Prva priča
Upoznali smo se na krstarenju. Sad vidim da me odabrao kao metu jer sam bila sama. Isprva smo razgovarali kao prijatelji, a nakon povratka otišli smo na vrlo romantičan spoj. Hvala Bogu, nismo stupili u intimne odnose. Zatim me idućih nekoliko tjedana obasipao pretjeranom pažnjom i ljubavlju - onim što se danas naziva „love bombing”. Tada nisam znala za taj pojam. Izmislio je poslovni problem i „posudio” 10 tisuća dolara na dva tjedna. Čak je potpisao i zadužnicu. Kad su ta dva tjedna prošla i kad sam počela tražiti novac natrag, jednostavno je nestao bez traga. Nisam ga više nikada mogla pronaći. Imao je lažne dokumente, nije bio prisutan na internetu, a nije postojala ni mogućnost tužbe ili naplate duga. Osjećam se tako glupo jer je dio mene znao da tu nešto nije u redu, ali jednostavno sam uživala u tome da me voli netko uz koga sam se osjećala sigurno. Sada osjećam tugu i bijes, no najgore od svega je to što više nikada neću moći vjerovati samoj sebi.
Druga priča
Nikome ovo nisam rekla jer se osjećam strašno posramljeno. Imam 27 godina i to mi se dogodilo prošle godine. Čak sam gledala videe o internetskim prijevarama, a pritom živjela u zabludi uvjeravajući samu sebe da se to meni ne može dogoditi. Zapravo se itekako događalo, ali bila sam toliko očajna u želji da nekome budem važna. Nemam obitelji ni prijatelja, a od svoje šesnaeste godine bila sam u vezi u kojoj sam trpjela zlostavljanje. Nije se radilo o prijevari iz inozemstva, bitcoinu ili poklon-karticama. Možda je on bio sasvim običan čovjek koji je shvatio da može doći do novca ako slijedi osnovni obrazac takve prijevare. Živi u drugom gradu, nedaleko od mene. Isprva smo svakodnevno satima razgovarali telefonom i osjećala sam se sretno kao nikad. Ubrzo nakon toga izmislio je priču da mu je majka bolesna. Bila je to vrlo očita laž, no pitala sam se: kako bi mi čovjek s kojim sam podijelila toliko detalja iz života mogao nanijeti bol? Počela sam mu slati novac koji sam zaradila dostavljajući hranu. Zarađujem vrlo malo, a odricala sam se svega jer sam mislila da je njemu puno teže. Nakon nekog vremena počeo me nazivati teretom i gnjavatoricom, govorio mi je da mu ne pružam dovoljno podrške i da svi njegovi prijatelji smatraju kako bi me trebao ostaviti. Što sam se više trudila, to je on postajao okrutniji. Počela sam uzimati brze kredite, a situacija je eskalirala do te mjere da sam dostavljala hranu po 12 sati dnevno samo kako bih mu „pomogla”. Napokon sam prekinula svaki kontakt s njim, a trebalo mi je još godinu dana intenzivnog rada da podmirim sve nastale dugove. Shvatila sam da čak nisam ni znala njegovo pravo ime.
Treća priča
Moj 78-godišnji otac već je treći put žrtva ljubavne prijevare. Svaki put je prava borba uvjeriti ga da sagleda stvarnost i shvati da ga varaju. Tijekom tih rasprava izgovara užasno bolne riječi. Sestra i ja pokušale smo sve, uključujući i razgovor s odvjetnikom o mogućnosti stavljanja pod skrbništvo, što nije uspjelo. Bijesan je na nas jer misli da mu govorimo da ne može privući mlađe žene. Već je izgubio barem četvrtinu svoje ukupne ušteđevine. Prijevare uvijek slijede isti obrazac: lijepa, znatno mlađa žena obećava mu vezu a nakon upoznavanja putem interneta, no pritom joj treba njegova pomoć oko njezina „iznimno uspješnog” poslovanja. Naravno, trenutak prije nego što bi se trebali uživo sastati, ona mora na poslovni put u Dubai (na to je nasjeo dvaput) ili iskrsne obiteljska hitna situacija te joj treba novac. Frustrirajuće je i bolno što prevarante pretpostavlja vlastitoj djeci i unucima. Još od prve prevare, upozoravali su me da će to biti samo spirala propadanja sve dok otac naposljetku ne izgubi sve.
