Eugen Antić
Nakon što smo istražili ulogu Irana i Saudijske Arabije, seriju članaka o velikim silama Bliskog istoka nastavljamo s Turskom. Kao članica NATO saveza, ključni susjed Sirije i Iraka, te povijesna nasljednica Otomanskog carstva, Turska predstavlja neizvjesnog, ali izuzetno važnog aktera čija vanjska politika često proturječi interesima njezinih zapadnih partnera. Pod vodstvom predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, Turska teži postizanju strateške autonomije, balansirajući između Istoka i Zapada, a njezini manevri na sjevernoj periferiji regije duboko oblikuju tijek regionalnih sukoba.
U svjetlu nedavnih napada Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran, strateški položaj Turske dobiva novu dimenziju – njezina sposobnost balansiranja između Zapada i Istoka ponovno je testirana, dok se regionalni akteri pregrupiraju u odnosu na Teheran.
Turska, NATO i Rusija: složen balans
Turska je jedinstven slučaj: članica je NATO-a, ali istodobno održava bliske i pragmatične odnose s Rusijom. Članstvo u Savezu pruža sigurnosno jamstvo, no Ankara je spremna djelovati neovisno kada to nalažu njezini nacionalni interesi. Ta se autonomija najjasnije očitovala kupnjom ruskog protuzračnog sustava S-400, što je izazvalo oštru reakciju Sjedinjene Američke Države i dovelo do isključenja Turske iz programa borbenih zrakoplova F-35. Unatoč tim napetostima, Turska i dalje ima ključnu ulogu unutar Saveza zahvaljujući svom strateškom položaju na Crnom moru i kontroli nad Bosporom i Dardanelima, čime nadzire pristup između Mediterana i postsovjetskog prostora.
Dodatnu dimenziju turskoj ulozi daje i činjenica da je, prema medijskim izvješćima, NATO-ov sustav proturaketne obrane presreo balističku raketu lansiranu iz Irana prije nego što je ušla u turski zračni prostor. Ovaj događaj pokazuje da Turska nije samo politički, nego i operativno integrirana u zapadnu sigurnosnu arhitekturu. U trenutku eskalacije između Sjedinjene Američke Države, Izrael i Iran, turski teritorij i NATO infrastruktura na njemu postaju dio stvarne obrambene linije, čime se dodatno naglašava ograničenost Ankare u potpunom distanciranju od Zapada.
Istodobno, Turska i Rusija surađuju u Siriji kroz tzv. „Astana format“, s Iranom koordinirajući vojnu i političku dinamiku sukoba. Time Ankara demonstrira spremnost na suradnju s rivalima Zapada kada je to u njezinu interesu. Dok održava otvorene kanale i s Washingtonom i s Teheranom, Turska nastoji kapitalizirati regionalne krize kako bi ojačala vlastitu stratešku autonomiju – no aktualna eskalacija pokazuje da granice te autonomije ipak određuje njezina duboka ukorijenjenost u zapadni sigurnosni sustav.
Sirija i Kurdi: unutarnji sigurnosni imperativ
Turski angažman u Siriji i Iraku primarno je motiviran unutarnjim sigurnosnim imperativom: borbom protiv kurdskih separatističkih skupina. Ankara smatra kurdske snage YPG (Narodne zaštitne jedinice) u Siriji terorističkom organizacijom i izravnim produžetkom PKK (Kurdistanska radnička stranka). Zbog toga Turska redovito pokreće vojne operacije unutar sjeverne Sirije i Iraka, često s ciljem stvaranja „sigurnosne zone“ duž južne granice. Taj je cilj u izravnom sukobu s interesima SAD-a, koje su Kurde koristile kao ključne saveznike u borbi protiv ISIL-a. Turske vojne operacije ne samo da su narušile savez protiv ISIL-a, već su Tursku dovele u direktnu konfrontaciju s američkim interesima u regiji. Ipak, Turska je sudjelovala u uništavanju teritorijalnog kalifata, iako je primarna briga bila sprječavanje jačanja kurdske autonomije na granici.
U kontekstu eskalacije sukoba SAD-a i Izraela s Iranom, Turska bi mogla privremeno preusmjeriti dio diplomatskog fokusa, koristeći krizu kao priliku za jačanje regionalne uloge.
Regionalni doseg: Libija, Azerbajdžan i Zaljev
Turska pod Erdoğanom nastoji projicirati svoju moć i utjecaj izvan neposrednih granica, angažirajući se u mediteranskom i kavkaskom prostoru. Odigrala je ključnu ulogu u građanskom ratu u Libiji, pružajući vojnu potporu i dronove Vladi nacionalnog sporazuma (GNA) u Tripoliju, što joj je omogućilo preokret u tijeku rata. Sporazum o pomorskom razgraničenju s GNA izazvao je napetosti s Grčkom, Ciprom i Egiptom oko prava na istraživanje energenata u istočnom Mediteranu. Na Kavkazu je Turska snažno podržala Azerbajdžan u ratu oko Nagorno-Karabaha, pružajući vojnu opremu i obuku, jačajući utjecaj u turkijskom svijetu.
Posljednjih godina, Turska je poboljšala odnose s regionalnim suparnicima Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, prebacujući fokus s ideološkog sukoba na pragmatičnu ekonomsku suradnju. Turska sada mora pažljivo balansirati i svoj utjecaj u Mediteranu i Kavkazu s mogućim posljedicama eskalacije sukoba između SAD-a, Izraela i Irana, jer bi destabilizacija mogla imati direktan utjecaj na turske interese u regiji.
Turska u ravnoteži: ekstremni pragmatizam
Turska djeluje po načelu ekstremnog pragmatizma, gdje se ideologija podređuje strateškoj koristi. Iako članica NATO-a, vanjska politika je vođena vizijom povratka regionalnog utjecaja i osiguranjem nacionalne sigurnosti od kurdskih separatista. Ta politika rezultira stalnim balansiranjem između suprotstavljenih sila – surađuje s Rusijom u Siriji dok je kritizira zbog Ukrajine, podržava Hamas dok održava trgovinske veze s Izraelom, i izaziva Zapad dok se oslanja na NATO kišobran. Turska je nezaobilazan igrač koji komplicira svaki regionalni sukob, ali čija nestabilna ravnoteža omogućuje Ankari da maksimizira dobit od svih strana.
Turska danas stoji kao ključni, ali neizvjesni akter na Bliskom istoku. Njezina politika strateške autonomije, vođena unutarnjim imperativima i ambicijom da postane regionalna sila, stvorila je kompleksnu mrežu savezništava i suparništava. Razumijevanje Turske ključno je za shvaćanje kako se borba protiv terorizma isprepliće s geopolitičkim rivalstvom i kako se krhka ravnoteža moći održava na sjeveru Bliskog istoka. U kontekstu eskalacije napetosti oko Irana, Turska ostaje ključna, ali još neizvjesnija točka ravnoteže – njezina sposobnost da manevrira između globalnih i regionalnih sila bit će presudna za stabilnost Bliskog istoka u narednim mjesecima.