Eugen Antić
Ljudska povijest, nažalost, neodvojiva je od povijesti ratovanja. Dok se često fokusiramo na strategije, heroje i prekretnice, iza kulisa velikih bitaka krije se mračna i često prešućivana stvarnost: sustavno sakaćenje i teror, korišteni ne samo kao kazna, već i kao moćno psihološko oružje. Nedavno smo se, kroz primjer bizantskog cara Bazilija II. i jezivog osljepljivanja bugarskih vojnika nakon bitke kod Klidiona, suočili s tom brutalnom dimenzijom. Ta priča, iako šokantna, tek je jedna od mnogih koje svjedoče o dubini ljudske okrutnosti u ratu. Ulazimo u tamne stranice povijesti, istražujući kako su se kroz stoljeća, od antičkih imperija do novijih sukoba, metode sakaćenja koristile za slamanje volje neprijatelja, zastrašivanje stanovništva i postizanje dominacije.
U svakom ratu cilj je poraziti neprijatelja, no put do tog cilja često se protezao preko granica koje civilizirani svijet teško prihvaća. Vojskovođe i carstva su shvaćali da fizičko uništenje nije jedini način da se slomi otpor; ponekad je daleko učinkovitije bilo stvoriti trajan strah, paniku i osjećaj beznađa. Upravo je ta spoznaja dovodila do primjene najgorih oblika nasilja, ne s namjerom trenutačnog ubojstva, već s namjerom trajne invalidnosti, traume i širenja užasa. Ove taktike, iako moralno odbojne, bile su smišljene s hladnom preciznošću, ostavljajući iza sebe ne samo uništene živote, već i neizbrisive ožiljke u kolektivnom sjećanju poraženih.
Bazilije II. i Klidion: osljepljivanje kao strateški teror
Sukob između Bizantskog i Bugarskog Carstva stoljećima je obilježavao jugoistočnu Europu, a car Bazilije II., neumoljivi strateg i vojnik, nastojao je slomiti uporni bugarski otpor. Bitka kod Klidiona bila je odlučujuća, a ono što je uslijedilo nakon pobjede 1014. godine, ušlo je u povijest kao jedan od najjezivijih primjera kalkulirane okrutnosti. Bazilije II. je naredio masovno osljepljivanje 15.000 zarobljenih bugarskih vojnika; njih 14.850 potpuno bez oba oka, dok je svakom stotom, njih 150, ostavljeno jedno oko kako bi mogao povesti 99 slijepih suboraca natrag kući. Cilj ovog barbarskog čina nije bio samo kažnjavanje, već strateški i psihološki udarac dizajniran da uništi moral i volju za otporom. Svjedočenje dolasku svoje oslijepljene vojske bilo je toliko potresno za bugarskog cara Samuila da je od šoka preminuo dva dana kasnije, što jasno govori o efikasnosti ove jezive metode terora.
Asirsko Carstvo: teror isklesan u kamenu
Među prvim carstvima koja su sustavno koristila teror kao oružje bili su Asirci. Njihove kampanje nisu bile usmjerene samo na osvajanje teritorija, već i na potpuno slamanje duha pobunjenika i neprijatelja. Asirski reljefi, koje danas promatramo kao umjetnička djela, u svoje su vrijeme služili kao propagandni materijal koji prikazuje zastrašujuće scene. Prikazivali su masovno nabijanje zarobljenika na kolac duž zidina osvojenih gradova, javno deranje kože s tijela poraženih vođa ili masovno odsijecanje ruku, nogu, nosova, ušiju, pa čak i jezika. Svrha ovih brutalnih djela bila je stvaranje zastrašujuće reputacije koja bi potencijalne protivnike natjerala na predaju bez borbe, osiguravajući tako apsolutnu dominaciju Asirskog Carstva.
Mongolske piramide i turski zidovi glava: dehumanizacija i teror
Praksu masovnog terora i dehumanizacije neprijatelja nastavili su i Mongoli pod vodstvom Džingis-kana i njegovih nasljednika. Iako nisu primarno bili poznati po sakaćenju preživjelih, njihove su taktike uključivale masovne masakre koji su brisali čitave gradove i populacije s lica zemlje. Posebno jeziv simbol njihove moći bile su piramide ili kule izgrađene od lubanja pobijenih neprijatelja, što je praksa koju su kasnije preuzimali i drugi osvajači poput Timura Lenka. Slično tome, u raznim razdobljima Osmanlijskog Carstva, izlaganje odsječenih glava neprijatelja na gradskim zidinama ili na stupovima služilo je kao trajno i zastrašujuće sjećanje na cijenu otpora, poput zloglasne Kule lubanja u Nišu (Ćele-kula).
Moderna era: sakaćenje u "primitivnim" sukobima i ideološkom teroru
Iako bismo očekivali da se s razvojem civilizacije takve brutalnosti postupno gube, nažalost, novija povijest nas demantira. Kraj 20. i početak 21. stoljeća svjedočili su užasavajućim primjerima masovnog sakaćenja u raznim građanskim ratovima, posebno u Africi. U Sijera Leoneu i Demokratskoj Republici Kongo, pobunjeničke skupine su sustavno odsijecale ruke i noge civilima, uključujući djecu. Cilj je bio jasan: terorizirati stanovništvo, spriječiti ih u sudjelovanju u izborima ili jednostavno demonstrirati apsolutnu moć i okrutnost. Slične motive, ali s jasnim ideološkim predznakom, vidimo i u suvremenim sukobima na Bliskom istoku, gdje su skupine poput ISIS-a koristile ekstremne egzekucije i sakaćenja – uključujući dekapitacije, spaljivanja i razapinjanja – kao dio svog propagandnog rata. Javno prikazivanje ovih zvjerstava putem globalnih medija služi kao oblik zastrašivanja koji prelazi nacionalne granice.