Četvrta priča
Prije nekoliko godina upoznala sam muškarca putem aplikacije za upoznavanje. Bio je mojih godina, u pedesetima, u dobroj formi i zgodan na pomalo simpatičan, luckast način – no opet ne toliko nevjerojatno privlačan da bi bilo čudno što ga zanimam. Mjesecima smo razgovarali o svemu: životnim filozofijama, djeci, roditeljima, mjestima koja bismo voljeli posjetiti. Bio je najpažljivija i najnježnija osoba koju sam ikad upoznala. Reagirala sam poput Pavlovljevog psa: čim bi mi mobitel zazvonio zbog poruke, cijeli bi se moj svijet promijenio. Radio je na projektu na naftnoj platformi na Aljasci pa se nismo uživo sreli, ali bila je to ljubav. Kad su mu ponestala sredstva za sljedeći projekt u Hong Kongu, posudila sam mu novac da prebrodi situaciju. Pa još malo. Pa još. A onda sam saznala da je riječ o Nigerijcu, članu skupine prevaranata koji su se lažno predstavljali radi romantike i danonoćno varali žene diljem svijeta. Bila sam slomljena, a zatim ljuta. Iako sam izgubljeni novac uglavnom preboljela, u posljednje vrijeme stalno razmišljam o svom Peteru. Da, bio je „lažan”, ali zašto pravi muškarci nisu takvi? Voljela bih da se obični muškarci s kojima izlazimo odnose prema ženama onako kako to čine ti prevaranti. Pažnja, slušanje, romantična poezija. Jesam li luda? Imam osjećaj da to više nikada neću doživjeti. Kako da krenem dalje?
Odnos za koji sam vjerovala da postoji možda nikada nije postojao
Ovo su četiri priče osoba koje su se srele s prevarantima koji izmisle romansu da bi prevarili soje žrtve. Znakovita je ova zadnja priča u kojoj osoba zna da je prevarena ali svejedno pati za osobom kojoj je poklonila srce. Osobom koja u stvarnosti ne postoji. O tome zašto je teško priznati da ste se emocionalno vezali za osobu koja vas je prevarila, razgovaramo s Ivom Mikulić, prof. psihologije i psihoterapeutkinjom.
“Osoba ne treba prihvatiti samo činjenicu da je prevarena. Treba istodobno prihvatiti: ‘Odnos za koji sam vjerovala da postoji možda nikada nije postojao’, ‘Budućnost koju sam zamišljala neće se dogoditi’, ‘Informacije koje sam dobivala možda su bile konstruirane’… Tu se kao procesi javljaju kognitivna disonanca, racionalizacija, emocionalna vezanost i već postignuta investicija, emocionalna i financijska. Svaki novi dokaz sukobljava se s mjesecima iskustava koja su osobi govorila suprotno. Istraživanja navode upravo poricanje i racionaliziranje sumnji kao mehanizme koji služe da bi osoba (žrtva) mogla I dalje održati odnos koji je emocionalno razvila a time I zadržati sliku o sebi koju je stvorila. Zato izvana možemo vidjeti očit dokaz, dok žrtva vidi nešto drugo: mogućnost da će, prihvati li taj dokaz, u jednom trenutku izgubiti osobu, odnos, budućnost i vlastito povjerenje u svoju procjenu I sliku o sebi voljene, posebne osobe. Zbog toga agresivno uvjeravanje često ne pomaže”, pojašnjava Mikulić.
Po njenom mišljenju romantične prevare nisu toliko raširene zato što su ljudi postali naivniji, nego zato što je prevarantima postalo lakše pronaći velik broj ljudi, prikupiti informacije o njima i vrlo uvjerljivo izgraditi identitet koji ne postoji. Danas je lakše znati koji je to identitet koji je većini privlačan i kako ga oponašati.
„Društvene mreže i aplikacije za upoznavanje daju im pristup informacijama o tome što volimo, gdje živimo, što radimo, kakve odnose tražimo, ponekad čak i što nam nedostaje. Generativnom umjetnom inteligencijom dodatno smo smanjili prepreke: danas se mogu stvarati uvjerljive fotografije, glasovne poruke, videozapisi i personalizirane poruke te istodobno voditi velik broj takvih odnosa“, objašnjava Mikulić. Dodaje da smo posebno ranjivi upravo onda kada nam je nešto važno. Osoba koja traži partnera želi vjerovati da je upoznala nekoga s kim može ostvariti odnos.
Bez određene količine povjerenja i spremnosti na ranjivost ne možemo se ni povezati
To nije psihološki nedostatak nego preduvjet svakog odnosa – bez određene količine povjerenja i spremnosti na ranjivost ne možemo se ni povezati. Da bi povećali vjerojatnost da ćemo nekoga upoznati potreban je i taj element želje i vjere, mi želimo nekoga naći i to povećava vjerojatnost da ćemo vjerovati i u stvari koje nisu nekada onakvima kakvima se čine. Stvarnost koju doživljavamo projekcija je naših unutarnjih želja i potreba i zato se događa da u ljudima vidimo ono što oni zapravo nisu – jer želimo da budu ono što nama treba. Prevarant upravo taj normalni proces pretvara u sredstvo manipulacije. Zato potencijalna žrtva može biti gotovo svatko; istraživanja jesu pronašla određene korelacije s osobinama poput impulzivnosti, povjerljivosti ili romantične idealizacije, ali ne postoji jednostavan „profil osobe koja nasjeda na prevare”.
