moralnog stanja cijelog društva.
I danas, u doba privatnih vojnih kompanija i hibridnih sukoba, ista pitanja ostaju: može li vojnik biti častan bez države i može li čast preživjeti u svijetu u kojem se rat vodi i riječima i mecima?
Foto: Bao Menglong / Unsplash