Romantične prijevare više su od puke obmane, jer ciljaju na našu intimu i na našu sposobnost za ljubav. Žrtve romantičnih prevara nisu nužno slabe ili naivne. Romantične prevare uspijevaju jer smo imamo vlastite životne priče, ranjivosti i srce koje se nečemu nada. I želimo nekom pružiti svoje povjerenju. A ako mislite da vi ne biste mogli postati žrtvom, zapitajte se: jeste li ikada voljeli nekoga tko to nije zaslužio? Jeste li ostali u vezi dulje nego što ste trebali? Jeste li željeli vjerovati da se netko može promijeniti? Ako je tako, onda lakše razumijete kako dolazi i do romantičnih prevara.
O sve raširenijim romantičnim prevarama, većinom u online okruženju, ali i stvarnom životu, razgovaramo s dr. sc. Krešimirom Prijateljem, psihologom i psihoterapeutom Poliklinike Golden Mind. Krešimir Prijatelj doktor je znanosti iz psihologije i psihoterapeut koji u svom svakodnevnom radu spaja stručno znanje, iskustvo i autentičan ljudski kontakt. U Poliklinici Golden Mind bavi se procjenom, savjetodavnim i psihoterapijskim radom s djecom, adolescentima i odraslima. Radi na različitim emocionalnim i psihološkim teškoćama, ADHD-om, stresom, traumatskim iskustvima, samopoštovanjem i odnosima.
Zbog čega su po vašem mišljenju romantične prevare posljednjih godina toliko raširene? I zbog čega ljudi koji traže ljubav na internetu postaju posebno ranjivi?
Mislim da je važno odmah maknuti jednu predrasudu, a to je da romantične prevare uspijevaju zato što su ljudi danas naivniji. Nisu. Promijenilo se okruženje u kojem stvaramo odnose, a istodobno su metode prevaranata postale sofisticiranije. Danas je potpuno uobičajeno upoznati nekoga preko aplikacije, društvene mreže ili poruke, danima ili tjednima komunicirati prije susreta uživo i razviti osjećaj bliskosti s osobom koju fizički još nismo upoznali.
Upravo zbog toga sama činjenica da odnos počinje virtualno više ne djeluje neobično ili sumnjivo. Granica između “online” i “stvarnog” odnosa danas je zapravo mnogo manje jasna nego prije desetak ili dvadesetak godina. Ako s nekim mjesecima dijelimo jutra, večeri, strahove, fotografije, planove i intimne razgovore, naš emocionalni sustav taj odnos ne doživljava kao nešto nestvarno samo zato što se odvija preko ekrana. Upravo tu prevarant dobiva prostor: odnos može postati psihološki stvaran puno prije nego što je identitet osobe stvarno provjeren. S druge strane, romantične prevare sve manje izgledaju kao stereotipne internetske prijevare. Iza njih mogu stajati vrlo organizirane skupine koje koriste ukradene identitete, detaljno razrađene scenarije, podatke dostupne na društvenim mrežama, a danas i umjetnu inteligenciju, prijevode, generirane fotografije, glas ili videozapise.
INTERPOL i Europol posljednjih godina upozoravaju upravo na profesionalizaciju internetskih prijevara i sve veću ulogu umjetne inteligencije u socijalnom inženjeringu. To je danas posebno važno jer više ne možemo računati na logiku “čuo sam mu glas” ili čak “vidjela sam ga na snimci, dakle osoba postoji”. INTERPOL je tijekom 2025. i 2026. upozoravao na korištenje AI-generiranih profila, sintetičkih fotografija, deepfake sadržaja i drugih tehnoloških alata upravo u romantičnim prijevarama, sextortionu i drugim oblicima socijalnog inženjeringa. Drugim riječima, tehnologija nije stvorila ljudsku potrebu za ljubavlju, ali je kriminalcima omogućila da mnogo uvjerljivije imitiraju osobu koja bi tu potrebu mogla zadovoljiti.