Mikulić ne smatra da smo izgubili sva mjesta za upoznavanje, nego se promijenila struktura našeg društvenog života. Ljudi se i dalje upoznaju na poslu, preko prijatelja, kroz hobije, izlaske i druge aktivnosti, ali aplikacije omogućuju nešto što fizički prostor ne može: u nekoliko minuta dolazimo u kontakt s velikim brojem ljudi izvan vlastitog društvenog kruga. “Osim toga, aplikacije nam omogućuju suzbijanje strahova I nelagode koju bi inače doživljavali u susretima u živo. Ne moramo se bojati da će nas netko krivo procijeniti, a ni da će nas netko točno procijeniti. Gotovo da upravljamo tuđom percepcijom što nam pruža doživljaj kontrole I utjecaja koje inače ne doživljavamo na toj razini. Međutim taj doživljaj je iluzija. Američka istraživanja već su pokazala da je online upoznavanje potisnulo prijatelje i obitelj kao tradicionalne posrednike u upoznavanju partnera. Njihova popularnost zato nije samo posljedica usamljenosti. One su dostupne, jednostavne, vremenski učinkovite i enormno povećavaju broj potencijalnih partnera. Ljudi ih pritom ne koriste samo radi seksa: istraživanja navode motive poput traženja ljubavi i odnosa, druženja, znatiželje, zabave, lakšeg komuniciranja, ali i potvrde vlastite vrijednosti”, kaže Mikulić.
Veći izbor, ali manje konteksta
Navodi da je problem u tome što smo dobili veći izbor, ali manje konteksta. A kontekst je bitan za razvoj mnogih vještina koje utječu na kvalitetu življenja i mentalnog zdravlja. Kada nekoga upoznamo preko prijatelja ili zajednice, o njemu već postoji određena mreža provjerljivih informacija. Online osoba može gotovo potpuno kontrolirati ono što ćemo o njoj vidjeti.
A odgovor na pitanje zašto žrtve često povjeruju osobi koju nikada nisu upoznale uživo, Mikulić vidi prvenstveno u potrebi za povezanošću, pripadanjem, prihvaćanjem, bliskošću i osjećajem da smo nekome važni. “Ali prevaranti iskorištavaju i nešto suptilnije – našu potrebu da budemo viđeni. Dobar prevarant ne govori samo: ‘Sviđaš mi se.’ On kroz intenzivnu komunikaciju stvara doživljaj: ‘Ja te razumijem. Vidim ono što drugi nisu vidjeli. Ja sam drugačiji od drugih, a time si i ti drugačiji/a od drugih.’ Zato će skloniji prevarama biti oni koji u tom trenutku nemaju odnose u kojima se osjećaju dovoljno sigurni, prihvaćeni, u kojima nemaju doživljaj da ih se čuje, vidi, razumije”, objašnjava.
Važno je razumjeti da emocionalna povezanost ne nastaje tek fizičkim susretom. Ako s nekim svakodnevno razgovaramo, povjeravamo mu se, dobivamo pažnju, podršku i potvrdu te zajedno zamišljamo budućnost, naš emocionalni odnos prema toj osobi može postati sasvim stvaran, iako je identitet druge osobe lažan. Istraživanja takvih prijevara upravo opisuju stvaranje izrazito intenzivnog, tzv. hiperpersonalnog odnosa prije financijskog iskorištavanja.
“Dakle, lažna je osoba koju je prevarant konstruirao, ali osjećaji koje je žrtva prema toj osobi razvila nisu lažni.Upravo je zato takva manipulacija toliko snažna”, kaže Mikulić.
A prevaranti najčešće počinju gradnjom odnosa. Komuniciraju često, pokazuju velik interes, postavljaju pitanja, pamte detalje, dijele navodno osobne informacije i postupno stvaraju osjećaj posebnosti i uzajamnosti. Nerijetko vrlo rano govore o snažnim osjećajima, zajedničkoj budućnosti ili susretu. Tek kada je odnos dovoljno uspostavljen, uvode problem koji treba riješiti hitno.
“Tipičan obrazac zato izgleda otprilike ovako: pažnja → povjerenje → emocionalna investicija → zajednička budućnost → kriza → hitnost → zahtjev prema žrtvi. ‘Napokon dolazim, ali dogodio se problem s karticom.’; ‘Majka mi je završila u bolnici.’; ‘Novac mi je privremeno blokiran.’ I tada žrtva više ne donosi odluku o tome hoće li poslati novac nepoznatoj osobi. Ona u vlastitom iskustvu pomaže osobi koju voli i štiti odnos koji joj je postao važan, a time sebe ostvaruje u vlastitom identitetu I slike o sebi kao osobe koja voli, brine, pomaže. Što je veća hitnost to imamo intenzivniji doživljaj pomoći što asociramo s mjerom ljubavi. Istraživanja upravo opisuju izmišljene tragedije, hitne rokove i stalno odgađanje susreta kao karakteristične strategije kojima se prevaranti služe”, objašnjava naša sugovornica.
