Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Dr. J. Scott Younger je predsjednik Glendale Partners i član Savjetodavnog odbora IFIMES-a. U svojoj analizi pod naslovom "Izraelsko-palestinski sukob" nastavlja analizirati tijek i uzroke rata u Gazi.
Nakon što su Huti počeli napadati brodove u Crvenom moru, stručnjaci su primijetili eskalaciju od koje se mnogi plaše. Neki su rekli da izgleda kao da idemo prema Trećem svjetskom ratu i da se nečija pažnja preusmjerila na sukob u Gazi kojem se ne nazire kraj, usprkos različitim manevrima, koji se dešavaju u pozadini. Stariji među nama prisjetili su se dana smirivanja kasnih 1930-ih s ekonomijama, koje su se borile i ljudima koji su bili nezadovoljni, ponekad izražavajući svoje nezadovoljstvo štrajkom.
Ključno pitanje prošlog mjeseca bilo je, da su Južnoafrikanci izveli Izraelce pred Međunarodni sud pravde (ICJ) u Haagu zbog tvrdnje da je ono što je Izrael uradio genocid, što je Izrael naravno odbacio. Suci nisu presudili Izraelcima u korist, ali ih ni Sud nije proglasio krivima za genocid, već je to pitanje ostavio nedokazanim. Trebat će neko vrijeme da se prikupi dovoljno dokaza i odluči da li su Izraelci u nekim svojim akcijama bili genocidni. Sada se prikupljaju dokazi.
Trebalo bi da se vratimo na ono što se zove Deklaracija lorda Balfoura iz 1917. godine, koja se tiče domovine za židovski narod. U pismu lordu Rothschildu iz Cionističke federacije možemo pročitati važnu frazu u tekstu u kojem se kaže „s obzirom da se jasno razumije da se ništa neće učiniti što bi moglo štetiti građanskim i vjerskim pravima postojećih nežidovskih zajednica u Palestini“, to se očigledno nije dogodilo.
Nakon završetka Prvog svjetskog rata, Britanci su započeli 25-godišnji mandat koji je bio jedan od rezultata konačnog sporazuma Prvog svjetskog rata 1923. godine, čime je mandat okončan 1948. godine. Time je priznat kraj Osmanskog carstva, a Palestina je stoga došla pod vlast i jurisdikciju Britanaca. Godine 1923., kada su saveznici završili raspravu o uvjetima sporazuma, koji ni na koji način nije bio zadovoljavajući za sve, nitko nije predvidio da će se Drugi svjetski rat dogoditi u narednih 16 godina. Rat je završen 1945. ili 1946. na Dalekom istoku sa Japanom. To je d(r)uga priča!
Mandat je bio na izmaku, a ljudi su se pomirili sa strašnim, šokantnim rezultatima Holokausta, šest milijuna ubijenih Židova. Sigurno je bilo pravo vrijeme da se provede Balfour/Rothschild sporazum iz 1917. godine. Na kraju rata, 1946. godine, Britanci su inače bili preokupirani svojim problemima na mnogim mjestima, npr. kraj imperija. Na kraju, nisu inzistirali na zadovoljavajućem i pravednom rješenju prema sporazumu iz 1917. godine, iako je sigurno postojao veliki pritisak židova da se pronađe rješenje i da se ubrzano smjesti 700.000 ljudi koji su bili pogođeni Holokaustom. Rezultat je bila katastrofa, Nakba – katastrofa, kako su je nazvali autohtoni Palestinci. Židovska država Izrael osnovana je na nekih 56% teritorije, uglavnom boljeg zemljišta sa vodom i strujom. Ostatak je ostavljen Palestincima, koji su uglavnom bili staromodni poljoprivrednici, a ne visokoobrazovani. Često se prema njima postupalo loše, bezobrazno, morali su da napuste zemlju u kratkom roku bez naknade, zemlju koja je bila njihova decenijama, čak i vjekovima.
Od tada su postojali periodični sukobi, na primjer šestodnevni rat 1973. godine i napori da se pronađe mirovno rješenje pod zastavom dvojice američkih predsjednika, prvo Jimmy Cartera 1978., a zatim nakon 14 godina kasnije, Billa Clintona i empatičnog izraelskog lidera, Yitzhaka Rabina. Nažalost 1995. godine ubio ga je jedan ekstremno desničarski vjerski fanatik kada je imao govor u korist sporazuma iz Osla (sporazum iz Washingtona 1993. godine (Oslo 1) i sporazum u Tabi, Egipt 1995. godine (Oslo 2), koji su bili osnova mirovnog sporazuma). Nakon toga, u godinama na prijelazu stoljeća Palestinci pokušavaju poboljšati svoju 'demokraciju', a da pritom nisu ostvarili veliki napredak. Do 2005. godine nije postignut nikakav dogovor između strana, a nije izgledalo nimalo vjerojatno kada je Hamas preuzeo vladu u Gazi i kada se Benjamin Netanyahu dobro pozicionirao kao premijer u Izraelu. Izraelski premijer je bio poznat po svojoj mržnji prema Arapima, Palestincima i pitanje je, da li je ta nesklonost podstakla Hamas.
