U našem nedavnom članku o povijesti strojnice Thompson, dotaknuli smo se "banana ratova" kao jednog od konteksta njezine upotrebe, što nas je potaknulo da dublje istražimo i predstavimo vam ovu manje poznatu, ali značajnu povijesnu epizodu. Kad se spomenu "banana ratovi", mnogi će možda pomisliti na trivijalne sukobe, no iza tog pomalo šaljivog naziva krije se složena i često brutalna povijest američkih vojnih intervencija u Latinskoj Americi i na Karibima, koje su se odvijale od kasnog 19. stoljeća pa sve do ranih 1930-ih. Ovi sukobi nisu bili bezazleni, već su imali dubok utjecaj na političku, ekonomsku i društvenu strukturu zemalja poput Nikaragve, Haitija, Dominikanske Republike i Kube. Naziv "banana ratovi" potječe od često spominjane uloge američkih korporacija, posebno onih u poljoprivredi, poput United Fruit Company, čiji su ekonomski interesi bili jedan od ključnih pokretača ovih intervencija. No, bili su to i sukobi prožeti geostrateškim interesima SAD-a, borbom protiv europskog utjecaja i osiguranjem "stabilnosti" u vlastitom "dvorištu".
"Banana ratovi" nisu bili jedan jedinstveni sukob, već serija manjih, ali čestih vojnih akcija koje su provodile Sjedinjene Američke Države. Nekoliko je ključnih faktora doprinijelo ovim intervencijama. Prvo, ekonomski interesi američkih kompanija, posebno United Fruit Company (poznata i kao "La Frutera"), imali su goleme investicije u plantaže banana, šećera i drugih poljoprivrednih proizvoda diljem Srednje Amerike i Kariba. Ove su kompanije često posjedovale ogromne dijelove zemlje, željeznice, luke i telekomunikacije te su imale enorman utjecaj na lokalne vlade.
Nestabilnost, pobune ili bilo kakve prijetnje njihovim interesima često su bile povod za traženje vojne zaštite od Washingtona. Drugo, Monroova doktrina (James Monroe, peti predsjednik SAD-a) i Rooseveltov korolar igrale su ključnu ulogu. Monroova doktrina iz 1823. godine proglasila je Sjevernu i Južnu Ameriku slobodnima od buduće europske kolonizacije ili intervencije. Predsjednik Theodore Roosevelt je početkom 20. stoljeća dodao "Rooseveltov korolar" Monroovoj doktrini, ustvrdivši da Sjedinjene Države imaju pravo intervenirati u latinskoameričkim zemljama kako bi spriječile "kronične nerede" ili "nesposobnost" vlada da održe red, posebno ako bi to moglo privući europske sile. To je bio de facto pretekst za unilateralne intervencije pod krinkom očuvanja regionalne stabilnosti i zaštite američkih interesa. Treće, zaštita Panamskog kanala bila je od iznimne važnosti. Nakon izgradnje Panamskog kanala, završenog 1914. godine, njegova sigurnost postala je ključni geostrateški prioritet za SAD pa su intervencije u obližnjim zemljama često bile motivirane željom da se osigura stabilnost plovnih puteva i pristupa Kanalu. Konačno, politička nestabilnost i dugovi u mnogim zemljama regije također su pridonijeli intervencijama. Te su se zemlje suočavale s kroničnom političkom nestabilnošću, čestim državnim udarima i visokim inozemnim dugovima prema europskim silama, a SAD su se bojale da bi neplaćanje dugova moglo dovesti do europskih vojnih intervencija, što su smatrale prijetnjom svojoj sferi utjecaja.