Posebna ranjivost proizlazi iz toga što se ovdje ne napada samo naš razum nego naša potreba za povezanošću. Kada nam netko pruža pažnju, zanima ga kako smo proveli dan, pamti detalje koje smo mu ispričali, javlja se ujutro i prije spavanja i govori o zajedničkoj budućnosti, odnos vrlo brzo počinje dobivati emocionalnu težinu. Čovjek tada ne donosi odluke u hladnom laboratorijskom okruženju, nego unutar odnosa u koji je već emocionalno uložen. Zato romantične prevare mogu zahvatiti obrazovane, sposobne i inače vrlo oprezne ljude. Često je upravo to ono što ljudima nakon prijevare bude najteže razumjeti: “Kako sam mogao tako dobro funkcionirati u svim drugim područjima života, a ovo nisam vidio?” Ali emocionalna uključenost mijenja način na koji procjenjujemo informacije. Kada nam je do nekoga stalo, prirodno mu dajemo više prostora za objašnjenje nedosljednosti nego što bismo ga dali potpunom strancu. To nije nedostatak inteligencije, nego jedna od posljedica vezivanja i povjerenja koju prevarant sustavno iskorištava.
Koji je razlog tolike popularnosti mreža za upoznavanje? Jesmo li izgubili mjesta na kojima se ljudi mogu kvalitetno osobno upoznati?
Ne bih rekao da smo izgubili mogućnost upoznavanja uživo, ali se način upoznavanja svakako promijenio. Mnogi ljudi danas rade puno, sele se, rade od kuće, imaju relativno stabilne krugove prijatelja i zapravo imaju manje spontanih prilika upoznati novu osobu nego što bismo pretpostavili. Aplikacija zato rješava vrlo praktičan problem: u nekoliko minuta dolazimo u kontakt s ljudima koje u svakodnevnom životu možda nikada ne bismo susreli. Nekada su nova poznanstva češće bila ugrađena u neki širi društveni kontekst: fakultet, posao, susjedstvo, prijatelje prijatelja, ples, izlaske ili različite zajednice. To nije značilo da su takva poznanstva automatski bila kvalitetna, ali smo o osobi često imali više neizravnih informacija. Netko ju je poznavao, vidjeli smo kako razgovara s drugima, kako reagira kada nešto ne ide po planu, kakav odnos ima prema prijateljima ili konobaru. Kod online upoznavanja taj kontekst u početku često ne postoji. Dobivamo osobu prvenstveno kroz verziju sebe koju nam ona odluči prikazati.
Online upoznavanje više nije marginalan oblik stvaranja odnosa. Primjerice, veliko istraživanje Pew Research Centera u SAD-u pokazalo je da je 30 posto odraslih barem jednom koristilo aplikaciju ili stranicu za upoznavanje, a među mlađima od 30 godina više od polovice. Među osobama koje su bile u partnerskom odnosu, jedna od deset upoznala je aktualnog partnera upravo tim putem. I zato ne bih demonizirao aplikacije. One mnogim ljudima doista omogućuju da upoznaju partnera. Problem nastaje kada digitalni kontakt počnemo poistovjećivati s poznavanjem osobe. Netko nam može biti izrazito emocionalno blizak preko poruka, a da istodobno gotovo ništa ne znamo o tome kako funkcionira u stvarnom svijetu, kako se odnosi prema drugim ljudima, kako reagira na frustraciju ili jesu li informacije koje nam daje uopće istinite.
Drugim riječima, digitalna komunikacija može ubrzati osjećaj intimnosti mnogo brže nego što možemo provjeriti stvarnost odnosa. To mi se čini važnom razlikom: nije problem u tome što se ljudi upoznaju online, nego kada emocionalna bliskost počne rasti mnogo brže od stvarnog poznavanja osobe. Možemo znati njezinu navodnu najveću traumu, omiljenu pjesmu i što “želi od života”, a još uvijek ne znati ono osnovno – je li osoba doista ono za što se predstavlja.
Photo by Omar:. Lopez-Rincon on Unsplash
Koje psihološke potrebe prevaranti najčešće iskorištavaju, odnosno zašto žrtve često povjeruju osobi koju nikada nisu upoznale uživo?
Najčešće se iskorištavaju sasvim normalne ljudske potrebe, a to su potreba da nekome pripadamo, da budemo viđeni, važni i voljeni, da nas netko sluša i da osjećamo kako smo nekome posebni. Posebno snažno može djelovati kada osoba prolazi kroz razvod, gubitak, usamljenost, promjenu životne faze ili jednostavno razdoblje u kojem joj nedostaje bliskosti. Ali bilo bi pogrešno zaključiti da su sve žrtve usamljene ili psihološki ranjive. Istraživanja ne podržavaju tako jednostavan profil žrtve. Ponekad nije riječ ni o tome da nekome “nedostaje ljubavi”. Može nedostajati osjećaj da je ponovno nekome zanimljiv, poželjan, važan ili da pred njim postoji nešto novo.
