Uvijek iznova ističem kako već godinama pravosuđe na bezuvjetne zatvorske kazne osuđuje ispod deset posto ukupne brojke svih počinitelja nasilja. Uglavnom izriče relativno blage novčane kazne, odnosno uvjetne zatvorske kazne. Razlog za ovakvu blagu penalnu politiku je nedostatak edukacije sudaca/sutkinja i državnih odvjetnika/ca te kroničan deficit ranog stručnog i preventivnog rada s obiteljima u problemima i počiniteljima nasilja
U sklopu obilježavanja Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, 22. rujna, Ministarstvo unutarnjih poslova, uz podršku Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i drugih partnera, izradilo je novi spot usmjeren na senzibilizaciju osoba muškoga spola. Spot je nastao u okviru projekta “Lily” koji simbolično asocira na ime pokojne sutkinje Ljliljane Hvalec, usmrćene 22. rujna 1999. zajedno s bivšom suprugom počinitelja ubojstava Gordanom Oraškić i odvjetnicom Hajrom Prohić. Tom prigodom zapisničarka Stanka Cvjetković teško je ranjena.
Projekt “Lily” usmjeren je na senzibilizaciju građana i unaprjeđenje mehanizama prevencije i sprječavanja svih oblika nasilja, posebno nasilja prema ženama. Provodi se od 10. lipnja 2019. kroz niz aktivnosti diljem RH s ciljem umrežavanja svih nadležnih državnih tijela, organizacija civilnog društva, pravnih osoba i drugih društveno odgovornih subjekata. Bio je to povod za razgovor s Pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova, Višnjom Ljubičić, dipl. iur.
Kada je riječ o nasilju u obitelji, najčešće žrtve su žene. Podaci govore o tome da čak trećina žena doživljava neki od oblika nasilja u obitelji.
Prema službenim podacima MUP-a za 2019. godinu (koji su izneseni i u mojem Izvješću o radu za 2019. godinu), zbog prekršaja počinjenog nasiljem u obitelji u 2019. godini prekršajno je bilo prijavljeno 9.626 osoba, što je za 6,3 posto manje nego 2018. godine, od toga 7.503 osoba muškog (77,7 posto) i 2.123 osoba ženskog spola (22,3 posto). Istodobno, zabilježeno je povećanje broja kaznenih djela u obitelji i među bliskim osobama u 2019. godini za čak 28 posto u odnosu na 2018. godinu.
Nasilje se nesporno seli iz sfere prekršajnog prava u sferu kaznenog prava. Sustav nema učinkovite mjere rane prevencije nasilja i dugotrajne resocijalizacije počinitelja, a istovremeno isključivo novčano ili uvjetno kažnjava obiteljske nasilnike te ih nakon toga vraća kući. Na taj način zapravo odvraća žrtve od prijavljivanja nasilja dok ono ne eskalira i ne prijeđe u sferu kaznenog prava. Posljedica je to i nepovjerenja žrtava u pravosuđe, odnosno u učinkovito funkcioniranje sustava progona počinitelja i kvalitetne zaštite žrtava.
Kod nasilja u obitelji vrlo rijetko se radi o samo jednoj vrsti nasilja - samo psihičkom, samo fizičkom ili samo ekonomskom. Vrlo često se radi o kombinacijama sva tri oblika, a najčešće o kombinaciji fizičkog i psihičkog nasilja. Za razliku od fizičkog nasilja, ekonomsko i psihičko nasilje se u praksi teže prepoznaje i sankcionira.
Svjedoci smo, na žalost, da sve češće nasilje u obitelji rezultira najtežim posljedicama - smrću žene pa čak i djeteta. Često se tada može čuti kako se to nasilje moglo prevenirati, no zakazale su institucije. Treba li nešto mijenjati u zakonu i postupanju u slučajevima obiteljskog nasilja?
Uvijek iznova ističem kako već godinama pravosuđe na bezuvjetne zatvorske kazne osuđuje ispod deset posto ukupne brojke svih počinitelja nasilja. Uglavnom izriče relativno blage novčane kazne, odnosno uvjetne zatvorske kazne. Razlog za ovakvu blagu penalnu politiku je nedostatak edukacije sudaca/sutkinja i državnih odvjetnika/ca te kroničan deficit ranog stručnog i preventivnog rada s obiteljima u problemima i počiniteljima nasilja jer je nepobitno da se isključivo kažnjavanjem ne može riješiti problem obiteljskog i rodno utemeljenog nasilja. Zakonsko povećanje kazneno-pravnih i prekršajno-pravnih sankcija samo po sebi nužno ne mora dovesti do promjena na području sankcioniranja, prevencije i suzbijanja obiteljskog nasilja. Jedno od ključnih, a zanemarenih pitanja je i problem visine sankcija izrečenih počiniteljima od strane sudova. Već godinama ističem da počinitelje nasilja treba izložiti najstrožim kaznama (tzv. zakonskim maksimumima), čime bi se slala puno jasnija društvena poruka o nultoj toleranciji na nasilje u obitelji, a počinitelje učinkovitije odvraćalo od ponovnog počinjenja nasilja.
