Eugen Antić
Pljačke blindiranih vozila više nisu eksplozivne scene iz holivudskih filmova. Kriminalci su evoluirali. Danas koriste tihe, perfidne metode koje iskorištavaju ono najranjivije – ljudsku nepažnju. U Hrvatskoj, kao i drugdje, svjedočimo eskalaciji "walk-in theftova" – tihim upadima gdje se novac krade bez pucnjave, a lopovi nestaju prije nego što itko shvati da nedostaje i cent. Najnoviji slučajevi, još tri upada, dovode ukupan broj na zabrinjavajuću brojku od koje se svima ledi krv u žilama. Pitanje više nije hoće li se dogoditi idući tihi upad, već tko će ovo napokon zaustaviti?
U medijskom diskursu, "walk-in" pljačke ne dobivaju pažnju kakvu su dobivale spektakularne oružane pljačke. Nema ranjenih, nema potjera, nema dramatičnih naslova. To je upravo ono što kriminalci žele. Djeluju u tišini, u onim trenucima kada se rutina pretvara u opuštenost. Svaki novi slučaj je dokaz da ta strategija funkcionira, a svaki ukradeni cent, koliko god malen bio, govori o "pukotinama u sustavu sigurnosti".
Međutim, ako se ovaj trend nastavi, sreća bi mogla napustiti kriminalce. Zaštitari bi mogli brže obaviti distribuciju novca i u takvoj bi se situaciji obje strane mogle susresti. Tada dolazimo do rizika od obračuna kod OK Korala, a to je najmanje što nam treba jer će od toga biti više štete nego koristi. Od prvih zabilježenih slučajeva, koji su možda bili rezultat puke sreće, došli smo do alarmantnih brojki, što sugerira da se radi o organiziranoj kriminalnoj skupini koja ciljano iskorištava iste slabosti zaštitarskih tvrtki.
Hrvatski "walk-in" scenarij: tiho, gotovo neprimjetno
Kriminalci su se prebacili na "walk-in" modus operandi jer je efikasniji i nosi manji rizik, o čemu smo već pisali u časopisu "Zaštita". Na rastući trend nasilja nad vozilima za transport novca upozoravali smo još u lipnju prošle godine.
Nedavno smo pisali i o "boomu" oružanih prepada u Italiji, postavljajući pitanje mogu li kriminalne mreže, ako osjećaju pritisak i pojačane mjere u jednoj zemlji, jednostavno preseliti svoje djelovanje preko granice, primjerice u Hrvatsku.
Ne trebaju im ni bageri, ni eksploziv, ni arsenal dugog i teškog naoružanja, ni maske, samo im trebaju sekunde nepažnje. Nedavno su zabilježena još tri takva upada, jedan u Zagrebu, drugi u Rijeci, treći u Splitu. Pljačkaši su iskoristili trenutak distribucije novca, kada su zaštitari napustili vozila. Jednostavno su se ušetali u prazna vozila i nestali, kao da se radi o običnoj trgovini i krađi paštete.
Pljačkaši su iskoristili trenutak distribucije novca, kada su zaštitari napustili vozila. Ne radi se o klasičnoj potjeri ili oružanom prepadu, već o jednostavnom korištenju prilike. Dok su zaštitari bili fokusirani na predaju i preuzimanje novca u poslovnici banke ili trgovačkog centra, ili punili bankomat, lopovi su iskoristili priliku "praznog blindiranog vozila".
Ova eskalacija pokazuje duboke propuste u sigurnosnim protokolima, čije se kršenje ne kažnjava u zaštitarskim tvrtkama zbog kroničnog nedostatka radne snage. Iako su zaštitari obučeni da nikada ne ostavljaju vozilo bez nadzora, da rade u tročlanim timovima i da neprestano provjeravaju sigurnosne sustave, u praksi se to često ne događa.
Vrata ostavljena otključana ili, ako i jesu zaključana, nešto drugo je otključano. Vozilo je prazno. Zaštitari rade sami umjesto da rade u tročlanoj posadi. Komunikacija s operativnim centrom i rukovoditeljima je nedostatna. Ne koristi se prethodnica koja bi provjeravala lokaciju prije dostave ili odvoza većih iznosa novca. Sve to postaje otvoreni poziv kriminalcima koji su itekako svjesni ovih slabosti. Ne riskiraju ništa, a dobivaju sve. Novac čak ne moraju ni brojati, taj podatak dobiju u središnjim informativnim programima, hrvatskih i regionalnih televizijskih kuća.
Getro: mit o brzom rješenju
Prisjetimo se slučaja "Getro" iz 2007. godine, kada su zaštitari kod utovara utrška žestoko odgovorili na oružanu zasjedu. Tri razbojnika su čekala iza paleta, ali su zaštitari odgovorili vatrom, čime su zaustavili napad. Iako je to bio rijedak trenutak kada je kriminalac zaustavljen hrabrom i odlučnom reakcijom, postavlja se pitanje je li to model koji želimo ponoviti?
