Eugen Antić
Naša serija članaka istražila je kako su se metode moći mijenjale kroz povijest, od vojnih intervencija u stilu "banana ratova", preko ekonomske dominacije Kine, do suvremenih posredničkih ratova u Libiji. No, dok se borbe vode na kopnu, moru i u zraku, otvorio se i potpuno novi, nevidljivi front: cyber prostor (ratovanje u kibernetskom prostoru). Današnji "Jupiteri" ne projiciraju svoju moć samo na tradicionalne načine, već i putem sofisticiranih hakerskih napada, špijunaže i dezinformacija. Je li ovo najnoviji izraz vječnog zakona moći i kako se vodi rat u kojem nema pucnjeva?
Cyber-ratovanje predstavlja novu razinu globalne geopolitičke igre. U ovom novom digitalnom bojištu, protivnici ne pokušavaju osvojiti teritorij, već kontrolirati infrastrukturu, špijunirati vlade i poduzeća, pa čak i destabilizirati demokratske procese. To je sukob koji se vodi na daljinu, neprimjetno, ali s potencijalno razornim posljedicama. Razumijevanje ove nove fronte ključno je za razumijevanje modernih geopolitičkih odnosa i ranjivosti čak i najmoćnijih nacija.
Stari Jupiteri, nove metode sabotaže
Glavni akteri u ovom cyber nadmetanju su i dalje Sjedinjene Američke Države, Rusija i Kina, ali s bitno drugačijim oružjima. Umjesto tenkova i razarača, koriste se maliciozni softveri, hakerske grupe i vojske programera.
Primjerice, ruski cyber-napadi na estonsku i ukrajinsku kritičnu infrastrukturu pokazali su koliko se lako može paralizirati cijela država, dok kineska cyber-špijunaža redovito krade intelektualno vlasništvo zapadnih tvrtki. Sjedinjene Američke Države, pak, koriste cyber-ofenzive za sabotažu, poput virusa Stuxnet koji je napao iranski nuklearni program.
Hibridni front i nevidljivi posrednici
Osim direktne sabotaže, nevidljivi front obuhvaća i hibridno ratovanje koje se vodi ispod praga oružanog sukoba. U ovom kontekstu, granice između države i nedržavnog aktera su mutne. Mnoge sile koriste Hakerske grupe koje podupire država (APT – Advanced Persistent Threats) kako bi provele napade, omogućujući im da zadrže takozvani plausible deniability – sposobnost da zaniječu umiješanost.
Osim toga, cyber alati omogućuju i masovnu produkciju dezinformacija (uključujući deepfake tehnologiju) te manipulaciju društvenim mrežama i medijima. Cilj više nije samo srušiti mrežu, već destabilizirati unutarnju koheziju protivničkih nacija, polarizirajući društvo i potkopavajući povjerenje u demokratske procese.
Digitalna dominacija i ranjivost
Kontrola nad tehnologijom postala je jednako važna kao i kontrola nad naftnim poljima. Globalno nadmetanje za dominaciju nad 5G mrežama ili izgradnju podatkovnih centara diljem svijeta samo su neki od primjera ove borbe. No, cyber prostor stvara i novu vrstu ranjivosti.
Države koje su najviše ovisne o digitalnim sustavima, paradoksalno, najranjivije su na napade. Čak su i napadi na lanac opskrbe (supply chain attacks), poput onog na SolarWinds, pokazali da jedna mala slabost u kodu može kompromitirati tisuće subjekata. Dok su se "banana ratovi" vodili na terenu, današnji sukobi se vode na razini koda, gdje se granice brišu, a nacionalna sigurnost je izložena nevidljivim prijetnjama.
Cyber-ratovanje pokazuje da se evolucija moći nikada ne zaustavlja. Iako su temeljni principi geopolitike i dalje relevantni, načini njihova provođenja potpuno su se promijenili.
Pitanje je može li međunarodno pravo uhvatiti korak s ovom novom stvarnošću i kako se manje države mogu zaštititi od tih nevidljivih napada. Međunarodna zajednica, oslanjajući se na dokumente poput Tallinn Manuala (vodećeg akademskog dokumenta o primjeni prava na cyber-ratovanje), muči se s definiranjem praga koji cyber-napad pretvara u 'oružani napad'. U međuvremenu, države razvijaju strategije cyber-odvraćanja i aktivne obrane, što dodatno potiče utrku u digitalnom naoružanju. U konačnici, ovo je priča o borbi za kontrolu u kojoj pobjeda ne ovisi o vojnim trupama, već o vještini hakera i snazi digitalne infrastrukture.
Foto: Kevin Horvat / Unsplash