Tri su osnovna temelja učinkovite borbe protiv rodno utemeljenog i obiteljskog nasilja: Rani preventivni i stručni psihoterapijski rad s obiteljima u konfliktnim situacijama, prije eskalacije rodno utemeljenog ili obiteljskog nasilja, te prije nego što dođe do raspada obitelji i/ili raspada partnerskih odnosa i često posljedičnog nasilja; Društvena reintegracija počinitelja nasilja u obitelji kroz dugotrajni psihosocijalni tretman; i Sveobuhvatna edukacija o rodno utemeljenom nasilju i nenasilnim metodama rješavanja sukoba na svim društvenim razinama.
Kakvom biste ocijenili situaciju što se tiče skloništa za žrtve nasilja u obitelji?
Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku je u 2019. godini izdvajalo sredstva iz Državnog proračuna u cilju održivog financiranja i skrbi za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja za 17, od ukupno 19 skloništa i savjetovališta namijenjenih žrtvama nasilja u obitelji. Međutim na području šest županija u RH ni u 2019. još uvijek nije postojalo niti jedno sklonište (u Krapinsko-zagorskoj, Koprivničko-križevačkoj, Ličko-senjskoj, Virovitičko-podravskoj, Požeško-slavonskoj i Dubrovačko-neretvanskoj - na čijem području je tijekom 2020. godine započelo osnivanje privremenog skloništa).
Preporučila sam poduzimanje daljnjih aktivnosti i mjera u cilju osnivanja novih skloništa za žrtve obiteljskog nasilja, a prioritetno u županijama u kojima takva skloništa još uvijek ne postoje.
Na što se najčešće odnose pritužbe koje zaprimate?
Tijekom 2019. godine zaprimila sam 503 pritužbe za zaštitu građana/ki od diskriminacije - što je povećanje od 9,8 posto u odnosu na 2018. - koje su se kao i ranijih godina većinom odnosile na zaštitu žena, njih 73,4 posto.
Po osnovi diskriminacije, pritužbe su se odnosile na zaštitu temeljem: spola - 85,8 posto, spolne orijentacije - 6,0 posto, rodnog identiteta i izražavanja - 3,0 posto, obiteljskog i/ili bračnog statusa- 1,2 posto, drugih osnova utvrđenih Zakonom o suzbijanju diskriminacije -2,0 posto, dok nije bilo osnove za postupanje u 2,0 posto slučajeva. Prema području diskriminacije, kao i ranijih godina, najveći broj pritužbi u 2019. se odnosio na područje socijalne sigurnosti, uključujući i područje socijalne skrbi, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja (29,2 posto), zatim na ostvarivanje radnih prava (21,2 posto) i upravu (14,5 posto), što ukupno čini značajni udio od 64,8 posto.
Koliko se ženama teško odlučiti na bijeg od nasilnog supruga?
Financijska neovisnost žrtve, kao i podrška njezine obitelji, ključni su faktori pri donošenju odluke o napuštanju nasilnog partnera. Za razliku od drugih oblika nasilja, nasilje u obitelji je često skriveno, nevidljivo, manifestira se na različite načine te je upravo zato i mnogo opasnije. Žrtve obiteljskog nasilja su posebno osjetljiva i ranjiva skupina, često nemoćna da se na bilo koji način suprotstave nasilniku. Dodatno otežavajuću okolnost predstavljaju i određeni društveni stereotipi (npr. žrtva je sama kriva što trpi nasilje, to je njezin izbor i sl.) kao i patrijarhalni svjetonazor uslijed kojega žrtve, ponekad, umjesto razumijevanja i podrške, doživljavaju osudu i stigmatizaciju društva.
U slučajevima kada je žrtva obiteljskog nasilja ujedno i majka, odluka o napuštanju nasilnika je još teža i kompleksnija jer se pred nadležnim institucijama trebaju naknadno regulirati i pitanja iz područja roditeljske skrbi.
Trpe li u prosjeku žene nasilje godinama prije no što se odluče na odlazak ili ima i slučajeva da odlaze nakon prvog udarca?
