Eugen Antić
Američki državni tajnik Marco Rubio nedavno je iznio prijedlog da Ukrajina prepusti dio svog teritorija Rusiji kako bi se rat brže okončao. Njegova izjava potaknula je globalnu raspravu koja već godinama muči svijet: je li dopustivo žrtvovati principe suvereniteta i međunarodnog prava u ime kratkoročnog mira? S jedne strane, zagovornici njegove ideje ističu da bi teritorijalni ustupci mogli spriječiti dalje krvoproliće. S druge strane, kritičari upozoravaju da bi takav kompromis potkopao temelje pravnog poretka i otvorio vrata novim sukobima. U središtu ove dileme nalazi se pitanje: može li se rat uopće završiti bez potpune kapitulacije jedne strane — i što to znači za budućnost Ukrajine, Europe i svijeta?
Marco Rubio, utjecajni član Republikanske stranke i Američki državni tajnik, nije prvi političar koji zagovara teritorijalne ustupke kao put prema miru. Njegov stav odražava sve izraženiju zabrinutost dijela zapadnih lidera da bi se sukob mogao pretvoriti u dugotrajni zamrznuti rat, poput onog u Donbasu nakon 2014. godine.
Međutim, Kijev ostaje nepokolebljiv: predsjednik Volodimir Zelenskyj jasno je poručio da će se Ukrajina boriti dok ne povrati sve okupirane regije, uključujući Krim i istočni Donbas. Ovo nije samo pitanje granica, riječ je o opstanku države koja se suočava s egzistencijalnom prijetnjom.
Pravni i moralni izazovi teritorijalnih ustupaka
Premda Rubio naglašava da bi kompromis spasio živote, njegov prijedlog nailazi na čvrste pravne i moralne prepreke. Povelja Ujedinjenih naroda izričito zabranjuje prisvajanje teritorija silom, što čini bilo kakvo priznanje ruskih osvajanja nelegitimnim u očima većine zemalja. Osim toga, nagrađivanje agresije i agresora Rusije, stvorio bi se opasan presedan. Ako Rusija zadrži osvojene teritorije, što sprječava druge sile, poput Kine u slučaju Tajvana ili Sjeverne Koreje u napetostima s Južnom Korejom, da pokušaju isto? Svjetski poredak zasnovan na pravu i suverenitetu država mogao bi se pretvoriti u jedan veliki Divlji zapad, gdje jači nameće svoju volju. Koliko će zbog takve odluke još biti izgubljenih života diljem kugle zemaljske?
Retorika poput one koju svakodnevno koristi Donald Trump, koja potiče na jednostrane akcije i osporava međunarodne norme, samo pogoršava ovaj trend, vodeći svijet prema stanju u kojem pravila postaju sve manje važna, a moć i prisila prevladavaju.
Unatoč pritiscima, ukrajinsko društvo pokazuje iznimnu koheziju. Prema istraživanjima, više od 80% građana odbacuje ideju teritorijalnih ustupaka, čak i ako bi to skratilo rat. Vojnici na frontu ističu da se ne bore samo za metar zemlje, već za pravo da njihova djeca žive u slobodnoj i cjelovitoj državi. Povlačenje s okupiranih područja uništilo bi taj moralni imperativ i moglo bi dovesti do društvenog kolapsa.
Ruski stavovi: Eskalacija umjesto dijaloga
U isto vrijeme, Rusija ne daje znakove spremnosti na dijalog. Vladimir Putin i dalje inzistira na priznanju aneksije četiri ukrajinske oblasti, što je za Kijev neprihvatljiv uvjet.
Kako onda završiti ovaj sukob? Scenariji variraju od optimističnih do apokaliptičnih. Prva mogućnost je zaleđeni sukob, gdje se linija fronta stabilizira, a rat preraste u dugogodišnju krizu s povremenim iskrama nasilja. To bi podsjećalo na situaciju u Transnistriji (odmetnuta regija Moldavije, op. a.) ili na Cipru (sjever otoka je pod kontrolom samoproglašene Turske Republike Sjeverni Cipar, op. a.), gdje su podjele ostale zamrznute desetljećima. Međutim, takav ishod ostavio bi milijune ljudi u okupiranim područjima bez nade u bolju budućnost.