Nakon razvoda, odlaska djece od kuće, gubitka partnera ili dugog razdoblja rutine vrlo snažno može djelovati činjenica da se odjednom pojavi netko tko pita, sluša, čeka odgovor i ponaša se kao da je upravo ta osoba ono što je dugo tražio. Ono što prevaranti često rade vrlo vješto jest stvaranje osjećaja: “Napokon me netko stvarno razumije.” Slušaju, odnosno prikupljaju informacije, a zatim ih vraćaju osobi. Ako kažem da volim putovanja, on ih također voli. Ako mi je obitelj najvažnija, njemu je obitelj svetinja. Ako sam ranije bila povrijeđena, on će naglasiti koliko prezire nevjeru. To psihološko zrcaljenje može stvoriti snažan osjećaj sličnosti i sudbinske povezanosti. Američka Savezna komisija za trgovinu je upravo takvo zrcaljenje interesa i preferencija opisala kao jednu od taktika koje se pojavljuju kod romantičnih prevara.
Društvene mreže pritom prevarantu mogu dati vrlo dobar početni “dosje”. Iz nekoliko godina naših objava može saznati imamo li djecu, što volimo, gdje putujemo, jesmo li nedavno prekinuli vezu, jesmo li izgubili neku blisku osobu ili što nam je važno. Kada zatim kaže pravu stvar u pravom trenutku, nama to može izgledati kao nevjerojatna kompatibilnost, iako je dio te kompatibilnosti možda pažljivo konstruiran. Pritom postoji još nešto važno. Osoba ne mora povjerovati jednoj velikoj laži. Ona povjeruje stotinama malih svakodnevnih interakcija. Nakon nekoliko mjeseci poruka, poziva, fotografija, “dobro jutro”, “jesi li stigla kući?” i razgovora o budućnosti, više nema osjećaj da vjeruje nepoznatom čovjeku s interneta. U njezinu iskustvu to više nije stranac. To je osoba s kojom je izgradila odnos.
Bliskost se velikim dijelom i inače gradi ponavljanjem: time što je netko prisutan, predvidljiv, zainteresiran i što s njim postupno dijelimo osobne stvari. Prevarant zapravo imitira upravo te normalne procese povezivanja. Zato se žrtvi izvana može reći “ali ti tu osobu uopće ne poznaješ”, dok ona iznutra ima osjećaj da je možda upravo toj osobi rekla više nego bilo kome drugome posljednjih godina.
Kako prevaranti grade povjerenje i emocionalnu povezanost sa žrtvom? Koje su najčešće psihološke manipulacije kojima se služe?
Najčešće ne počinju novcem. Upravo suprotno, uspješnija prijevara često započinje dugim razdobljem u kojem se ništa ne traži. Gradi se odnos povjerenja. Postoji puno pažnje, česta komunikacija, interes za svakodnevni život, komplimenti, dijeljenje navodno osobnih iskustava i relativno rano stvaranje osjećaja posebne povezanosti. U literaturi se taj proces vrlo jasno opisuje kao svojevrsno emocionalno pripremanje prije prvog financijskog zahtjeva. Ponekad upravo činjenica da osoba dugo ništa ne traži postaje dokaz njezine vjerodostojnosti: “Da me želi iskoristiti, već bi nešto tražio.”
Međutim, kod sofisticiranijih prijevara to razdoblje bez zahtjeva može biti upravo ulaganje u povjerenje koje će kasnije imati financijsku vrijednost. Često dolazi i do vrlo brzog intenziviranja odnosa. Govori se o ljubavi, zajedničkom životu, susretu, putovanju ili braku prije nego što je odnos imao priliku razviti se u stvarnom životu. To stvara ono što bismo mogli nazvati emocionalnom prečicom. Osoba počinje živjeti ne samo postojeći odnos nego i njegovu zamišljenu budućnost. U psihološkom smislu ta zamišljena budućnost može postati jednako važna kao sadašnjost. Više se ne odričemo samo čovjeka s kojim razgovaramo nego i putovanja koje smo planirali, kuće o kojoj smo pričali, osjećaja da ćemo napokon imati partnera ili života koji smo već počeli zamišljati. Zato obećanje budućnosti može biti jedno od najsnažnijih sredstava vezivanja. Ponekad se za to koristi izraz “future faking” – stvaranje vrlo konkretne zajedničke budućnosti koja zapravo nikada nije bila namijenjena ostvarenju. Tek nakon što je povjerenje dovoljno snažno pojavljuje se problem. Bolest, poslovna komplikacija, putovanje, blokirani račun, paket na carini, član obitelji kojem je hitno potrebna pomoć ili, danas sve češće, navodno iznimna prilika za ulaganje.