Još tijekom 2010. godine u suradnji s Autonomnom ženskom kućom Zagreb i deset drugih nevladinih organizacija za pomoć ženama žrtvama nasilja u obitelji, pokrenula sam i provela istraživanje o iskustvima žena koje su se zbog nasilja u obitelji obratile državnim tijelima. Prema rezultatima navedenog istraživanja, u trenutku kad se žena žrtva nasilja u obitelji obraća nekoj od institucija društva, to nasilje obično traje već dulje vrijeme. Većina žena, njih 54 posto, prvi kontakt s nekom institucijom (uglavnom su to policija ili centar za socijalnu skrb) uspostavljala je nakon što je nasilje trajalo već više godina - u prosjeku više od 10 godina, premda je raspon godina bio vrlo velik i kretao se čak do 31. Mali postotak žena (njih 18 posto) prvi put je stupilo u kontakt s nekom institucijom u trenutku kad je nasilje trajalo kraće od godine dana. Duljina trajanja nasilja do trenutka kad žena uspostavlja prvi kontakt s nekom institucijom opisuje težinu problema s kojim se društvo suočava, pa i determinira uspješnost njegovog rješavanja.
Koliko žena se vraća nasilnom suprugu? S druge strane koliko žena uspijeva okrenuti novu stranicu?
Iskustvo i praksa govore da se, nažalost, određen broj žena žrtava vrati nasilniku, a razlozi za to su različiti: obećanje nasilnika da će se promijeniti, odnosno nadanje žrtve da će se to dogoditi, financijska ovisnost žrtve o nasilniku, strah od nasilnika, strah od društvene osude i stigme, nepovjerenje u sustav, obnavljanje emotivne veze s nasilnikom i slično.
Jedna od specifičnosti obiteljskog nasilja je da ono često ne prestaje u trenutku kada žrtva odluči napustiti nasilnika i zatražiti pomoć, već štoviše, da je žrtva tada izložena većoj opasnosti jer nasilnik osjeća da gubi moć i kontrolu nad žrtvom, što se posebice događa prilikom prekida njihove intimne veze. Za to postoje brojni primjeri iz prakse. U svakom slučaju, podrška okoline (obitelji, ali i društva u cjelini) te pomoć (kako materijalna tako psihološka i pravna), kao i osnaživanje same žrtve, od velikog je značaja za žrtve koje odluče prekinuti nasilje te nastaviti svoj život bez nasilnika.
Što je s djecom koja trpe nasilje u obitelji, bilo da su direktne žrtve nasilnog roditelja bilo da promatraju nasilje među roditeljima? Kako se to odražava na njihov razvoj?
Ono što kod nasilja u obitelji predstavlja poseban problem je njegova štetnost za društvo u cjelini jer isto ne pogađa samo žrtvu kao pojedinca, već i cijelu obitelj. Djeca koja svjedoče nasilju između roditelja često i sama usvajaju takve obrasce ponašanje kao normalne i prihvatljive te kasnije u odrasloj dobi iste primjenjuju u vlastitim partnerskim odnosima pa se tako stvara krug nasilja koji se prenosi generacijski.
Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje proveo je 2016. istraživanje “Prevencija nasilja u vezama mladih”, prema kojem čak 36 posto mladih vjeruje da je osoba koja je doživjela nasilje sama kriva jer je prouzročila takvo ponašanje, a 19 posto mladih ima iskustvo nasilja u vezama. Rezultati istraživanja ukazuju i kako 35 posto mladih smatra da djevojka koja prilikom izlaska flertuje s drugim mladićem provocira da je dečko udari.
Od izuzetne je važnosti pružiti žurnu pomoć i djeci te ih pravovremeno uključivati u adekvatne stručne tretmane, odnosno pružiti im psihosocijalnu podršku. Važnu ulogu u tome imaju i centri za socijalnu skrb.
Govorili ste i o potrebi usklađivanja zakona s Konvencijom Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i nepovjerenju u sustav zbog izrazito niskih kazni.
Iako se ratifikacijom Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji omogućio početak rada na značajnijem unapređenju zakonodavnog okvira i prakse u suzbijanju rodno utemeljenog nasilja, nasilja u obitelji i nasilja prema ženama, to se nažalost nije dogodilo na sustavan i integrativan način uz vodstvo struke. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, Kazneni zakon, Prekršajni zakon, Obiteljski zakon ključni su zakoni u području suzbijanja rodno utemeljenog nasilja koji i dalje ne prepoznaju nasilje prema ženama kao rodno utemeljeno ili ga ne kriminaliziraju ili ne određuju gonjenje po službenoj dužnosti ili u konačnici ne pružaju stvarnu, već samo deklaratornu zaštitu žrtvama.