Kombinacija znakova, a ne jedan izolirani detalj
Dodaje da postoje razni znakovi upozorenja, a posebno je važna kombinacija znakova, a ne jedan izolirani detalj. Alarm treba uključiti kada odnos napreduje izrazito brzo, osoba vrlo rano iskazuje snažne osjećaje, želi komunikaciju premjestiti izvan platforme, stalno postoji razlog zbog kojeg nije moguć osobni susret ili normalan videopoziv, a njezine priče ili profil sadrže nedosljednosti.
Najveći alarm je trenutak kada se emocionalni odnos počne povezivati s novcem: posudba, liječenje, karta za dolazak, poslovna kriza, kriptovalute, „sigurna” investicija, bankovni podaci ili primanje i prosljeđivanje novca. Posebno treba reagirati ako se uz zahtjev pojavljuju hitnost, tajnost ili poruka da bi odbijanje pomoći značilo da osobi ne vjerujemo ili da je ne volimo. Policija i druge nadležne institucije preporučuju i provjeru fotografija, identiteta i priče neovisno o informacijama koje nam je sama osoba dala.
“Bitno je znati da bismo mi mogli prepoznati da netko nerealno brzo iskazuje snažne osjećaje, mi moramo znati (imati direktnog I indirektnog iskustva) kako se na realan, adekvatan I zdrav način razvijaju emocije u ljubavnom odnosu”, kaže Mikulić.
Romantična prevara za žrtvu može imati vrlo ozbiljne psihološke posljedice upravo zato što je riječ o dvostrukom gubitku: osoba može izgubiti novac, ali istodobno gubi i odnos za koji je vjerovala da postoji, odnos prema drugome I odnos prema sebi. U nekim istraživanjima žrtve su emocionalni gubitak doživljavale težim od financijskog.
“Česti su šok, tuga, ljutnja, sram, poniženje, krivnja i intenzivno samookrivljavanje: ‘Kako to nisam vidjela?’ Posebno je teško što osoba mora žalovati za nekim za koga istodobno saznaje da zapravo nikada nije postojao onako kako ga je poznavala I da ona time prestaje biti ono što je vjerovala da jest. Noviji sustavni pregled posljedica prijevara nalazi povišenu psihološku uznemirenost, simptome anksioznosti i depresije, sram, narušeno samopouzdanje i gubitak povjerenja u druge; kod nekih se pojavljuju i reakcije nalik traumatskima, poput intruzivnih misli, pojačane pobuđenosti i teškoća ponovnog uspostavljanja doživljaja sigurnosti. Zato je pogrešno posljedicu svesti na: ‚Izgubila je novac.‘ Žrtva može izgubiti i odnos, budućnost koju je zamišljala, povjerenje u druge i povjerenje u samu sebe”, tumači Mikulić.
Bolje je ne napadati odnos nego zajedno provjeravati činjenice
Savjetuje I kako pomoći žrtvi: “Najgori početak razgovora vjerojatno je: Kako ne vidiš da te vara? Sram i samookrivljavanje ionako su među najčešćim doživljajima žrtava, a dodatno ponižavanje može dovesti do toga da osoba prestane razgovarati upravo s ljudima koji joj mogu pomoći i razvija još intenzivniji odnos s prevarantom jer se tamo osjeća sigurno i prihvaćeno. Bolje je ne napadati odnos nego zajedno provjeravati činjenice: Ne tražim od tebe da mi odmah vjeruješ. Hajdemo samo provjeriti nekoliko stvari. Možemo zajedno napraviti obrnuto pretraživanje fotografije, provjeriti identitet, pogledati nedosljednosti u pričama i dogovoriti da ne šalješ više novac, dokumente, intimne fotografije I bankovne podatke dok ne provjerimo o čemu se radi”.
Ako je novac već poslan, treba što prije kontaktirati banku i policiju, sačuvati komunikaciju i prijaviti profil/platformi. To preporučuju i MUP RH, Europol i druge institucije.
“Ali psihološki je možda najvažnije ostati uz osobu kada počne shvaćati što se dogodilo. Cilj nije dokazati joj koliko je pogriješila, nego pomoći joj da ponovno počne vjerovati vlastitoj sposobnosti procjene. Uz sram se izoliramo, a izolacija je upravo ono što prevarantu odgovara”, zaključuje Mikulić.
Dražen Najman
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
Photo by Verne Ho on Unsplash