Oslanjanje na to da će se zaštitari u kritičnom trenutku ponašati kao akcijski junaci nije dugoročno održivo. Takav pristup nosi visok rizik od ozljeda, pa čak i smrtnih ishoda za sve sudionike, uključujući i same zaštitare. Zar zaista čekamo da nam problem riješi neki novi Dragutin Golik, građanin koji je tragično stradao pokušavajući zaustaviti pljačku, ili da nam se ponovi sudbina mladog policajca Ivana Grbavca, koji je izgubio život tijekom oružanog razbojništva?
Ili možda zaštitari i zaštitarske tvrtke misle da će im kriminalistička policija riješiti svaki slučaj? Ako je to mentalitet, onda su svi totalno pogubili kompas. Nema sumnje u sposobnost naše kriminalističke policije; oni će ovaj val kriminala riješiti, no privatna zaštita u distribuciji novca ne smije se oslanjati isključivo na policiju, već na vlastite protokole i profesionalnost.
Umjesto da čekamo na eksploziju nasilja i dramatične ishode, moramo se usredotočiti na proaktivne mjere i prevenciju. Moramo zaustaviti prilike prije nego što nastanu, umjesto da se oslanjamo na hrabrost i sreću u trenucima opasnosti.
Tehnologija nudi rješenje, ali čovjek je temelj sigurnosti
Sigurnosni sektor razvija sve sofisticiranije tehnologije kako bi se suprotstavio ovim prijetnjama. Danas imamo IBNS sustave koji boje novac, GPS praćenje i biometriju za otvaranje sefova, pa čak i umjetnu inteligenciju koja analizira rute kako bi predvidjela potencijalne napade.
Ali sve to pada u vodu ako se zanemari ljudski faktor. Sustavi su snažni onoliko koliko je jak najslabiji element, a to je u ovom slučaju čovjek. Iako tehnologija može nadmudriti kriminalce, ona ne može zamijeniti budnost, odgovornost i posvećenost. No, u ovom trenutku nije potrebno krivnju, odgovornost, paniku i frustraciju prebacivati na izvršitelje posla – zaštitare.
Problem leži dublje, u sustavnim propustima koji dovode do kadrovskog odljeva i nedostatka sposobnih kadrova. Politika štednje zaštitarskih tvrtki rezultira minimalnim plaćama, minimalnim godišnjim odmorima i maksimalnim prekovremenim satima. Tome treba dodati i loše radne uvjete, nedostatak adekvatne opreme i kontinuirane edukacije, te općenito nisku razinu statusa i prepoznatljivosti te profesije u društvu. Svi ti čimbenici stvaraju okruženje u kojem je teško zadržati motivirane i iskusne radnike.
Tehnologija je samo alat. U konačnici, ključ su edukacija, disciplina i suradnja. Moramo ulagati u temeljitu obuku zaštitara koja ih uči kako prepoznati i izbjeći rizične situacije, umjesto da ih samo uči kako reagirati nakon što napad počne. Jer, bez motiviranog, cijenjenog i adekvatno plaćenog zaštitara, nijedna tehnologija – ni kazne, ni prijetnje otkazima – neće biti dovoljna da zaustavi "tihe upade".
Što je odgovor?
Dok "walk-in theft" prolazi kroz nepažnju i rutinu, nitko nema odgovor koji garantira apsolutnu zaštitu. Tehnologije poput naprednog oklopa, biometrije, sustava koji boje novac, umjetne inteligencije i GPS praćenja mogu nadmudriti kriminalce, ali sve pada u vodu dok netko u blindiranom vozilu, svjesno ili nesvjesno, ostavi vrata otključana ili vozilo bez nadzora. U takvim trenucima, prilika se jednostavno nudi. Hrvatska iskustva, uključujući tihe prepade i senzacionalni slučaj Getro, pokazuju da se krećemo po tankoj liniji između kontrole i kaosa.
Ako ćemo čekati da se dogodi ponavljanje Getro epizode – gdje zaštitari donose pravdu rukom i oružjem – možda već bude prekasno. Je li odgovor u boljoj obuci zaštitara, suradnji policije i SOA-e, sofisticiranim tehnologijama... ili u svjesnoj promjeni "kulture sigurnosti"?
Ovi tihi upadi su, u svojoj suštini, glasan poziv na buđenje. Ako se brzo ne reagira, "walk-in theftovi" postat će pravilo, a ne iznimka. Potrebna je temeljita akcija: stroži protokoli obuke za zaštitare, uspostava boljih sustava nadzora (treba nadzirati i one koji nadziru op.a.), te redovita razmjena podataka između privatnih zaštitarskih tvrtki, policije i drugih nadležnih sigurnosnih agencija.
Umjesto da čekamo na ponavljanje Getro epizode, moramo djelovati proaktivno. Pitanje nije tko je kriv, nego tko će djelovati. Tko će ih napokon zaustaviti, kada i kako će to djelovanje završiti – jer mi uvijek mislimo na novac, nikada na čovjeka.
Photo by iwin on Unsplash