Ključ rješenja problema nije isključivo u mijenjanju zakonodavnog okvira već u kontinuiranoj edukaciji onih koji primjenjuju te zakone i propise. Nerijetko su se teška nasilnička djela rodno utemeljenog nasilja procesuirala prekršajno dok se ozbiljni slučajevi spolnog, obiteljskog i rodno utemeljenog nasilja nisu niti prepoznavali dok nije bilo prekasno.
Prema podacima iz MUP-a u prvih osam mjeseci ubijeno je 12 žena od kojih su četiri žene usmrtili njihovi partneri. Ipak zabilježeno je 11 posto manji broj počinitelja prekršaja iz članka 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, odnosno ukupno 5.623 počinitelja. Možete li prokomentirati ove brojke?
Još tijekom 2017. godine osnovala sam Promatračko tijelo za sveobuhvatno nadgledanje, prikupljanje podataka, analizu slučajeva ubojstava žena i izvještavanje - “Femicide Watch”, te sam, u suradnji s članovima Radne skupine toga tijela analizirala sve slučajeve ubojstava žena u svakoj godini, a koji su okvalificirani kao femicid (ubojstvo žena od strane bliske im muške osobe).
Prema podacima MUP-a, u 2019. godini bilo je ubijeno ukupno 13 žena. Od toga broja, 11 žena ubijeno je od strane bliskih osoba oba spola (intimnih partnera i bliskih članova obitelji). Od navedenog broja, 10 žena je ubijeno samo od strane muških bliskih osoba (intimnih partnera i muških bliskih članova obitelji), dok su od 10 navedenih muškaraca, 7 počinitelja upravo bili intimni partneri žrtvama (supruzi, izvanbračni partneri i partneri).
Budući da ne raspolažem podacima MUP-a koji bi se odnosili na ubojstva žena samo u prvih osam mjeseci prošle godine, ne mogu analizirati i usporediti podatke o broju ubijenih žena u prvih osam mjeseci ove godine.
Sve češće se mogu čuti i optužbe očeva zbog nezadovoljstva odlukom o roditeljskoj skrb nadležnih tijela. Koliko je to nezadovoljstvo opravdano?
U svom radu kontinuirano zaprimam pritužbe roditelja (očeva i majki) koje se odnose na povredu načela ravnopravnosti spolova na području roditeljske skrbi. Međutim pritužbe iz ovog područja i nadalje u znatnom broju slučajeva ipak podnose muškarci/očevi (48,10 posto u 2019. godini), navodeći kako su izloženi spolnim stereotipima stručnih djelatnika/ica centara za socijalnu skrb, a vezanim uz roditeljsku skrb, brigu o djeci i općenito ulogu i položaj oca u skrbi za djecu. Iznose kako se, prema navedenim stereotipima, majke i dalje automatski smatraju roditeljem koji je pogodniji za skrb i brigu o djeci i kojem se (u tom smislu) više vjeruje, a što je uvjetovano isključivo njihovim spolom. Pritužbe iz ovog područja, a koje su bile osnovane, predstavljaju ipak iznimke u načelno dobroj praksi centara za socijalnu skrb. U osjetnom broju slučajeva u 2019. nisam mogla ustanoviti da bi pritužbe iz ovog područja bile osnovane.
Nedavno je istospolni par u Hrvatskoj uspio dobiti status udomitelja, što je s reguliranjem pitanja posvajanja?
Prema važećem Zakonu o životnom partnerstvu osoba istog spola (Narodne novine, broj 92/14, 98/19), razlike koje postoje između istospolnih i heteroseksualnih zajednica u pogledu prava prvenstveno se odnose upravo na položaj djece. Navedeni Zakon ne predviđa mogućnost posvajanja djece za životne partnere. Stoga su osobe istospolne orijentacije koje su u stabilnoj vezi, odnosno registriranom životnom partnerstvu, isključene iz mogućnosti ostvarivanja posvajanja djece.
Prema Obiteljskom zakonu postoji mogućnost posvojenja za samce što bi teoretski obuhvaćalo i osobe istospolne orijentacije koji bi, kao i osobe hereroseksualne orijentacije, mogle posvojiti, ali kao samci.
I dalje ću se aktivno zalagati za izmjene nacionalnog zakonodavstva koje bi bile usmjerene na ukidanje svih oblika diskriminacije temeljem spola, bračnog i obiteljskog statusa te spolne orijentacije, a sukladno Zakonu o ravnopravnosti spolova.
Nataša Gajski Kovačić