Schengenski prostor, nekada simbol slobode i povjerenja u Europi, više ne funkcionira kako je izvorno zamišljeno. Sve više država članica ponovno uvodi granične kontrole, navodeći sigurnosne probleme i migracijski pritisak. Trenutno je 11 od 29 zemalja u tom području ponovno uvelo granične kontrole, a većina ih zadržava dulje vrijeme. Prema Zakoniku o schengenskim granicama, zemlje mogu privremeno ponovno uvesti izvanredne kontrole, koje su u početku trebale biti iznimna mjera aktivirana samo u opravdanim, kratkoročnim situacijama. Međutim, Njemačka, Austrija, Češka, Danska i Italija sada gotovo kontinuirano koriste ovu mogućnost, često ažurirajući svoja opravdanja: prijetnje ilegalnih migracija, prekograničnog kriminala, unutarnje sigurnosti, pa čak i sportskih događaja. Iako Europsku komisiju o tim akcijama mogu obavijestiti samo države članice, nedostaju joj učinkoviti i praktični alati za njihovo suzbijanje. Posljedično, granične kontrole postale su stalni dio europskog političkog krajolika - ono što je trebalo ujediniti sada potiče podjele. Jedno od najvećih postignuća europske integracije u biti se potkopava, piše Łukasz Wojdyga, ravnatelj Centra za strateške studije Varšavskog instituta za poduzetništvo.
Navodi da istovremeno države članice primjenjuju različite postupke za vraćanje migranata - neke formalne (npr. prema Uredbi Dublin III), a druge pojednostavljene i temeljene na diskreciji policije, često zaobilazeći pune administrativne postupke. Posljednjih mjeseci Njemačka je pojačala svoje mjere protiv pojedinaca koji prelaze granicu iz Poljske. Stranci se često vraćaju odmah nakon pritvora, obično bez mogućnosti podnošenja zahtjeva za azil. Njemačke vlasti to smatraju uspjehom, navodeći smanjeni broj zahtjeva za azil i veću kontrolu nad migracijskim tokovima. Kritičari tvrde da ovaj pristup učinkovito prebacuje odgovornost na susjedne zemlje, prvenstveno Poljsku.
Nedostatak jasnog vladinog odgovora u Poljskoj pojačao je društvene napetosti. Na zapadnoj granici počele su se formirati lokalne skupine stanovnika i aktivista, poznate kao društvene patrole, kako bi se suprotstavile "transferima" migranata iz Njemačke. U gradovima poput Świnoujście, Słubice i Lubieszyna, granični prijelazi su blokirani, došlo je do policijskih intervencija i korišten je suzavac. Oporbeni političari brzo su se uhvatili za to pitanje, zahtijevajući da se granica "zapečati" i da se migranti brzo vrate. Iako je vlada objavila da kontrolira situaciju i cijeni nacionalni suverenitet, nije se formalno protivila masovnim povratcima iz Njemačke.
Tek nakon što su napetosti eskalirale, premijer Donald Tusk javno se osvrnuo na situaciju, izjavivši da će tražiti hitna objašnjenja od njemačke vlade, naglašavajući da Poljska ne može biti određeno odredište za sve migrante s njemačkog teritorija. Međutim, ova izjava stigla je tek nakon nekoliko tjedana medijskog i društvenog pritiska, što su mnogi doživjeli kao odgođenu i opreznu reakciju.
Trenutno Poljskoj nedostaje koherentna migracijska politika, djelujući reaktivno na postupke svojih susjeda. Migranti vraćeni iz Njemačke stižu u Poljsku bez jasnih kriterija, često izvan utvrđenih postupaka, a vlada nije artikulirala ni prigovor ni sveobuhvatnu strategiju. Država koja ne može definirati svoje interese o tako kritičnom pitanju kao što su migracije riskira gubitak svoje moći djelovanja i postati samo posrednik u tuđim odlukama. Primjetan je nedostatak političke asertivnosti i institucionalne koordinacije. Ako vlasti nastave izbjegavati stvarnu odgovornost, bit će zasjenjene inicijativama građana koje su sve emocionalnije i nepredvidljivije. Neaktivnost u migracijskoj politici oblik je djelovanja koji u konačnici šteti državi.