Dok su u Italiji spektakularne pljačke blindiranih vozila već godinama dio stvarnosti, u Hrvatskoj se proteklih mjeseci bilježi porast tzv. “tihih upada” u vozila za prijevoz novca. Ovi incidenti nisu samo posljedica nepažnje ili slabije opreme, već otvaraju i pitanje insajderskih prijetnji. Kada vozila nastaju u tvornicama izvan Hrvatske, a pojedini zaposlenici tijekom karijere napuste sektor, postavlja se logično pitanje: može li njihovo znanje o procesima blindiranja, bravama i sigurnosnim sustavima završiti u rukama kriminalnih skupina?
Rizik je tim veći jer sigurnosni sektor počiva na povjerenju – u zaštitare, tehničare i proizvođače opreme. Ako to povjerenje pukne, sustav koji bi trebao biti neprobojan postaje ranjiv iznutra. U Europi su već zabilježeni brojni slučajevi u kojima su insajderi – svjesno ili nesvjesno – olakšali pljačkašima posao. Upravo zato stručnjaci upozoravaju da tehnološka rješenja sama po sebi nisu dovoljna: ljudski faktor ostaje i najslabija i najjača karika sigurnosti.
Insajder kao potencijalna prijetnja
U sigurnosnom sektoru već dugo je poznato da su bivši zaposlenici – bilo zaštitari, tehničari ili ljudi koji su radili na održavanju vozila – često ključan faktor u uspješnim kriminalnim operacijama. Povijest europskih pljački pokazuje da je “unutarnja pomoć” u više navrata bila presudna. Znanje o konstrukciji vrata, procedurama otvaranja ili slabim točkama sustava može omogućiti kriminalcima ulazak u vozilo bez upotrebe sile.
Hrvatska nije izuzetak: neka vozila domaćih zaštitarskih tvrtki blindiraju se u Italiji, gdje nastaju prema visokim tehničkim standardima. No, upravo zbog toga što su isti modeli u upotrebi diljem Europe, svaki bivši djelatnik koji poznaje detalje proizvodnog procesa potencijalno predstavlja izvor znanja za kriminalne mreže.
Insajderski rizik: od tvornice do ulice
Insajderska prijetnja ne svodi se samo na bivše zaposlenike tvrtki koje blindiraju vozila. Jednako rizični mogu biti i sami zaštitari – osobe koje svakodnevno rade s novcem i poznaju procedure transporta, rute kretanja i slabe točke u organizaciji posla.
Povijest velikih pljački pokazuje da je upravo ljudski faktor najčešće presudio: netko tko iznutra poznaje raspored vožnji, sigurnosne protokole ili detalje o zaključavanju vozila, može kriminalnim skupinama osigurati ključne informacije. Čak i mali ustupci – tipa “slučajnog” ostavljanja vozila otključanim ili dijeljenja informacija o lokaciji zaustavljanja – mogu rezultirati višemilijunskim štetama.
Ni bivši zaštitari nisu zanemariva kategorija. Oni često napuštaju posao s velikim operativnim znanjem, ali bez obveze trajnog čuvanja poslovnih tajni. Ako dođu u kontakt s kriminalnim mrežama, njihovo iskustvo u praksi može vrijediti više nego najsofisticiranija oprema.
U kombinaciji s bivšim djelatnicima tvrtki koje blindiraju vozila, ovaj sloj rizika dodatno se produbljuje: jedni poznaju tehničku konstrukciju i sigurnosne mehanizme, a drugi operativne procedure i ljudske slabosti. Upravo ta povezanost tehničkog i operativnog znanja čini insajdere jednom od najvećih, a često i najpodcjenjenijih prijetnji za sigurnost transporta novca.
