Eugen Antić
Industrija privatne zaštite u 2026. godini proživljava najdinamičnije razdoblje od svog nastanka. Dok su donedavno pojmovi poput autonomnih robota i umjetne inteligencije bili rezervirani za laboratorije, danas oni postaju standard u osiguranju kritične infrastrukture, luksuznih resorta i logističkih centara. Ipak, implementacija ove tehnologije ne donosi samo veću razinu sigurnosti, već i duboka pitanja o transformaciji uloge zaštitara te spremnosti lokalnih tržišta na tehnološki skok koji više nije stvar izbora, već opstanka u digitalnom dobu.
Prije nego što analiziramo same security strojeve, važno je razumjeti zašto se ovaj pomak događa upravo sada. Tradicionalni sustavi tehničke zaštite, poput fiksnih kamera, imaju urođena ograničenja u obliku "mrtvih kutova" i pasivnosti, dok ljudske ophodnje podliježu fizičkom umoru i subjektivnoj procjeni. Sigurnosni robot popunjava upravo tu kritičnu prazninu – on je mobilna, inteligentna platforma koja nikada ne spava i svaku sekundu svoje ophodnje bilježi s matematičkom preciznošću. Koristeći senzorsku fuziju koja objedinjuje LiDAR (lasersko skeniranje prostora), termalne kamere za noćni vid i 360° video visoke rezolucije, ovi strojevi pružaju situacijsku svjesnost koju ljudsko oko jednostavno ne može postići u svim uvjetima.
Da bismo razumjeli kako ovi sustavi redefiniraju pojam sigurnosti, moramo se upoznati s ključnim tehnološkim igračima koji su futurističke koncepte pretvorili u tržišno dostupna operativna rješenja.
Globalni lideri i tehnološki imperativ
Razmjere ove transformacije najbolje oslikavaju brojke: globalno tržište sigurnosnih robota u 2026. godini procjenjuje se na više od 20 milijardi USD, uz snažan očekivani rast od 13 % godišnje do 2031. godine. Robotske sigurnosne patrole postaju svakodnevni dio infrastrukture velikih kompanija, a potražnja je potaknuta imperativom za 24/7 nadzorom, značajnim smanjenjem operativnih troškova te integracijom s IoT sustavima i pametnom infrastrukturom.
Svjetsko tržište sigurnosne robotike predvode tvrtke koje su uspjele spojiti robusnu mehaniku s naprednom, tzv. agentskom umjetnom inteligencijom – sustavima koji se ne oslanjaju isključivo na unaprijed definirane rute, već samostalno prilagođavaju svoje kretanje promjenama u okruženju. Američki Knightscope postao je sinonim za autonomne sigurnosne robote u urbanim i poluindustrijskim okruženjima. Njihov model K5 danas je standard za nadzor parkirališta, kampusa i otvorenih trgovačkih zona, dok robusniji K7, namijenjen zahtjevnijim terenima, ulazi u ranu fazu operativne primjene. Boston Dynamics, iako primarno fokusiran na industriju i inspekcije, sa svojim robotom Spot postavlja standarde u nadzoru energetskih, petrokemijskih i infrastrukturnih postrojenja. Njihovi humanoidni projekti, poput Atlasa, zasad su vezani uz logistiku i industriju, ali jasno pokazuju smjer razvoja autonomnih sustava.
U zatvorenim prostorima, poput poslovnih zgrada i istraživačkih centara, dominiraju rješenja tvrtki Cobalt Robotics i švicarskog Ascenta, čiji su roboti dizajnirani da budu tihi, estetski neutralni i sposobni savladavati prepreke poput stepenica. Važno je naglasiti da veliki globalni sigurnosni integratori – Securitas, G4S, Allied Universal i Prosegur – sve češće nude sigurnosne robote kroz model Robotics‐as‐a‐Service (RaaS), pretvarajući visoku početnu investiciju u predvidivi mjesečni operativni trošak.
Operativna uloga: zaštitar kao "zapovjednik digitalne flote"
Ključna teza koju struka mora prihvatiti, a koju često zanemaruje korporativni menadžment, jest da robotom i tehnologojiom mora upravljati operativac na terenu, a ne netko tko se budi u podne i retroaktivno pregledava snimke uz kavu. Zaštita se događa "sada i ovdje".
Prava vrijednost robota i tehnologije leži u tome što on služi kao produžena ruka zaštitara koji je u smjeni u tri sata ujutro. Dok robot putem AI algoritama detektira anomalije – poput neovlaštenog kretanja, zvuka razbijanja stakla ili curenja plina – on podatke u realnom vremenu šalje na tablet dežurnog zaštitara. Time se dramatično skraćuje vrijeme reakcije. Sustav dobiva smisao tek kada čovjek na terenu donese kritičnu odluku na temelju digitalnih informacija koje mu je robot prikupio izložen potencijalnoj opasnosti, čime se izravno štiti i život samog zaštitara.
