Lidija Kos-Stanišić
Geopolitički gledano, Latinska Amerika je udaljena od vrućih globalnih sigurnosnih žarišta i ostale svjetske regije znatno su bitnije za Latinsku Ameriku, nego što je ona bitna njima. Iako regija nije sigurnosno zanimljiva svijetu, bitna je SAD-u koji smatra da iz Latinske Amerike dolaze nove sigurnosne prijetnje – droga, migracije, uništavanje okoliša, pobunjenici i transnacionalni kriminal. SAD najviše pažnje posvećuje bliskom susjedstvu – Meksiku i Srednjoj Americi, kako zbog problema vezanih uz trgovinu drogom, tako i zbog ilegalnih migracija. U SAD-u boravi ilegalno oko 11 milijuna Latinoamerikanaca.
Njihov broj SAD pokušava smanjiti deportiranjem i onemogućavanjem prelaska granice SAD-a i Meksika. Migracijski pravac Srednja Amerika-Meksiko-SAD jedan je od najvećih na svijetu. Prema podacima Ureda Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (United Nations High Commissioner for Refugees – UNHCR) Meksikom svake godine prođe oko 500.000 migranata. Migracije iz Srednje Amerike, osobito država Sjevernog trokuta (Gvatemala, El Salvador i Honduras) u SAD fenomen je koji traje desetljećima, no u proljeće 2014. započeo je migrantski val koji se od prijašnjih valova razlikovao velikim brojem majki s djecom (family units) i djece bez pratnje odraslih. SAD je vršio pritisak na Meksiko da hitno uvede dodatne mjere protiv migranata koji su s ciljem ilegalnog ulaska u SAD bili u tranzitu Meksikom. Stoga je Meksiko u kolovozu 2014. postrožio migracijsku politiku proglašavajući Programa Frontera Sur (PFS).
U Latinskoj Americi legalne i ilegalne migracije su povezane, preklapaju se te regija posvećuje pažnju upravljanju a ne sprečavanju uzroka migriranja. Upravljanje međunarodnim migracijama ključni je izazov država u globaliziranom međunarodnom sigurnosnom okružju. Prvi korak koji suverena država mora poduzeti je donošenje odgovarajuće migracijske politike, koja će odrediti tko može ući u državu i tko može postati njenim građaninom, i tko može biti u tranzitu.
Pojedincu i državi prijete tradicionalne i nove prijetnje. U Deklaraciji o sigurnosti Amerika 2003. Organizacije američkih država (Organization of American States -OAS) dogovoren je novi multidimenzionalan koncept sigurnosti hemisfere koji uključuje tradicionalne i nove prijetnje i izazove sigurnosti država hemisfere, no migracije još tada nisu bile smatrane značajnom prijetnjom. OAS je novim prijetnjama identificirao: terorizam, transnacionalni kriminal, problem droge, korupcije, pranja novca, trgovine oružjem; ekstremno siromaštvo i socijalnu isključenost većih dijelova društva; prirodne i ljudskom rukom uzrokovane katastrofe, HIV-AIDS, bolesti, prijetnje zdravlju, uništavanje okoliša; trgovanje ljudima; napadi na cyber prostor; incidenti ili nesreće na moru tijekom transporta potencijalno opasnih materijala; posjedovanje i korištenje oružja za masovno uništenje od strane terorista.
Pritom OAS ne zanemaruje tradicionalne prijetnje sigurnosti i njihove mehanizme rješavanja jer smatra da je sigurnost država hemisfere ugrožena kako od tradicionalnih, tako i od novih prijetnji. Migracije su tek kasnije stavljene na listu novih sigurnosnih prijetnji.
Je li ispravno migracije smatrati prijetnjom sigurnosti, kako nacionalne tako i/ili ljudske? Prema međunarodnom pravu države su dužne kontrolirati svoje granice, te odlučivati tko može ući, ali i ostati u državi. Iz perspektive sigurnosnih studija najkorisnije je razmatrati status migranata, jesu li „bez papiri“, nedozvoljeni, tajni, ilegalni ili neregularni. Termin neregularne migracije koristi Međunrodna organizacija za migracije pod okriljem UN-a (IOM) i razlikuje ga od nelegalnih migracija koji se koristi u slučajevima krijumčarenja migranata i trgovine ljudima. Neregularne migracije IOM smatra pokrete koji se odvijaju izvan regulatornih normi država porijekla, tranzita i krajnjeg odredišta.