Zastrašujući suveniri: dehumanizacija i fetišizam ratovanja
Brutalno sakaćenje nije uvijek bilo isključivo institucionalizirana politika terora; ponekad se manifestiralo i kao perverzna individualna praksa, duboko ukorijenjena u najmračnijim aspektima ratovanja. Kroz povijest su brojni ratnici, vojnici i osvajači uzimali dijelove tijela svojih palih neprijatelja kao "trofeje" ili "suvenire", simbolizirajući pobjedu, unoseći strah ili jednostavno zadovoljavajući jezivu fascinaciju moći.
Jedan od najpoznatijih primjera dolazi s Divljeg zapada, gdje su praksu skalpiranja preuzeli i američki vojnici, graničari i traperi od domorodačkih plemena, premda su i sami Indijanci prakticirali skalpiranje. Skalp – odsječeni dio kože s kosom s glave poginulog neprijatelja – postao je jeziv simbol pobjede, a ponekad se za njega nudila i nagrada, potičući time još brutalnije obračune. Slični primjeri "trofejizma" nalaze se i u drugim kulturama: glave kao trofeji bile su uobičajene kod nekih drevnih keltskih, skitskih i amazonskih plemena, gdje su se čuvale ili izlagale kao dokaz junaštva. Ljudske lubanje su se u nekim društvima preoblikovale u posude za piće ili ukrase, što dodatno naglašava potpunu dehumanizaciju palog protivnika.
U novijoj povijesti, tijekom Drugog svjetskog rata na Pacifiku, gdje su se vodile iznimno brutalne borbe, japanski vojnici su provodili mučenja i sakaćenja, a s američke strane zabilježeni su izolirani, ali jezivi slučajevi uzimanja "ratnih suvenira" poput lubanja, zuba ili ušiju od mrtvih japanskih vojnika. Slične su se prakse, iako rjeđe, pojavljivale i u drugim sukobima poput Vijetnamskog rata, gdje su neki vojnici sakupljali "trofeje" od neprijatelja. Ove pojave ukazuju na duboku razinu dehumanizacije neprijatelja i fetišizma ratovanja, što rat pretvara u nešto mnogo mračnije od pukog oružanog sukoba i briše granice ljudskosti.
Kako biti vojnik u ratu, a ostati čovjek
Usred svih ovih priča o neizrecivoj okrutnosti i dehumanizaciji, postavlja se vječno pitanje: je li moguće ostati čovjek u paklu rata? Dok su brutalnost i sakaćenje često bili namjerne taktike, povijest nam ipak pokazuje da je čak i u najmračnijim vremenima bilo primjera individualne humanosti i otpora potpunoj dehumanizaciji. Suočeni s neprijateljem, vojnicima se naređuje da ubijaju, no unutar svakog pojedinca ostaje prostor za vlastitu savjest i moralni kompas. Međunarodno pravo, Ženevske konvencije i pravila ratovanja postoje upravo kao pokušaj postavljanja granica onome što je dopušteno, priznajući da i u ratu postoje neka univerzalna moralna načela koja se ne smiju prijeći. Iako se ta pravila često krše, ona služe kao podsjetnik da se individualna odgovornost ne može uvijek sakriti iza zapovijedi. Očuvanje empatije, prepoznavanje ljudskosti u drugome – čak i u neprijatelju – predstavlja najteži, ali i najvažniji izazov u ratu. To je poziv na otpor totalnoj dehumanizaciji, na traženje teške ravnoteže između dužnosti vojnika i univerzalne ljudskosti, jer konačno, pobjeda nad neprijateljem nikada ne bi smjela značiti poraz vlastite čovječnosti.
Povijest brutalnog sakaćenja u ratu zastrašujuća je zbirka priča koje nas podsjećaju na tamnu stranu ljudske prirode. Od antičkih careva koji su osljepljivali vojske kako bi slomili duh protivnika, preko srednjovjekovnih mongolskih piramida glava, do jezivih odsijecanja udova u modernim građanskim ratovima – obrasci terora i dehumanizacije ponavljaju se kroz stoljeća. Iako su se metode i motivacije mijenjale, temeljni cilj često je ostajao isti: ne samo pobijediti neprijatelja, već ga potpuno demoralizirati i osigurati podčinjavanje. Ove priče služe kao mračan, ali važan podsjetnik na užase rata i na neprestanu potrebu suočavanja s najgorim aspektima čovječanstva, istovremeno naglašavajući vječni moralni izazov očuvanja ljudskosti čak i u najnehumanijim uvjetima, kao put prema svjetlijoj budućnosti.
Foto: Proleksis.lzmk.hr (Bazilije II., goni vojsku bugarskog cara Samuila, rukopis iz XIV. stoljeća, Vatikan, Bibliotheca Byzantina)