Eugen Antić
U državi koja ne propušta priliku pohvaliti se milijunima eura uloženim u sigurnost, hitne službe i razvoj otoka - jedan je mladić, 25-godišnjak s Lastova, umro čekajući. Umro je jer nije imao vremena. A sustav - nije imao rješenja.
Ovo nije samo priča o njegovim posljednjim minutama života. Ovo je priča o svima nama - o našoj nemoći, birokraciji i zaboravljenim krajevima Hrvatske. A puna su nam usta razvoja hrvatskih otoka. Papir trpi sve, pa i strategije. Ali život - ne.
Na pisanje ove kolumne potaknulo me istraživanje objavljeno u emisiji Provjereno na Novoj TV. Gledajući te kadrove, slušajući očajne riječi slomljenih, shrvanih i uplakanih mještana i liječnice, shvatio sam da više nemamo pravo šutjeti.
Prije nego što sam pogledao Provjereno, nisam se ni fokusirao na ovu temu, nisam u nju dublje ulazio. Čitao sam naslove, bilo mi je žao mladića Frana s Lastova, i mislio sam da je tu napravljeno sve što se moglo napraviti. No upravo je to naš problem. Površno pratimo, brzo prelijećemo, i onda propustimo ono što je ključno - ono što je stvarno važno za naše sugrađane, za našu stvarnost.
A onda pogledaš emisiju koju si upalio slučajno, koja te pogodi do boli, do kostiju. I shvatiš da moraš reagirati - ako već ne možeš promijeniti sustav, možeš barem pisati. Kritizirati. Pitati. Prodrmati. Pa makar to bila samo kolumna. Pa makar ostala usamljena.
Ali nije, ima ih još. I kolumna. I članaka. I televizijskih emisija.
Vjetrovi bespomoćnosti
Te večeri na Lastovu nije puhao ni maestral, ni bura, ni jugo - nego vjetrovi bespomoćnosti. Mladić je kolabirao, pomoć je pozvana odmah, no ono što je uslijedilo zvuči kao loš scenarij iz domaće serije, kojih, usput, imamo napretek. Helikopter ne može poletjeti zbog „loših vremenskih uvjeta“, brza brodica nije na otoku, već stotinama kilometara daleko, usidrena u Dubrovniku. Najbrža opcija? Trajekt. Onih osam sati plovidbe do kopna postali su osam sati gubljenja vremena koje je značilo - život.
Ne zbog lošeg vremena. Ne zbog nedostatka tehnologije i opreme. Već zbog toga što nitko ne zna tko zapravo treba reagirati. Ili zna - ali ne može, neće, ili čeka da netko drugi preuzme odgovornost.
I nije to prvi put. Niti će, bojim se, biti posljednji.
Stanovnici Lastova i drugih otoka već godinama viču, mole, upozoravaju, apeliraju: „Ne možemo ovako! Nema helikoptera! Nema brodica! Nema dovoljno liječnika!“ A odgovor? Obećanja, pressice i samohvale. Pa se kupi nova oprema. Pa oprema stoji neiskorištena. Pa se uvodi nova strategija, pravilnici, smjernice, metodologije...
I onda, kad sve to dođe na test - čovjek umire jer nitko nije stigao.
Ne, ovo nije nesretan slučaj. Ovo je čin nemara. Sustavnog, hladnog, institucionalnog nemara. I da, možda će netko nakon ove smrti napisati novo pravilo, osnovati još jednu komisiju, imenovati koordinatore, direktore, ravnatelje, načelnike, pročelnike... Ali nama oni ne trebaju. Trebaju nam sposobni ljudi na terenu, ljudi koji će znati upravljati kupljenom opremom. Ljudi koji će reagirati, spašavati, transportirati, liječiti... A takvi ljudi postoje.
Jedan od njih je poznati dubrovački spasilac koji se ponudio da će ploviti s Lastova po svakom vremenu. Rekao je da će obučiti mlađe, da želi pomoći, da može pomoći. Jer zna kako. Jer ima znanje, iskustvo i hrabrost. Ali, možda nema sve ostalo. Nema licencu. Nema certifikate. Nema stručne ispite. Nema svjedodžbe. Nema preporuke. Nema provjere. Nema pečat. A kod nas, ako nemaš papir i pečat, ne postojiš. Ma koliko god bio sposoban, sustav će te odbaciti - jer nisi "formalan". A formalnost traje.
Sustav više vjeruje dokumentu nego čovjeku
I tu dolazimo do srži problema. Sustav više vjeruje dokumentu nego čovjeku. Više cijeni formular nego iskustvo. I više štiti sebe - nego nas.
Možda će nas vlasti uvjeravati da se „sve provjerava“. Ali ništa od toga neće promijeniti činjenicu da smo opet zakazali. Da smo dopustili da vrijeme bude brže od nas.
Ima li išta poraznije?
Ne treba nam više opreme - imamo je.
Ne trebaju nam novi zakoni - napisani su.
Ne trebaju nam novi ravnatelji, načelnici, pročelnici - imamo ih.
Ne treba nam nova strategija za razvoj otoka - ona već postoji.
Treba nam reakcija. Odlučnost. I odgovornost.
Treba nam sustav koji zna tko, kada i kako treba djelovati. Sustav koji funkcionira i po kiši, i po buri, i "izvan radnog vremena". Jer život ne čeka. A sigurnost, ako nije jednaka za sve - nije sigurnost, već privilegija.
Mladić s Lastova nije umro jer mu se nije moglo pomoći. Umro je jer nismo stigli na vrijeme. A to je razlika između civilizirane države i kaosa s PR strategijom.
Sram nas bilo ako ovo zaboravimo. I ako već danas ne napravimo nešto konkretno - a možemo. Samo ako hoćemo. Jer u našem društvu - svi bi bili glavni. Ali nikada - odgovorni.
A kad si glavni, uz to ide: službeno vozilo, laptop, mobitel, fensi-šmensi odjeća, cipelice, torbice, ergonomska uredska stolica i dobra kancelarija. Iz koje se ne vidi ni Lastovo, ni Mljet, ni Lošinj, ni Čiovo, ni Vrgada, ni bilo koji drugi otok.
Foto: Arber Pacara on Unsplash