Eugen Antić
Nakon što smo istražili nevidljivu cijenu psihičkog stresa u svijetu "tihih upada", vrijeme je da se fokusiramo na drugu stranu ljudskog faktora – disciplinu i njene izravne posljedice na sigurnost transporta novca. Je li ključ uspjeha u strogoj primjeni protokola ili se, s druge strane, kronično kršenje pravila otvara vrata kriminalcima? Gdje su svjetski standardi postavljeni najviše, a gdje sustavi opasno popuštaju? Komparativna analiza otkriva zašto su neki zaštitari uzor profesionalnosti, dok drugi postaju najslabija karika.
Zaštitari u transportu novca djeluju u visokorizičnom okruženju gdje je svaka greška potencijalno fatalna. Stoga je pridržavanje protokola, obučenost i mentalna čvrstoća ključna za sprječavanje napada. No, nisu svi zaštitarski sustavi jednaki, niti su svi pojedinci podjednako disciplinirani. To nas dovodi do pitanja: koje države i kulture uspijevaju izgraditi gotovo nepogrešivu disciplinu, a gdje se bilježe alarmantni propusti? Globalna slika otkriva da kultura, ekonomski uvjeti i regulativa igraju presudnu ulogu u oblikovanju svakodnevne sigurnosne prakse. Od tihih upada do spektakularnih pljački, ljudski faktor ostaje nezaobilazan element u jednadžbi sigurnosti, a njegova vrijednost ovisi o tome koliko se u njega ulaže i koliko se cijeni.
Uzor profesionalnosti: lekcije iz Japana i Skandinavije
Kada se govori o disciplini, Japan se često ističe kao globalni uzor, a to vrijedi i za sektor privatne zaštite. Japanska kultura, prožeta visokim poštovanjem pravila, preciznošću i snažnim osjećajem dužnosti, stvara idealnu podlogu za rad u sigurnosnom sektoru. Koncept "kaizen" (kontinuirano poboljšanje) nije samo filozofija proizvodnje, već se primjenjuje i u rigoroznoj obuci zaštitara. Ona uključuje ne samo fizičku i taktičku spremnost, već i detaljno ponavljanje procedura za svaku moguću situaciju, od preuzimanja novca do komunikacije u kriznim trenucima. Visoka razina tehnološke integracije (biometrija, AI, napredni IBNS sustavi) nadopunjuje, ali nikada ne zamjenjuje ljudsku odgovornost. Rezultat je izuzetno niska stopa uspješnih pljački blindiranih vozila, što potvrđuje efikasnost ove kombinacije različitih mjera zaštite.
Slične standarde nalazimo i u skandinavskim zemljama, gdje je naglasak na profesionalizaciji, standardizaciji i dobrobiti radnika. Kontinuirana edukacija i certifikacija su obvezni, a timski rad i komunikacija su na visokoj razini. Ono što je ključno jest da su zaštitari dobro plaćeni i imaju adekvatne radne uvjete, što stvara visoku motivaciju, lojalnost i, posljedično, strogu disciplinu. U takvom okruženju, rizik od "trenutka nepažnje" sveden je na minimum.
Rizična zona: gdje se disciplina najviše krši?
Nažalost, suprotna slika često se susreće u regijama gdje su zaštitarske tvrtke pod pritiskom da smanje troškove do krajnjih granica, a država ne provodi adekvatan nadzor. Primjeri zemalja koje se bore s ovim izazovima uključuju dijelove istočne Europe, Latinsku Ameriku ili neke afričke države, gdje su ekonomski uvjeti teži, a regulativa često slabija. U takvim okruženjima, kronično kršenje protokola postaje pravilo, a ne iznimka. Hrvatska se, nažalost, sve češće susreće s takvim problemima, što potvrđuju i nedavni "tihi upadi".
Najčešća kršenja discipline uključuju niz alarmantnih praksi. Iako je strogo zabranjeno, zaštitari često napuštaju vozilo bez prisutnosti drugog člana tima. Timovi, koji bi radi optimalne sigurnosti trebali imati tri člana, sve češće rade u dvoje ili čak samostalno, drastično smanjujući sigurnost i mogućnost adekvatne reakcije u slučaju incidenta. Problemi se protežu i na nedovoljnu komunikaciju s operativnim centrom ili rukovoditeljima, gdje se promjene rute, neočekivani zastoji ili sumnjive situacije prešućuju. Nadalje, često se ignorira i korištenje vozila prethodnice za provjeru lokacije dostave ili odvoza većih iznosa novca, što otvara opasan prostor za planirane zasjede.
Korijeni ovih problema su duboki: loši radni uvjeti i niske plaće demotiviraju zaštitare. Nedostatak kontinuirane obuke znači da se protokoli zaboravljaju ili tumače previše labavo. Uz to, politika štednje i kronični nedostatak radne snage tjeraju tvrtke da toleriraju kršenja protokola, jer bi strogo kažnjavanje dovelo do još većeg odljeva kadrova. U takvoj "kulturi preživljavanja", fokus je na brzom obavljanju posla, a ne na striktnom poštivanju pravila.
Razlike između discipliniranih i nediscipliniranih sustava jasno pokazuju da je sigurnost transporta novca direktno povezana s "ulaganjem u ljudski faktor." Države poput Japana i Skandinavije shvatile su da je disciplina rezultat sustavnog pristupa koji uključuje kvalitetnu obuku, adekvatne radne uvjete i snažnu podršku. Tamo gdje se štedi na ljudima, gdje se toleriraju propusti i gdje profesionalizam nije adekvatno nagrađen, rizik od "tihih upada" i drugih vrsta kriminala eksponencijalno raste.
Krajnje je vrijeme da se i u našoj regiji prepozna da disciplina nije samo skup pravila, već strateško ulaganje. Ona smanjuje rizike, štiti imovinu i, što je najvažnije, čuva živote. Pitanje više nije samo tko će zaustaviti kriminalce, već tko će prvi popraviti radne uvjete i podignuti plaće, kako bismo osigurali da oni koji nas štite budu dovoljno motivirani, obučeni i podržani da svoj posao obavljaju besprijekorno. Jer pravi temelj sigurnosti leži u discipliniranom čovjeku.