“Walk-in” upadi i insajderska dimenzija
Dok su u Italiji česti oružani prepadi, kod nas se sve češće bilježe “walk-in” slučajevi – situacije u kojima kriminalci jednostavno uđu u prazno vozilo tijekom distribucije novca. Takvi upadi ne zahtijevaju bager, eksploziv ni arsenal dugog naoružanja, već samo nekoliko sekundi nepažnje.
Ipak, ono što zabrinjava stručnjake jest mogućnost da su kriminalci u nekim slučajevima imali pomoć insajdera – osoba koje znaju kako funkcionira sustav zaključavanja ili koje su slabe točke u organizaciji posla. U kombinaciji s općom podcijenjenošću zaštitarskog sektora u Hrvatskoj – skromnom opremom, manjkom ljudi i neujednačenom obukom – rizik postaje još ozbiljniji.
Tihi upadi kao sigurnosno pitanje broj jedan
Tihi upadi u vozila zaštitarskih tvrtki za prijevoz novca i dragocjenosti moraju postati hrvatsko sigurnosno pitanje broj jedan. Ovdje se ne radi o sitnim krađama, već o prijetnji koja podriva povjerenje u financijski sustav i može imati ozbiljne ekonomske i društvene posljedice.
Europske sigurnosne agencije poput Europola, CEPOL-a i Frontexa već godinama upozoravaju na mobilnost kriminalnih mreža, dok u Hrvatskoj ključnu ulogu imaju Ravnateljstvo policije, PNUSKOK i SOA, u suradnji sa zaštitarskim tvrtkama i Hrvatskom narodnom bankom. Te službe moraju pokucati na brojna vrata, kako u inozemstvu tako i kod nas, postavljati neugodna pitanja, i po potrebi se vraćati s novim pitanjima iznova i iznova. Samo tako može se otkriti postoje li veze između talijanskih kriminalnih skupina i tihih upada na hrvatskom tlu.
Istraga mora krenuti u više smjerova: od provjere potencijalnih insajdera – bivših zaposlenika zaštitarskih i tvrtki za blindiranje vozila – do analize procedura i sigurnosnih standarda samih zaštitarskih službi. Policija treba sustavno pratiti modus operandi ovih krađa, uspoređivati ih s europskim slučajevima te razmjenjivati podatke s partnerskim službama u Italiji, Sloveniji, Mađarskoj i drugim susjednim državama.
Jednako je važno da domaće zaštitarske tvrtke počnu provoditi stress-testove: od lažnih pokušaja upada i sigurnosnih audita, do provjera obuke i reakcijskog vremena zaštitara. Tek tada će postati jasno gdje su rupe u sustavu i što treba hitno ojačati.
Svaki interni oblik nadzora, testiranja ili simulacije mora biti postavljen tako da ne ugrozi ljude na terenu, i one koji provode takve stress-testove. Drugim riječima, stress-testovi moraju biti profesionalno vođeni, transparentni i nadzirani od voditelja ili nadređenih koje zaštitari osobno poznaju, kako bi služili sigurnosti – a ne postali još jedan izvor nesigurnosti.
Insajderske prijetnje predstavljaju stvarnu i nedovoljno adresiranu ranjivost zaštitarskog sektora. Hrvatska javnost zasad uglavnom vidi krađe koje nalikuju oportunističkim “walk-in” scenarijima, no iskustva iz inozemstva pokazuju da upravo insajderi često stoje iza najsofisticiranijih i najprofitabilnijih pljački.
Zato je nužno razmišljati unaprijed: uvesti strože provjere zaposlenika i bivših zaposlenika, ugraditi klauzule o tajnosti, osigurati redovitu nadogradnju sigurnosnih sustava i intenzivirati suradnju s europskim institucijama. Jer jedno je sigurno – ako kriminalne mreže osjete da mogu spojiti insajdersko znanje i proceduralne slabosti, Hrvatska bi mogla postati nova meta ne samo tihih i povremenih upada, već i puno ozbiljnijih i učestalih napada na blindirana vozila.
Eugen Antić