Američka Savezna komisija za trgovinu među čestim pričama navodi upravo zdravstvene i obiteljske hitnosti, probleme s dostavama, lažno predstavljanje kao vojna osoba te investicijske prilike. Posebno suvremen oblik je spajanje romantične i investicijske prijevare, često nazivan “romance baiting” ili u širem kontekstu “pig butchering”. Odnos se najprije gradi tjednima ili mjesecima, a zatim “partner” usput otkriva kako jako dobro zarađuje na kriptovalutama, forexu ili nekoj ekskluzivnoj platformi i želi i nama pomoći. Istraživanje objavljeno 2026. analizom priručnika koje koriste prevaranti pokazuje koliko takvi postupci mogu biti sistematizirani: od načina uspostavljanja odnosa do postupnog povećavanja financijske i emocionalne predanosti žrtve. Psihološki je posebno važna kombinacija ljubavi i hitnosti. Kada nekoga volimo i kažemo mu da ćemo mu pomoći, teško je u trenutku krize stati i hladno analizirati činjenice. Kasnije se mogu pojaviti pritisak, izazivanje krivnje, “zar mi nakon svega ne vjeruješ?”, tajnovitost i novi zahtjevi.
Prevara tada više nije jedan događaj nego proces postupnog pomicanja granica. Često se granica ne pomakne od nule do deset odjednom. Prvo je to manji ustupak, zatim veći, pa osoba jednom kada je već nešto učinila želi vjerovati da je prethodna odluka imala smisla. Mogu se izmjenjivati toplina i pritisak, obećanje i kriza, bliskost i strah od gubitka odnosa. Upravo ta emocionalna dinamika može čovjeku znatno otežati da se odmakne i pogleda cijelu situaciju izvana.
Postoje li određeni znakovi upozorenja koje potencijalne žrtve mogu uočiti prije no što budu iskorištene?
Postoje, ali jedan znak sam po sebi ne znači nužno prijevaru. Važniji je obrazac. Posebno bih obratio pozornost kada se nekoliko stvari pojavljuje zajedno: izrazito brzo emocionalno vezivanje, vrlo rano govorenje o ljubavi ili zajedničkoj budućnosti, osoba stalno ima uvjerljiv razlog zbog kojeg se ne može susresti uživo, izbjegava normalan videopoziv ili se tijekom njega događaju neobične tehničke poteškoće, postoje nedosljednosti između fotografija, životne priče i onoga što govori, komunikaciju ubrzo želi premjestiti izvan aplikacije te se s vremenom pojavljuje zahtjev za novcem, kriptovalutama, bankovnim podacima ili financijskom pomoći. Europol među upozoravajućim znakovima navodi upravo naglo izražavanje snažnih osjećaja, nedosljedne profile, izbjegavanje kontakta i kasnije financijske zahtjeve.
Dodao bih i jedan vrlo jednostavan znak koji ljudi ponekad previdimo: svaki pokušaj normalne provjere stvarnosti završava novim, vrlo uvjerljivim objašnjenjem zašto provjera baš sada nije moguća. Jednom je kamera pokvarena, drugi put je na službenom putu, treći put sigurnosni protokol njegova posla ne dopušta poziv, četvrti put se dogodi obiteljska tragedija. Pojedinačno, svako objašnjenje može biti moguće. Sumnju treba pobuditi obrazac u kojem se stvarnost nikada ne uspijeva provjeriti. Dodatno bih bio vrlo oprezan kada osoba traži intimne fotografije ili videozapise.