Sada ćemo dati odgovor na dva pitanja. Prvo, kako je Vlada Meksika pokušala riješiti priljev velikog broja migranata, djece i članova obitelji iz zemalja Sjevernog trokuta (Guatemala, El Salvador, Honduras) koji su prolazili kroz Meksiko na putu za SjedinjeneAmeričke Države u razdoblju 2014-2016? Drugo, zašto su migranti nastavili dolaziti i nakon usvajanja meksičkog Programa Frontera Sur (PFS) 2014., koji je trebao riješiti migracijsku krizu i stati na kraj uhićenjima i deportacijama? Istovremeno, pokušat ćemo procijeniti je li meksička migracijska politika nakon 2014. bila "dobra" (u skladu s političkim i kulturnim kontekstom, ostvariva i učinkovita uz prihvatljivu cijenu ljudi i resursa) , ili "loša" (diskriminirajuće i nespojivo s postojećim moralnim i pravnim normama).
Smatramo da pod utjecajem Sjedinjenih Američkih Država Meksiko migrante u tranzitu tretira kao sigurnosnu prijetnju, a ne kao pripadnike istog kulturnog kruga koje treba zaštititi. Dakle, umjesto da im pomogne, Meksiko u borbi protiv njih koristi silu. Migracijski val u razdoblju 2014.-2016., koji se sastojao od velikog broja djece i majki iz država Sjevernog trokuta u tranzitu kroz Meksiko na putu prema Sjedinjenim Državama. Iako su u Gvatemali, Hondurasu i El Salvadoru bile prisutne brojne prijetnje ljudskoj sigurnosti koje građane tjeraju iz zemlje (1. osobna nesigurnost –obiteljsko nasilje, kriminal ; 2. politička nesigurnost – kršenja ljudskih prava; 3. ekonomska nesigurnost – kronično siromaštvo i nezaposlenost; 4. okolišna nesigurnost – učestale prirodne nepogode; 5. nesigurnost zajednice – prijetnje mara ; 6. nesigurnost hrane – učestali nedostatak hrane; 7. zdravstvena nesigurnost – neishranjenost i nemogućnost korištenja osnovne zdravstvene zaštite) njihovo migriranje iz matičnih država okarakterizirano je kao kriza. Kriza je podrazumijevala postojanje prijetnje koja opravdava izricanje izvanrednih mjera. Suočavanje s problemima migranata u tranzitu kroz Meksiko nije bila novost.
Od kasnih 1980-ih, pod pritiskom Sjedinjenih Država, Meksiko je deportirao migrante u tranzitu u njihove zemlje podrijetla. Kako se Meksiko sve više povezivao sa Sjedinjenim Državama, rasla je potreba za većom usklađenošću s "američkim zahtjevima" i razumijevanjem "američkih strahova" od ilegalnih migranata. Nakon 11. rujna 2001. strah je postao gotovo paranoičan. Meksički predsjednici Fox, Calderon i Nieto donijeli su i proveli restriktivnu migracijsku politiku u skladu s politikom SAD-a da migranti predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Iako je više puta naglašavao svoju namjeru da zaštiti migrante u tranzitu, Meksiko je militarizirao i sekuritizirao svoju migracijsku politiku. To je posebno došlo do izražaja nakon programa Frontera Sur 2014. koji je koristio iste metode – uhićenje, deportaciju i uskraćivanje azila – na ranjivoj populaciji žena i djece koja su u velikoj mjeri zadovoljavala kriterije za priznavanje statusa izbjeglice. PFS je istaknuo namjeru zaštite migranata, boljeg upravljanja graničnim prijelazima i stvaranja zona sigurnosti i prosperiteta na jugu zemlje. Međutim, nakon dvije godine provedbe programa može se zaključiti da ništa od navedenog nije postignuto.