Turistički sektor: sigurnost bez narušavanja privatnosti
Za Hrvatsku, kao zemlju koja gradi imidž sigurne i luksuzne destinacije, ovaj sektor predstavlja najveći potencijal. Svjetska praksa u resortima na Maldivima ili u Dubaiju pokazuje da gosti iznimno cijene diskreciju. Umjesto brojnih uniformiranih zaštitara koji, poput likova iz priče Karela Jaromira Erbena — dugonje, trbonje i vidonje — u raznim formacijama bez plana i programa, šeću među ležaljkama, bazenima, plažama i wellness spa centrima, moderni resorti koriste hibridne robote poput modela LG CLO-i ili Relay Robotics. I tako, jedna ergela robota služi kao "concierge roboti" koji dostavljaju hranu, piće ili čiste ručnike gostima – dok druga ergela robota odrađuje poslove tihih i neupadljivih čuvara hodnika i perimetra.
U hrvatskim kampovima, koji su često smješteni u gustim borovim šumama, roboti s termalnim senzorima postaju najvažniji alat za protupožarnu zaštitu. Oni mogu detektirati i najmanji izvor topline, poput neugašenog žara roštilja ili pregrijane električne instalacije u kamperu, satima prije nego što bi ljudski njuh uopće osjetio dim. Primjenom ovakve tehnologije, hrvatski turizam bi mogao jamčiti "nevidljivu sigurnost" 24/7, gdje tehnologija obavlja težak posao nadzora kilometarskih obala i šuma, dok zaštitari interveniraju samo po potrebi, povećavajući osjećaj slobode i privatnosti gostiju.
Hrvatska realnost: od "Tonke" do "Afrike"
Iako se u Hrvatskoj polako događaju povijesne prekretnice, svakodnevna praksa u privatnoj zaštiti i dalje je bolno drukčija od futurističkih vizija. Svjedočili smo snažnoj simbolici 6. veljače 2026. godine, kada je sjednicu Nacionalnog vijeća za digitalnu transformaciju u Banskim dvorima otvorila Tonka — humanoidna robotica iza koje stoji tvrtka Vandri Robotics. Tonka je razmijenila nekoliko rečenica s premijerom Andrejem Plenkovićem, dok je uz nju predstavljen i Rinno, prvi humanoidni robot u potpunosti razvijen u Hrvatskoj, autora Marija Ljubičića.
No, dok ti projekti, uz bok svjetskom vrhu robotike za krizne situacije tvrtke DOK-ING, pokazuju ogroman tehnološki potencijal nacije, prosječna porta u Hrvatskoj i dalje počiva na "svetom trojstvu": baterijskoj lampi, papirnatom bloku i kemijskoj olovci. Razlozi za ovu svojevrsnu "Afriku" u srcu Europe su višeslojni. Prvenstveno, niska cijena zaštitarskog rada i dalje destimulira ozbiljnije investicije u tehnologiju. Tu je i infrastrukturni problem – mnogi naši industrijski krugovi i dalje imaju zapuštene površine, rupe u asfaltu i visoke rubnike na kojima bi se standardni robot na kotačima zaglavio već u prvih deset metara ophodnje. Konačno, prisutan je i duboki skepticizam vlasnika tvrtki; oni se često više boje da će im skupi robot biti ukraden ili vandaliziran, nego što vjeruju u njegovu stvarnu sposobnost da spriječi provalu ili detektira ugrozu.
Srednji put: virtualni čuvari kao uvertira u robotizaciju
Budući da je skok na potpuno autonomne zemaljske security robote za mnoge domaće subjekte trenutačno financijski i logistički prevelik zalogaj, u Hrvatskoj se kao "srednji put" sve češće uvode sustavi tzv. virtualnih čuvara. To su napredne kamere opremljene AI analitikom koje u realnom vremenu filtriraju nebitne događaje (poput kretanja životinja ili njihanja grana) i alarmiraju zaštitara u centralnom dojavnom sustavu samo u slučaju stvarne, verificirane prijetnje. To je nužni prvi korak prema odmicanju od pasivnog promatranja ekrana i uvođenju digitalne inteligencije u svakodnevni rad. Tek kada zaštitar zamijeni papirnati blok tabletom s AI obavijestima, stvorit će se preduvjeti za uvođenje mobilnih robota koji će tu inteligenciju iznijeti na sam teren.
Sigurnosni roboti nisu više daleka budućnost, oni su sadašnjost koja neumitno kuca na vrata našeg tržišta. Hrvatska industrija zaštite nalazi se na povijesnom raskrižju: može nastaviti investirati u zastarjeli model "fizičke prisutnosti" koji se svodi na puko popunjavanje smjena, ili može transformirati svoje djelatnike u visoko obučene operatore složenih tehnoloških sustava. Činjenica da država na najvišoj razini prepoznaje robotiku kao strateški smjer, mora biti jasan signal i privatnom sektoru sigurnosti. Vrijeme je da baterijsku lampu, papirnati blok i kemijsku olovku napokon zamijene digitalni terminali, a pasivno "čuvanje" postane proaktivno i visokotehnološko upravljanje sigurnošću koje priliči jednoj modernoj europskoj državi.
Foto: Lukas on Unsplash