Photo by Kelly Sikkema on Unsplash
Danas romantična prevara može prijeći i u seksualnu ucjenu. INTERPOL upozorava da se sextortion sve češće kombinira s romantičnim i drugim internetskim prijevarama. Suvremene AI tehnologije dodatno kompliciraju stvar jer se fotografije, glasovi i videozapisi mogu manipulirati. Zato ni kratki videopoziv više ne bih promatrao kao jedinu i konačnu potvrdu identiteta. Razumnije je gledati cijeli skup informacija: postoji li osoba u različitim stvarnim kontekstima, jesu li informacije konzistentne, može li se susret održati, postoji li trag života koji nije nastao samo za potrebe tog odnosa i, prije svega, pojavljuje li se financijski zahtjev. Jedno vrlo korisno pravilo glasi da emocije mogu biti brze, ali povjerenje bi trebalo biti sporo. Ako je odnos autentičan, neće ga uništiti nekoliko pitanja, videopoziv, provjera identiteta ili odluka da nekome ne pošaljemo novac. Zdrav odnos može podnijeti granicu. Osoba koja nas voli možda neće biti oduševljena svakim našim pitanjem, ali neće uvjetovati ljubav time da hitno uplatimo novac, skrivamo odnos od obitelji ili zanemarimo vlastiti osjećaj da nešto nije u redu.
Nerijetko se događa da žrtva nastavlja vjerovati prevarantu čak i kada se pojave jasni dokazi. Je li to zato što je ljudima vrlo teško priznati da su se emocionalno vezali za osobu koja ih je prevarila?
Da, ali rekao bih da je proces još složeniji. Kada bi netko čovjeku prvoga dana rekao: “Ovo je lažna osoba i tražit će ti 20.000 eura”, većina bi bez problema otišla. Međutim, nakon šest mjeseci svakodnevnog kontakta priznati da je riječ o prijevari znači istodobno prihvatiti nekoliko vrlo bolnih stvari: da osoba koju volim možda ne postoji, da je priča o našoj budućnosti bila lažna, da sam možda izgubio velik iznos novca i da sam mjesecima nekome otkrivao najintimnije dijelove sebe. U tom trenutku čovjek ne treba promijeniti samo mišljenje o jednoj osobi. Mora promijeniti čitavu priču koju je mjesecima imao o vlastitom životu. Jučer je možda vjerovao da se za tri mjeseca seli, udaje, odlazi na putovanje ili konačno započinje novi život.
Danas bi trebao prihvatiti da ništa od toga nije postojalo. To je ogroman emocionalni zaokret i ne događa se uvijek istom brzinom kojom netko prihvati činjenice na racionalnoj razini. Tu se javlja kognitivna disonanca. Psihološki nam je teško istodobno držati dvije potpuno suprotne slike: “ova osoba me voli” i “ova osoba me od početka planski iskorištava”. Zato se dokaz ponekad pokušava uklopiti u postojeću priču: možda stvarno nije mogao uključiti kameru, možda mu je račun zaista blokiran, možda mu nepravedno ne vjerujem. Često vidimo upravo tu razliku između “znam” i “osjećam”. Osoba može reći: “Sve mi govori da je prevara, ali dio mene još uvijek misli – što ako ipak nije?”
To nije nužno odsutnost razumijevanja. Emocionalna vezanost ne prestaje u trenutku kada primimo novu informaciju. Važno je i ono što u psihologiji nazivamo eskalacijom predanosti. Što smo više vremena, osjećaja i novca u nešto uložili, psihološki može postati sve teže odustati jer bi odustajanje značilo priznati konačan gubitak. Upravo su istraživanja romantičnih prevara pokazala da poricanje nakon otkrivanja prijevare može održavati vezanost za lažni identitet i povećavati rizik ponovne viktimizacije.
Tu se pojavljuje i vrlo ljudska nada da će još samo jedna uplata, još nekoliko dana ili još jedan razgovor riješiti situaciju i dokazati da prethodno ulaganje ipak nije bilo uzaludno. Upravo zato prevaranti nakon prve uplate često ne nestaju. Ako je osoba jednom prešla granicu, pokušavaju je pomaknuti ponovno. Zato rečenica “Kako ne vidiš da te vara?” uglavnom nije korisna. Osoba često vidi mnogo više nego što mislimo, ali još nije emocionalno sposobna prihvatiti što ti dokazi znače. Ako je pritom posramimo, možemo je dovesti u situaciju da više nema sigurno mjesto na kojem može govoriti o svojim sumnjama. Tada, paradoksalno, jedina osoba koja joj ostaje kao emocionalna podrška može postati upravo prevarant. Zato je važno ostaviti otvorena vrata za razgovor čak i kada nam je izvana prijevara potpuno očita.