Doista, migranti u tranzitu dodatno su izloženi sukobima, patnjama i kršenju njihovih temeljnih ljudskih prava, kako od strane kriminalnih organizacija tako i od strane snaga reda i mira. Stoga je njihov tranzit postao mnogo neizvjesniji nego prije. Istovremeno, ljudska prava krši i sama država Meksiko, koja im uskraćuje pravo na azil ili priznavanje humanitarnih viza. Granica na jugu zemlje nije postala sigurnija. Da je PFS u skladu s interesima SAD-a vidljivo je iz činjenice da su Sjedinjene Države njegov glavni financijer, koji je uspio povezati borbu protiv droge i migranata u tranzitu putem inicijative Merida.
Pitanje je zašto su migranti, unatoč svemu navedenom, nastavili dolaziti? Nadali su se da će nekako doći u SAD ili, u najgorem slučaju, ostati u Meksiku. Naime, najelementarnije ljudsko pravo je pravo na život, a ugroženo je u zemljama sjevernog trokuta. Osim osobne nesigurnosti, postoje i druge prijetnje ljudskoj sigurnosti u Gvatemali, Hondurasu i El Salvadoru iz kojih su građani prisiljeni bježati i emigrirati.
Nakon svega što je rečeno, nije lako ocijeniti meksičku migracijsku politiku. Iz perspektive ljudske sigurnosti, migracijska politika je "loša" jer je diskriminirajuća i nespojiva s kulturno-političkim kontekstom te moralnim i pravnim normama. Iz perspektive nacionalne sigurnosti je „dobra“ jer je dala rezultate uz prihvatljivu cijenu ljudi i resursa te ostvarila državne interese – dobre odnose sa Sjedinjenim Državama. Istodobno, migracijska politika mogla bi postati jedan od alata s kojim će se Meksiko koristiti u budućnosti ukoliko bi došlo do značajnijeg oporezivanja meksičkih proizvoda ili povećane deportacije meksičkih građana koji ilegalno borave u Sjedinjenim Državama.
Budući da Meksiko, Gvatemala, Honduras i Salvador pripadaju istom kulturnom (povijesnom, vjerskom i jezičnom krugu), bilo bi za očekivati da će Meksiko voditi politiku koja favorizira migrante i njihovu zaštitu, ali to nije tako. No, malo je vjerojatno da Meksiko moći dugoročno istovremeno zagovarati i provoditi i pro-iseljeničku (pri migriranju Meskikanaca u SAD) i kontra-iseljeničku politiku.
Problem migrantskog vala, koji se sastoji uglavnom od majki i djece iz zemalja Sjevernog trokuta, koji su bili u tranzitu kroz Meksiko tijekom 2014.-2016., pokušao se riješiti sekuritizacijom, a ne brigom o njihovoj sigurnosti. U slučaju Meksika došlo je do proliferacije migracijske tranzicije, budući da se država iz emigracije pretvara u useljeničku zemlju. Naime, nakon Trumpovog dolaska na vlast Meksiko sve više nije samo tranzitna, već i krajnja destinacija.
Trumpova imigracijska politika prema imigrantima iz Srednje Amerike patila je od duboke povijesne amnezije povezane s ulogom SAD-a u srednjoameričkom sukobu 1980-ih, koji je značajno destabilizirao regiju. Štoviše, Trump je osuđivao obitelji, žene i djecu koji su pobjegli od nasilja kojemu su pridonijeli SAD, kao opasne kriminalce uz njihovo demoniziranje Postojala je nada da će novi meksički predsjednik Andrés Manuel López Obrador ranjive migrante iz Sjevernog trokuta doživljavati više kao prijetnju ljudskoj nego nacionalnoj sigurnosti, ali za sad se to nije dogodilo.
Karta: Srednjoamerička migrantska ruta
Izvor: 'IOM's Missing Migrants Project'
https://missingmigrants.iom.int/sites/default/files/Mixed_migration_routes-Americas.pdf