Glavne intervencije i njihove posljedice
"Banana ratovi" obuhvaćali su brojne vojne kampanje, a među najznačajnijima su bile one na Kubi, Panami, Dominikanskoj Republici, Nikaragvi, Haitiju i Meksiku. Nakon Španjolsko-američkog rata, Kuba je od 1898. do 1922. godine formalno dobila neovisnost, ali je bila pod snažnim utjecajem SAD-a kroz Plattov amandman, koji je SAD-u davao pravo na intervenciju radi očuvanja kubanske neovisnosti i reda, zbog čega su američke trupe više puta okupirale Kubu. U Panami je 1903. godine SAD podržao panamsku secesiju od Kolumbije kako bi osigurao povoljne uvjete za izgradnju i kontrolu Panamskog kanala. Dominikanska Republika je od 1903. do 1924. godine više puta bila poprište američkih intervencija, često s ciljem osiguravanja naplate dugova i uspostave kontrole nad carinskim prihodima, što je kulminiralo dugotrajnom vojnom okupacijom od 1916. do 1924. godine.
Jedna od najdužih američkih intervencija odvijala se u Nikaragvi, trajući od 1912. do 1933. godine. Američki marinci su gotovo neprekidno ostali u Nikaragvi više od dva desetljeća, boreći se protiv pobunjenika poput legendarnog Augusta Césara Sandina, nacionalnog heroja koji je vodio gerilski rat protiv američke okupacije. Haiti je od 1915. do 1934. godine bio pod američkom okupacijom koja je trajala gotovo 19 godina, uspostavljajući prozapadnu vladu i kontrolirajući financije, što je dovelo do modernizacije infrastrukture, ali i do brutalnog gušenja otpora i dugotrajnog nezadovoljstva. Konačno, unatoč značajnoj meksičkoj revoluciji, SAD je intervenirao u luci Veracruz 1914. godine i poduzeo potjeru za Panchom Villom od 1916. do 1917. godine u Meksiku, što je izazvalo snažan antiamerički sentiment.
Posljedice "banana ratova" bile su dalekosežne. Iako su Sjedinjene Američke Države često opravdavale svoje akcije "stabilizacijom" regije i promicanjem "demokracije", mnoge su intervencije rezultirale jačanjem autoritarnih režima, dugotrajnom političkom nestabilnošću i dubokim antiameričkim osjećajima. Stvorene su "nacionalne garde" obučene od SAD-a, koje su često postale temelj budućih diktatura. Ekonomski, zemlje su ostale ovisne o američkom kapitalu i korporacijama, dok je društveni razvoj često bio zanemaren.
Od doktrine do bombastičnosti: dugo nasljeđe Američkog utjecaja
Priča o "banana ratovima", duboko ukorijenjena u načelima Monroove doktrine i njezina širenja kroz Rooseveltov korolar, jasno ocrtava povijesni obrazac američkog angažmana u Latinskoj Americi. Od želje za zaštitom ekonomskih interesa i suzbijanjem europskog utjecaja, do provođenja de facto dominacije pod krinkom "stabilnosti", Washington je desetljećima oblikovao sudbine suverenih država. Čak i danas, u 21. stoljeću, s izjavama poput onih američkog predsjednika Donalda Trumpa o povratku kontrole nad Panamskim kanalom, vidimo odjeke te iste logike. Takva "bombastičnost" možda zvuči drugačije od diplomatskih nota s početka prošlog stoljeća, ali suštinski odražava trajno uvjerenje o pravu na dominaciju i utjecaj u "vlastitom dvorištu". To nas podsjeća da, iako su "banana ratovi" formalno završeni, duh intervencionizma i kompleksno nasljeđe američke vanjske politike i dalje žive u retorici i povremenim pretenzijama, čineći povijest živom i relevantnom.
"Banana ratovi" predstavljaju kontroverzno poglavlje u povijesti vanjske politike Sjedinjenih Američkih Država, odražavajući razdoblje dominacije i ekspanzionizma u vlastitoj sferi utjecaja. Iako su formalno okončani politikom "dobre susjedske politike" predsjednika Franklina D. Roosevelta u ranim 1930-ima, koja je promicala neintervenciju, ostavili su trajno nasljeđe nepovjerenja i gorčine u Latinskoj Americi. Sjećanje na ove intervencije i danas utječe na odnose između SAD-a i zemalja Latinske Amerike, služeći kao podsjetnik na složenost geopolitičkih interesa, ekonomske dominacije i vojnog utjecaja. (Eugen Antić)
Foto: Luke Michael / Unsplash