Koliko romantična prevara može biti traumatična i s kakvim se osjećajima žrtve najčešće suočavaju nakon što shvate da su prevarene?
Može biti izrazito traumatična. Jedno od najvažnijih istraživanja ovog područja govori o “dvostrukom udarcu”: financijskom gubitku i gubitku odnosa. Zanimljivo je da su neke žrtve upravo gubitak osobe i odnosa opisivale težim od gubitka novca. Iako razumom znaju da identitet nije bio stvaran, njihovi osjećaji, razgovori, očekivanja i privrženost jesu bili stvarni. Neki taj prekid doživljavaju gotovo poput smrti bliske osobe, samo bez društvenog priznanja da imaju pravo tugovati. To je na neki način vrlo neobična vrsta gubitka. Osoba za kojom tugujete istodobno postoji i ne postoji: fotografija možda pripada stvarnom čovjeku, ime je lažno, glas možda nije njegov, ali mjeseci vašeg života i emocije koje ste osjećali jesu stvarni. Zbog toga okolina ponekad kaže: “Ali njega nikada nije ni bilo”, dok žrtva doživljava vrlo stvaran prekid odnosa.
Upravo to može povećati osjećaj usamljenosti u tugovanju. Nakon otkrivanja često se isprepleću tuga, bijes, nevjerica, sram i snažno samookrivljavanje. “Kako sam mogao biti tako glup?”, “Kako to nisam primijetila?”, “Što će moja djeca reći?” Takve reakcije mogu ozbiljno narušiti sliku o sebi. Problem nije više samo mogu li ponovno vjerovati drugome nego mogu li ponovno vjerovati vlastitoj procjeni. To je dio posljedica koji se ponekad podcjenjuje.
Ako nas opljačka nepoznata osoba, možemo izgubiti novac. Kod romantične prijevare netko je do novca često došao upravo tako što smo mu dobrovoljno otvorili emocionalni prostor i povjerovali mu. Nakon toga čovjek može početi preispitivati gotovo svaku vlastitu procjenu: “Ako sam ovo toliko pogrešno procijenio, kako da ubuduće znam tko govori istinu?” Noviji sustavni pregled istraživanja posljedica različitih oblika financijskih prevara nalazi povezanost viktimizacije s povećanom anksioznošću, depresivnošću, psihološkim distresom, sramom, samookrivljavanjem i smanjenom kvalitetom života. Sustavni pregled objavljen 2026. dodatno pokazuje da psihološke posljedice prijevare mogu trajati i nakon rješavanja samog financijskog problema te da njihova težina nije nužno proporcionalna iznosu izgubljenog novca.
Važni su i osjećaj izdaje, emocionalna manipulacija i narušavanje povjerenja u druge ljude. To nam pokazuje zašto ovakve prijevare treba promatrati ne samo kao financijski ili kriminalistički problem nego i kao ozbiljan psihosocijalni događaj. Zbog toga bih bio oprezan s rečenicom: “Pa dobro, izgubio si novac, ide život dalje.” Nekome je urušena čitava priča o odnosu, a ponekad i financijska sigurnost, odnosi s obitelji te osjećaj vlastite sposobnosti procjenjivanja ljudi. Za oporavak je potrebno vrijeme. Oporavak zato nije samo “preboljeti prevaranta”. Potrebno je postupno odvojiti vlastitu potrebu za ljubavlju i bliskošću od srama zbog onoga što se dogodilo, vratiti osjećaj kontrole, ponovno naučiti vjerovati vlastitim signalima i, kod nekih ljudi, postupno vratiti povjerenje u druge. Važno je da iz iskustva ne izvuku zaključak “ne smijem više nikome vjerovati”, nego realističniji zaključak “mogu vjerovati, ali povjerenje više ne moram davati brže nego što nekoga mogu upoznati”.
Kako pomoći žrtvi? Odnosno kako razgovarati s bliskom osobom za koju sumnjamo da je žrtva romantične prevare?
Najvažnije je sačuvati odnos s tom osobom. Ruganje, posramljivanje, ljutnja i rečenice poput “Pa kako si mogao povjerovati u to?” mogu postići upravo suprotno od onoga što želimo. Osoba se može još više povući od obitelji i još snažnije vezati uz prevaranta, osobito ako joj on već govori da joj drugi “ne žele sreću” ili “ne razumiju njihov odnos”. Istraživanja pokazuju da su upravo sram, stigma i strah od osuđivanja važan dio iskustva žrtava te mogu otežati traženje pomoći.