Druga opcija je ukrajinska pobjeda, koja bi zahtijevala kontinuiranu zapadnu potporu. Ako Ukrajina uspije osloboditi ključne gradove poput Melitopolja ili Mariupolja, pregovaračka moć Kijeva dramatično bi porasla.
Treći, najmračniji scenarij uključuje rusku eskalaciju: masovna bombardiranja civilne infrastrukture, uporaba kemijskog oružja ili čak ograničeni nuklearni napad. Takve akcije mogle bi slomiti ukrajinski otpor, ali istovremeno bi duboko izolirale Rusiju na međunarodnoj sceni, s nepredvidivim posljedicama po globalnu sigurnost. Svaki od ovih scenarija nosi sa sobom ogromne izazove i rizike, a odabir puta naprijed neće odrediti samo sudbinu Ukrajine, već i oblik budućeg svjetskog poretka.
Uloga trećih strana i unutarnji faktori
Ne smije se zanemariti ni uloga trećih strana. Turska, Indija ili Kina mogli bi pokušati posredovati, ali njihove inicijative zasad nemaju konkretan oblik. Unutarnji čimbenici u Rusiji — poput ekonomskog sloma, vojnih pobuna ili čak Putinovog pada — također bi mogli dramatično promijeniti dinamiku sukoba. Međutim, za sve to trenutačno nedostaje jasnih znakova, ostavljajući budućnost ovog sukoba u velikoj mjeri neizvjesnom.
Rat u Ukrajini već je preobrazio globalnu geopolitiku. Ako završi kompromisom koji legalizira ruske osvajanje, to će oslabiti norme protiv agresije i potaknuti kaos u međunarodnim odnosima. S druge strane, ukrajinska pobjeda učvrstila bi načelo da se sila ne može nametnuti pravom. Međutim, čak i ako rat sutra prestane, izazovi tek dolaze. Obnova Ukrajine procijenjena je na preko 1 trilijun dolara, a povratak milijuna izbjeglica ovisit će o sigurnosti i ekonomskoj stabilnosti. Osim toga, pitanje sigurnosnih garancija za Ukrajinu ostaje neriješeno. Članstvo u NATO-u ili EU još uvijek je daleka perspektiva, a neke zemlje bloka boje se izravne konfrontacije s Rusijom.
Izbor između pravde i praktičnosti
Rat u Ukrajini nije samo sukob dviju zemalja to je ispit za cijeli svijet. Rubiov prijedlog, koliko god zvučao praktičan, zanemaruje da kompromis s agresorom rijetko donosi trajni mir. Povijest pokazuje da se države koje pristaju na teritorijalne ustupke često suočavaju s novim zahtjevima, jer slabost potiče pohlepu. Trenutačno, Ukrajina i Rusija nalaze se u slijepoj ulici: prva se ne može odreći teritorija bez gubitka identiteta, druga ne želi odustati od imperijalnih fantazija.
Ishod će ovisiti o tri ključna čimbenika: koliko će dugo Zapad zadržati jedinstvo u podršci Kijevu, hoće li ukrajinska vojska postići prekretnicu u narednim ofenzivama ili možda učestalim napadima na Moskvu i ruski teritorij, te hoće li se rusko društvo umoriti od rata. Dok se te promjenljive vrijednosti polako razvijaju, svijet promatra kako se na prostranim poljima Donbasa i jugoistoka Ukrajine ne bore samo vojne snage, već i ideje o tome kakav će svijet uslijediti nakon posljednjeg hitca.
U eri koja se suočava s klimatskim krizama, tehnološkim revolucijama i sve dubljim podjelama, ovaj rat podsjeća na jednu staru istinu: mir izgrađen na nepravdi nije mir to je samo prekid vatre koji čeka da ponovno bukne. Rat u Ukrajini podsjeća na opasnost povratka u eru u kojoj se granice crtaju krvlju, a ne pravom. Njegov kraj bit će test ne samo za Europu, već i za cijelu modernu civilizaciju.