Dok se mediji i stručnjaci fokusiraju na blindirana vozila, tehnologiju i ukradeni novac, jedna ključna stvar ostaje nevidljiva i neobrađena – psihička cijena sigurnosti. Iza neprobojnog oklopa, unutar uniformi i u uredima rukovoditelja, skrivaju se ljudi koji proživljavaju konstantan pritisak. Histerija oko "tihih upada" i potencijalnih prepada stvara atmosferu straha i tjeskobe koja ne ostaje bez posljedica. Dok se raspravlja o svakom ukradenom centu, rijetko tko pita kakav emocionalni teret to ostavlja na one koji su zaduženi za zaštitu.
Ova nova realnost, gdje se pljačke događaju bez ijednog pucnja, možda ne ostavlja fizičke rane, ali duboko reže u psihičko tkivo. Nepredvidivost "walk-in theftova" i potencijalnih oružanih prepada, stvara osjećaj stalne ugroženosti – svaki trenutak, svaka lokacija, svaki klijent može biti potencijalna zamka. To nije samo problem za pojedinca; to je sistemska kriza koja utječe na profesionalnost, motivaciju i dugoročnu učinkovitost cijelog zaštitarskog sektora. Društvo i tvrtke prečesto zaboravljaju da su zaštitari ljudi od krvi i mesa, izloženi rizicima i stresu koji se ne mjere samo financijskim gubicima ili brojem upotrijebljenog oružja. Posljedice tihih upada su kumulativne i ostaju dugo nakon što se prašina slegne, nevidljive oku, ali pogubne za mentalno zdravlje.
Valovi pritiska: od regulatora do zaštitara na terenu
U svijetu sigurnosti, kao i u prirodi, pritisak se širi u valovima, a njegova snaga kumulativno raste dok ne udari u najosjetljivije točke. Trenutačna situacija s "tihim upadima" pokrenula je upravo takav domino efekt, gdje se valovi straha i zahtjeva šire kroz cijeli sustav.
Prvi val kreće od regulatornih tijela. Zabrinuti zbog eskalacije, oni jačaju kontrole i nadzor nad zaštitarskim tvrtkama, zahtijevajući striktno poštivanje zakona i pravilnika. Paralelno s tim, klijenti – banke i novčarske institucije – iznimno su zabrinuti za svoje vrijednosti. Njihov strah i zahtjevi za povećanom sigurnošću prelijevaju se direktno na vlasnike i upravu zaštitarskih tvrtki te operatere distribucije novca.
Ovaj snažan val pritiska s vrha sustava spušta se zatim na srednji menadžment, odnosno direktore. Oni su ti koji moraju pronaći rješenja, uskladiti zahtjeve s ograničenim resursima i osigurati profitabilnost. Od njih se traži da prenose i implementiraju odluke uprave. S direkcije, pritisak se dalje spušta na niži rukovodni kadar – voditelje timova. Oni su direktno odgovorni za operativnu provedbu i moraju osigurati da se sve procedure provode bez greške.
Na samom kraju tog lanca, poput hridi u koje udara cijeli ocean, stoje zaštitari na terenu. Oni su ti koji moraju sprovesti pojačane sigurnosne mjere distribucije novca u skladu sa Zakonom o privatnoj zaštiti, Zakonu o zaštiti novčarskih institucija i popratnim pravilnicima. Na njima se lomi sav teret. Međutim, zaštitari su posljednja karika koja ne može taj pritisak, frustracije i nervozu prenositi dalje – sve ostaje u njima, ili se preljeva na njihove obitelji, što pak dovodi do oboljenja i narušavanja obiteljskih odnosa. Kao što bi sami zaštitari rekli: "A za što? Za kikiriki plaću!" Ovaj poslovni sustav, s ovim kaskadnim pritiskom, funkcionira na sličan način u cijelom poslovnom svijetu, od Italije, Francuske, Kanade i Australije, pa tako i u Hrvatskoj.
Tihi teror iza uniforme
Posao zaštitara je paradoksalan. On zahtijeva stalnu, povišenu budnost i spremnost na akciju, dok se većina radnog vremena provodi u monotonom iščekivanju. Takva kombinacija stvara idealan poligon za razvoj kroničnog stresa i anksioznosti. Svaki ulazak u vozilo, svaki prilaz poslovnici banke, trgovačkom centru, poslovnici pošte, bankomatu, svaki trenutak nepažnje postaje potencijalna opasnost.
Ovaj psihički teret može se manifestirati na različite načine. Mnogi zaštitari razvijaju poremećaje spavanja i noćne more u kojima proživljavaju scenarije napada. Konstantna hipervigilancija može dovesti do iscrpljenosti, ali i do simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), čak i bez direktnog sukoba.
Dovoljan je osjećaj da su bili blizu tragedije. Dodatno, frustracija zbog loših uvjeta rada, minimalne plaće i manjka podrške dovodi do sagorijevanja i duboke emocionalne iscrpljenosti. Tihi upadi nisu samo prijetnja novcu; oni su stvarna prijetnja mentalnom zdravlju.
Između čekića i nakovnja: teret odgovornosti rukovoditelja
Stres ne zaobilazi ni one na vodećim pozicijama. Rukovoditelji su u jedinstveno teškoj situaciji – nalaze se između očekivanja vlasnika i uprave s jedne, te problema svojih djelatnika s druge strane. Svaki propust na terenu, svaki incident i svaka pritužba klijenta direktno se slijeva na njih.
Odgovornost za živote ljudi i vrijednost koja se transportira ogroman je pritisak. Rukovoditelji često osjećaju osjećaj nemoći jer ne mogu utjecati na ključne sustavne probleme poput politike štednje ili nedostatka radne snage. Umjesto da rješavaju operativne izazove, troše energiju na gašenje požara i objašnjavanje neuspjeha. Ta konstantna borba, u kombinaciji s pritiskom i izolacijom, može dovesti do kroničnog stresa i sagorijevanja (burnout). Iako ne nose uniformu na terenu, nose teret cijele tvrtke, što je psihički jednako, ako ne i više, zahtjevno.
"Tihi upadi" jasno pokazuju da je vrijeme da promijenimo perspektivu. Dok se raspravlja o novcu, opremi i zakonskim regulativama, moramo shvatiti da je najvrjedniji resurs čovjek. Pravi temelj sigurnosti nije u tehnologiji, već u dobrobiti, obučenosti i motiviranosti ljudi koji je pružaju.
Ulaganje u psihičko zdravlje, kroz edukacije o stresu i osiguravanje adekvatnih radnih uvjeta, nije trošak već investicija u stabilnost i sigurnost. Ako ne počnemo brinuti o ljudima, nijedan sustav, ma koliko napredan bio, neće nas moći zaštititi. Jer, umjesto da brinemo samo o novcu, vrijeme je da napokon počnemo brinuti i o čovjeku.
Photo by Jeremy Perkins on Unsplash