Eugen Antić
Vijest o hvatanju Nicolása Madura od američkih specijalnih postrojbi izazvala je nevjericu u sigurnosnim krugovima diljem svijeta, ne zbog njegove političke uloge ili geopolitičkih implikacija, već zbog potpunog sloma sustava njegova osiguranja. Ono što je doista šokiralo struku nije bio politički ishod događaja, nego činjenica da je zaštitni aparat koji je slovio za jedan od najslojevitijih i najsloženijih u Latinskoj Americi zakazao upravo u trenutku najveće ugroze. Za profesionalce koji se bave zaštitom VIP osoba time se nameće ključno pitanje: kako je sustav osiguranja predsjednika države, građen kao višeslojni i integrirani obrambeni mehanizam, mogao doživjeti potpuni kolaps u kritičnom trenutku?
Sustav neposredne tjelesne zaštite Nicolása Madura predstavljao je visoko integrirani hibridni model, osmišljen za sprječavanje kako vanjskih napada, tako i unutarnjih pokušaja prevrata. Na čelu tog sustava nalazila se Casa Militar, koja je djelovala kao krovna institucija i središnji operativni mozak, zadužen za obavještajnu koordinaciju, logistiku i strateško planiranje zaštite. Na njezinu je čelu bio general-pukovnik Javier Marcano Tábata, ujedno zapovjednik Casa Militar i ravnatelj Dirección General de Contrainteligencia Militar (DGCIM), vojne protuobavještajne službe. Za obavještajnu komponentu i dubinsko osiguranje bila je odgovorna SEBIN (Bolivarska obavještajna služba), dok je neposrednu operativnu ulogu imala Guardia de Honor Presidencial (GHP), elitna vojna postrojba čiji su pripadnici činili fizički sigurnosni prsten oko predsjednika. GHP je bila organizirana u specijalizirane odrede, u rasponu od pješačkih jedinica za osiguranje perimetra do visoko specijaliziranog Odreda za neposrednu zaštitu (DPI).
Uz domaće snage, sustav je uključivao i kubanske savjetnike iz jedinice Avispas Negras (Crne ose) te operativce ruske skupine Wagner. Iako je takav pristup trebao osigurati višeslojnu zaštitu, u kritičnim trenucima doveo je do disfunkcionalnosti u zapovjednom lancu. Međutim, treba napomenuti da ne postoje pouzdani dokazi da su pripadnici Avispas Negras ili Wagnera činili unutarnji prsten Madurove osobne zaštite, imali zapovjednu ulogu u Casa Militar ili sudjelovali u svakodnevnoj neposrednoj tjelesnoj zaštiti predsjednika.
Obavještajni prodor i paraliza mozga sustava
U svijetu visoke zaštite, zidovi su debeli onoliko koliko je odana najslabija karika u lancu zapovijedanja. Hvatanje predsjednika na domaćem terenu zahtijeva precizne informacije o kretanju u realnom vremenu (Real-Time Intelligence), što sugerira da je došlo do duboke infiltracije u samu strukturu Case Militar. Specijalne postrojbe Delta Force vjerojatno su raspolagali obavještajnim podacima koji su kompromitirani iznutra, uključujući zapovjedni lanac, tlocrte sigurnih soba, raspored blindiranih stakala i točne frekvencije radio-veza. Onog trenutka kada je mozak sustava prestao funkcionirati zbog izdaje ili obavještajnog prodora, operativna ruka zaštite (GHP) ostala je bez strateškog usmjerenja.
Taktika Overwhelming Force i Electronic Blackout
Sustav tjelesne zaštite dizajniran je da odbije atentat, ali nije predviđen za frontalni sraz s tehnološki nadmoćnim protivnikom koji koristi sredstva za elektroničko ratovanje. Operacija je započela masovnim ometanjem GPS signala i svih telekomunikacija unutar radijusa od pet kilometara oko rezidencije, čime je GHP ostala u potpunom informacijskom mraku. Pripadnici garde nisu mogli aktivirati alarmne sustave niti pozvati pojačanje iz obližnjih vojnih baza koje su uz prekid komunikacije bile i napadnute.
Prema stručnim procjenama, vjerojatno je korišten specijalizirani zrakoplov za elektroničko ratovanje, poput EC-130H Compass Call, koji je kružio na velikoj visini i emitirao snažne signale za gušenje svih komunikacijskih kanala. Istovremeno, manji nevidljivi dronovi opremljeni preciznim ometačima osigurali su da unutar same predsjedničke palače ni jedan signal ne može izaći. To je stvorilo potpuni informacijski vakuum – najstrašniju situaciju za svakog profesionalca u zaštiti VIP osoba. Korištenje jurišnih helikoptera omogućilo je napadačima da preskoče vanjske prstenove osiguranja i izvrše desant izravno na "crvenu zonu" rezidencije, dok su dronovi s termalnim kamerama precizno neutralizirali stražarska mjesta na krovovima.
Kolaps protokola ekstrakcije i problem hibridnog modela
U teoriji zaštite, ključan je tzv. "zlatni sat" – vrijeme potrebno da se štićena osoba evakuira s mjesta napada na sigurnu lokaciju. U Madurovom slučaju, protokoli ekstrakcije koje je propisala Casa Militar bili su neupotrebljivi. Helikopteri za evakuaciju nisu mogli uzletjeti zbog kontrole zračnog prostora, a blindirana vozila bila su odsječena unutar garaža. Oslanjanje na strane plaćenike i savjetnike, poput Wagnerovaca i Avispas Negras, unutar sustava stvorilo je kaos; u trenutku napada, nedostatak jedinstvenog koda ponašanja, prekida komunikacija i eventualne jezične barijere između različitih frakcija unutar GHP-a rezultirali su kašnjenjem reakcije. Zaštita je bila brojna, ali ne i sinkronizirana, što je omogućilo napadačima da dođu do štićene osobe.
Slučaj uhićenja Nicolasa Madura ući će u udžbenike kao primjer potpune degradacije državnog sustava sigurnosti pred superiornom taktikom. Za stručnjake sigurnosti, lekcija je jasna: fizička zaštita koju provodi elitna ruka poput GHP-a bespomoćna je ako je mozak sustava, Casa Militar, kompromitiran informacijski ili ljudski. Moderna zaštita VIP osoba danas se ne brani samo oružjem, već prvenstveno otpornošću na elektroničko ometanje i apsolutnom lojalnošću unutar najužeg suradničkog kruga. Činjenica da je predsjednik uhvaćen unutar vlastite utvrde poraz je koncepta koji se oslanja isključivo na zidove i brojnost tjelohranitelja.
Službe sigurnosti moraju shvatiti da se neprijatelj više ne mora vidjeti da bi pobijedio. Ako vaš sustav nije otporan na elektroničko ometanje, ako vaši planovi evakuacije ovise o javnoj infrastrukturi i ako vaš obavještajni rad ne detektira prodor u najuži krug suradnika, vi niste tjelohranitelji – vi ste samo promatrači katastrofe. U svijetu gdje su sfere utjecaja ponovno postale primarno sredstvo politike, jedina obrana je radikalna evolucija struke. Više nema mjesta za improvizaciju; svaki propust u digitalnoj, obavještajnoj ili taktičkoj sferi bit će kažnjen s kirurškom preciznošću. Zato zaštita štićenih osoba u 21. stoljeću nije više samo vještina borbe, već vrhunska disciplina predviđanja nevidljivog.
Foto/ilustracija: Mappr.co