Kada razgovaramo s nekim tko je emocionalno duboko uključen, cilj prvog razgovora ne mora biti da ga u deset minuta uvjerimo da je sve laž. Važnije je da ostanemo osoba kojoj se može vratiti kada počne sumnjati. Možemo postavljati konkretna, mirna pitanja: “Koliko ste se puta vidjeli uživo?”, “Što se dogodilo kada si predložila susret?”, “Koliko si mu ukupno novca poslala?”, “Bi li ti bilo u redu da to zajedno provjerimo?” Takva pitanja često više otvaraju prostor za uvid nego izravno uvjeravanje ili svađa. Bolji pristup bio bi: “Vidim koliko ti ta osoba znači i ne želim ismijavati ono što osjećaš. Ali neke stvari koje opisuješ me zabrinjavaju. Možemo li ih zajedno provjeriti?” Time ne potvrđujemo priču prevaranta, ali ne napadamo ni osobu koju pokušavamo zaštititi. Važno je odvojiti osjećaje od činjenica.
Možemo priznati: “Vjerujem da su tvoji osjećaji prema toj osobi stvarni”, a istodobno reći: “To još uvijek ne znači da su informacije koje ti ona daje istinite.” To je često puno podnošljivije nego pokušavati dokazati osobi da je cijeli njezin emocionalni doživljaj bio “glupost”. Dobro je usporiti situaciju. Ne slati novi novac, ne donositi velike odluke pod pritiskom, sačuvati poruke, fotografije i podatke o transakcijama, provjeriti identitet i uključiti treću, emocionalno manje uključenu osobu. Ako je novac već poslan, treba što prije kontaktirati banku ili pružatelja platne usluge, sačuvati dokaze te prijevaru prijaviti policiji i platformi preko koje je kontakt uspostavljen.
Hrvatski MUP također izričito savjetuje prekid kontakta i prijavljivanje romantične prevare policiji. Što se ranije reagira nakon financijske transakcije, to je smislenije pokušati kontaktirati banku ili pružatelja platne usluge. I vrlo je važno nakon prve prijevare biti oprezan i s ljudima koji se naknadno javljaju i obećavaju da će uz određenu naknadu “vratiti izgubljeni novac”. Američka Savezna komisija za trgovinu u kolovozu 2026. ponovno je upozorila upravo na takozvane refund ili recovery prijevare, koje ciljaju ljude koji su već jednom bili prevareni. A nakon toga ne smijemo zaboraviti psihološki dio. Osobi možda neće trebati samo pomoć oko novca nego i prostor da oplakuje odnos koji je za nju bio stvaran.
Najkorisnije što joj možemo poručiti nije “Kako si to mogao dopustiti?”, nego “Netko je sustavno radio na tome da stekne tvoje povjerenje. Hajdemo sada vidjeti što možemo učiniti da ponovno dobiješ osjećaj sigurnosti i kontrole.” Nekad će osobi trebati ponavljati tu poruku više puta jer sram često dolazi u valovima. Prvih dana može biti okupirana novcem i policijom, a tek kasnije shvatiti da joj nedostaju svakodnevne poruke, ritual javljanja ili osjećaj da je nekome važna. Tada se može pojaviti vrlo zbunjujuća misao: “Znam da me prevario, ali svejedno mi nedostaje.” To nije dokaz da želi biti ponovno prevarena. To samo govori da emocionalni odnos ne nestaje istom brzinom kojom smo otkrili prijevaru. U konačnici, mislim da je upravo tu najvažnija poruka. Sposobnost vjerovanja, vezivanja i traženja bliskosti nije ljudska slabost.
Problem nastaje kada netko te zdrave ljudske potrebe planski pretvori u sredstvo manipulacije. Cilj nakon ovakvog iskustva zato ne bi trebao biti postati osoba koja više nikome ne vjeruje, nego osoba koja ponovno može vjerovati, ali sporije, sigurnije i uz granice koje je štite. I možda je upravo to najbolji odgovor na sram koji prati ovakva iskustva: nije potrebno liječiti čovjekovu sposobnost da voli. Potrebno mu je pomoći da ponovno razlikuje bliskost od pritiska, povjerenje od nekritičnosti i ljubav od odnosa u kojem se njegova privrženost koristi protiv njega.
Dražen Najman
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.