U posljednjih nekoliko godina, Izrael je tiho, malo po malo, ilegalno izuzimao zemlju s palestinske Zapadne obale i za to koristio naoružane židovske naseljenike. Do sada su napredovali oko 1,5 km, a vrlo malo, pomalo iznenađujuće, rečeno je o ovom upadu u proteklih nekoliko mjeseci, pod pretpostavkom da za njega nismo znali godinama ranije. Malo upozorenja se daje u vrijeme izraelske racije. Voda i struja, koje kontroliraju Izraelci, su isključeni, a sljedećeg dana Palestincima je dato 24 sata da napuste svoj posjed, koji je često u rukama nekoliko generacija, ili bi se s njima grubo postupalo. Stanovnici se suočavaju s naoružanim naseljenicima i helikopterom koji lebdi u zraku. Nema pomoći.
U Gazi su stanovnici posljednjih nekoliko godina bili okruženi ogradom koju su podigli Izraelci. Simptomatično je zatvaranje, snabdijevanje vodom i strujom su pod kontrolom Izraela. Čovjek ima određene simpatije da eksplodira, ali svakako ne na način na koji je to učinio Hamas. Ne! Izrael je bio upozoren, da je planirano nešto veliko, ali je jedan njihov normalno vrlo dobar sigurnosni obavještajni podatak zakazao i uhvaćeni su kako drijemaju.
Posljednji dani i gledanje unaprijed
Ubrzo nakon napada 7. listopada, američki predsjednik Joe Biden otišao je u Izrael i dao uvjeravanja da SAD stoje uz Izrael i da imaju svako pravo da se brane. Premijer Benjamin Netanyahu je to shvatio kao „otvorenu sezonu“ i nastavio s punim vojnim napadom na Gazu. Kada je uočeno šta Izrael radi u enklavi Gaza, SAD i drugi su postali sve zabrinutiji. Predsjednik Biden je uputio nekoliko poziva u posljednja tri mjeseca i svakim se sve više frustrirao, ali i dalje nije pozivao na prekid vatre. Ovi pozivi su ignorirani u pogledu aktivnosti Izraela i oni su nastavili svoju kampanju bombardiranja. Izrael inzistira da su mete Hamas, a ne civili. Ne izgleda tako.
Američki državni tajnik, Antony Blinken, ove je godine pokrenuo ideju o rješenju s dvije države, ali premijer Netanyahu i desničarski članovi njegovog kabineta nisu željeli imati ništa s tim.
Preko 30.000 Palestinaca ubijeno je do danas, preostalo stanovništvo gladuje i namjerno mu nedostaje hrane, ponestaje medicinskih zaliha, kritične nestašice vode i tako dalje, uvjeti u pojasu Gaza su više nego užasni. Oko 55% svih zgrada je pretvoreno u ruševine, poput Hamburga, Dresdena pred kraj Drugog svjetskog rata – opet tko će platiti obnovu? Izrael?!! Sada postoji definitivna potreba za prekidom vatre. Palestinci su sasvim sigurno dovoljno kažnjeni za akciju Hamasa.
Netanyahu se ne slaže; želi da nastavi rat 'dok Hamas ne bude uništen' i planira da rat odvede do Rafaha, granice s Egiptom, gdje su Palestinci gurnuti da potraže utočište, posljednje mjesto koje je preostalo. Usprkos tome što je Rafah takozvano 'mjesto utočišta', to nije spriječilo da bude izložen svakodnevnom izraelskom bombardiranju i ubijanju palestinskih porodica.
EU je izgubila strpljenje i povlači podršku, neki čak više ne šalju oružje Izraelu; bolje ikad nego nikad! Sve je veći pritisak američkog predsjednika da sačeka, da pauzira šest tjedana dok se puštaju taoci. Međutim, biće potrebno mnogo više od toga. Snažniji odgovor, koji je ranije bio potreban.
Mnogo se radilo u pozadini, sa Katarom i Egiptom, na prekidu vatre. Blinken je ponovio poziv za rješenje s dvije države. O pauzi od dva mjeseca sada se govori kao o prekidu vatre. Premijeru Netanyahu nikakva rješenja nisu prihvatljiva. Lord Cameron, britanski ministar vanjskih poslova, nakon što se susreo s izraelskim premijerom i posjetio Zapadnu obalu kako bi razgovarao sa palestinskim liderom Mahmudom Abbasom, sve okolne zemlje, posebno one koje su uključene u pokušaje okončanja sukoba, stekao je dubok utisak o situaciji. Izrazio je svoju zabrinutost u govoru u Londonu i otišao dalje rekavši da je rješenje s dvije države imperativ, nakon prekida vatre, a zatim se palestinskom narodu mora priznati da ima državu po svom pravu, što će Britanija učiniti i pružiti pomoć. Ove posljednje točke nisu sliužbena politika, koja još uvijek sledi veoma opreznu američku liniju, usprkos tome što se veliki broj ljudi sa obje strane Atlantika osjeća kao lord Cameron.
Dvotjedne novine u Britaniji nedavno su otkrile da vijesti koje smo dobijali nisu obuhvatile sve zločine koje su Izraelci počinili u ratu, na primjer incidente izvansudskih ubojstava, koja su, naravno, negirani. Ako je netko želio saznati stvarnu sliku o zaraćenim stranama, onda je Al Jazeera Press to pružala. Nije prijatno za čitanje.
Da završim na prijatnoj noti. Postoji mješovita zajednica od oko 500 ljudi, Izraelaca i Palestinaca, koji žive u savršenoj harmoniji, na lokaciji na pola puta između Tel Aviva i Jeruzalema. Zove se Oaza mira. Mir! Ono što većina ljudi želi, ako im se pruži šansa.
Izvor: IFIMES