Eugen Antić
Zaštita zapuštenih, polupraznih ili derutnih objekata predstavlja jedan od najvećih izazova u privatnoj zaštiti. U takvim okolnostima, fizička prisutnost zaštitara često nije dovoljna za sprječavanje neovlaštenog ulaska ili incidenta, budući da su sami objekti kompromitirani uslijed neodržavanja, oštećenih prozora, urušenih zidova ili neispravnih sustava. Ključna razlika između savjesnog rada zaštitara i preuzimanja odgovornosti za tuđe propuste leži u profesionalnoj dokumentaciji i proceduri.
Napušteni ili zanemareni objekti poput zgrade Vjesnika postaju magnetski privlačni za neovlaštene ulaske, vandale, i, što je najopasnije, za namjerno izazivanje požara ili nesreća. Kada su fasade oštećene, stakla razbijena, a ventilacijski otvori neosigurani, sustav tjelesne zaštite postaje besmislen ako ga ne prati odgovarajuća sanacija.
Takvi objekti izlažu zaštitarsko osoblje nerealnim očekivanjima: u praksi se od jednoga ili dvoje zaštitara očekuje da kontroliraju stotine metara kvadratnih s desetinama kompromitiranih ulaznih točaka. Upravo u tom raskoraku između ugovorene usluge i stvarnog stanja objekta krije se opasnost prebacivanja krivnje na izvršitelje zaštite. Stoga je ključno jasno definirati granice odgovornosti.
Granice nadzora: odgovornost zaštitara i vlasnika
Osnovni problem pri osiguranju derutnih objekata leži u neusklađenosti između ugovorne obveze nadzora i stvarnog stanja objekta koje karakterizira konstruktivna neispravnost. Dužnost zaštitara je provoditi mjere tjelesne zaštite, vršiti ophodnje, sprječavati neovlašteni ulazak na predviđene pristupne točke i alarmirati nadležne službe u slučaju incidenta; on je izvršitelj ugovora, a ne ovlašteni sanitarac ili građevinar.
Nasuprot tome, vlasnik ili klijent zakonski je odgovoran za konstruktivnu sigurnost objekta, redovito održavanje infrastrukture, uključujući protupožarne sustave, te osiguravanje svih otvora i barijera. Stoga, zaštitar ne može biti odgovoran za ulazak neovlaštene osobe kroz ogradu ili rupu u zidu koja je nastala zbog višegodišnjeg neodržavanja, pod uvjetom da je taj nedostatak prethodno službeno prijavljen. U takvom slučaju, incident je izravna posljedica konstruktivne greške za koju je isključivo odgovoran vlasnik.
Upravljanje rizikom zapuštenosti: zlatno pravilo dokumentacije
U situacijama kada objekt ima višestruke otvore, oštećenu fasadu ili nefunkcionalne sustave, profesionalna dokumentacija postaje jedini pravi mehanizam obrane za zaštitarsku tvrtku. Zaštitarska tvrtka mora osigurati da se prilikom svake ophodnje i kontrole detaljno dokumentiraju ne samo aktivnosti zaštitara, već i svi rizici koje je stvorio klijent uslijed neodržavanja. Ova procedura zahtijeva precizno provođenje kontrole i bilježenja.
Procedura redovitih ophodnji i kontrole
Zaštitarsko osoblje mora provoditi ophodnje propisane ugovorom i uredno bilježiti zatečeno stanje. Pritom je ključno detaljno fotografirati sve novonastale rupe, razbijena stakla, oštećene ograde ili neispravne brave koje kompromitiraju sigurnost.
Potrebno je voditi precizan dnevnik obilazaka koji uključuje vrijeme i zatečeno stanje na svim kritičnim točkama, poput ulaza, krova ili podruma. Iako zaštitari nisu serviseri, dužni su vizualno provjeriti ispravnost protupožarnih sustava, poput dostupnosti hidranata, prisutnosti PP aparata i prohodnosti evakuacijskih izlaza, te prijaviti svako uočeno odstupanje.
Alati za amnestiju: službena komunikacija kao dokaz savjesnog rada
Da bi dokumentacija postala pravni štit, ona mora napustiti objekt i biti službeno uručena vlasniku. Nije dovoljno da izvješće stoji samo u zaštitarskoj kućici. Uobičajeno bilježenje standardnih događaja u Dnevnik događaja služi za primopredaju smjene, no za pravnu zaštitu ključno je Izvješće o izvanrednom događaju. Takvo izvješće služi za fokusirano upozorenje vlasniku o kritičnom riziku, poput "Razbijeno staklo na ulazu 3, otvoren put za neovlašteni ulazak."
Najvažniji dio je službena dostavnica: izvješće se mora predati uz potvrdu primitka, bilo putem potpisa ili slanjem službenim e-mail kanalima nadležnoj osobi klijenta s potvrdom dostave. Dokaz da je klijent primio upozorenje eliminira odgovornost zaštitara za posljedice koje nastanu uslijed nečinjenja klijenta.
U slučaju kritičnih incidenata na kompromitiranim objektima, zaštitarska tvrtka se pravno brani ako može dokazati da je kroz duži period kontinuirano slala pisane i dokumentirane primjedbe o strukturnim nedostacima koji objektivno omogućuju neovlašteni ulazak. U takvom scenariju, odgovornost za incident se s uspjehom prebacuje na neodgovornost vlasnika koji nije sanirao upozorene rizike.
Ovaj pristup naglašava da profesionalna zaštitarska služba mora biti spremna na optužbe, ali službena dokumentacija dokazuje da je struka ispunila svoju dužnost upozoravanja. Stvarni uzrok katastrofe tada postaje višegodišnje zanemarivanje imovine, koje objektivno nadilazi ugovoreni opseg usluga privatne zaštite. Konačna poruka za sve sudionike u lancu privatne zaštite jest da adekvatno dokumentiranje rizika i službeno komuniciranje s klijentom ne samo da predstavlja najbolju praksu, već služi i kao neprobojni pravni štit u nepredviđenim situacijama.
Foto: HVZ