Sigurnost treba biti proaktivna, a ne reaktivna!

David L. Johnson, predsjednik tvrtke ITG Consultants, američki je stručnjak za sigurnost s više od 33 godina iskustva na poslovima neposredne zaštite predsjednika, kabineta predsjednika, veleposlanika i najviših izvršnih dužnosnika privatnih kompanija, a kao djelatnik američke vojske radio je i u Iraku, Somaliji, Afganistanu, BiH te na Haitiju. Određeno vrijeme radio je i kao kontraktor za State Department. 

U američkoj vojsci u Komandi za istraživanje kriminaliteta radio je preko 20 godina, a dio tog vremena proveo je na mjestu direktora Službe za zaštitu koja pruža sigurnosna rješenja širom svijeta u ime američkog Ministarstva obrane. Kao jedan od tvoraca Škole američke vojne izvršne zaštite, Johnson nastavlja podučavati osoblje i u privatnom sektoru. Ovaj stručnjak za visokorizična okruženja je i autor nekoliko trening programa vezanih uz provođenje pregovaranja u koja su uključeni taoci, a uz to je i među prvim Amerikancima koji su odabrani za trening u Britanskoj vojsci kada je u pitanju bliska zaštita. Jedan je od svega nekoliko Amerikanaca koji su dobili certifikat potreban za poslove osobne zaštite za Britansku kraljevsku obitelj. S Davidom Johnsonom razgovaramo o aktualnim sigurnosnim pitanjima u Europi i SAD, s posebnim naglaskom na sigurnost obrazovnih institucija. Kada je o sigurnosnim mjerama u obrazovnim ustanovama riječ, a s čime SAD ima puno problema, Johnson napominje da je imperativ shvatiti da sigurnosne mjere u školama trebaju biti umjesto reaktivnih, proaktivne. Jer reaktivno ponašanje predstavlja tipično ponašanje žrtve okolnosti, sudbine u kojem se tek prilagođavamo okolnostima i ne poduzimamo ništa kako ni mijenjali stvari. 

 

“Sigurnost u školama postaje sve učestaliji problem u SAD, i to ne samo u smislu da se tragedije češće događa nego se događaju svugdje, i u malim regijama i u velikim gradovima. Riječ je o rastućem problemu, a mnogi čimbenici pridonose toj problematici”, kaže Johnson. 

FBI je primjerice u svom nedavnom izvješću priopćio da je motivacija napadača na škole dominantno vođena emocijama: 24 posto njih motivira želja za pažnjom ili prepoznavanjem, 27 posto ih je motivirano željom za samoubojstvom ili pak općim beznađem, 34 posto pokušajem da riješe neki svoj problem... Čak 54 posto njih ima višestruke motive, pa je tako 61 posto motivirano željom za osvetom, a 75 posto je bilo metom bullinga, prijetnji ili proganjanja od strane drugih. 

Ključno za nošenje s krizom je učinkovito planiranje. “Većina napadača na škole baš kao i većina atentatora u potrazi je za slavom. Neki rezoniraju da im je to jedini način da postanu poznati ili da privuku pažnju javnosti. Poznato je da se nakon velikih tragedija rade pomne istraga, pa je tako otkriveno da je čovjeka koji je počinio masakr u školi Sandy Hook, Adama Lanzu, prema informacijama koje su detektivi otkrili nakon tog tragičnog događaja, vodila motivacija da svojim činom nadmaši ono što je počinio u Norveškoj Anders Breivik”, kaže Johnson. Breivik je, naime, 22. srpnja 2011.došao u omladinski kamp Laburističke stranke na otoku Utoja i nasumično otvorio vatru na adolescente. Ubio je njih 69. Dva sata ranije detonirao je automobil-bombu u Oslu koja ja usmrtila osmero ljudi. S obzirom da je otok Utoja izoliran, policiji je trebalo neko vrijeme da stigne do tamo pa je Breivik mogao neometano sijati smrt po otoku. Adam Lanza je počinio u SAD- u najveći masakr u školama od masakra na sveučilištu Virginia Tech. Ovaj 20-godišnji sin učiteljice ušao je u osnovnu školu Sandy Hook u Newtownu u Connecticutu naoružan puškom i ubio 27-ero ljudi, od toga 20-ero djece starih između 5 i 10 godina . 

“Ljudima koji počine nešto ovako, najčešće je dijagnosticiran neki oblik psihičke nestabilnosti, ponekad uzimaju lijekove a iako se za njihovu dijagnozu katkad zna i prije tragičnog čina, obično se ona ustvari razotkrije nakon samog događaja. No bez obzira na njihov suludi čin, nikako nije riječ o neinteligentnim ljudima. Oni se služe raznim informacijama koje koriste kako bi planirali svoje radnje, izradili eksplozivne naprave i slično”, kaže Johnson. Nakon tragedije u Sandy Hook osnovnoj školi, predsjednik Obama je održao niz govora o kontroli oružja, jer je Adam Lanza imao pristup oružju svoje majke koja ga je legalno posjedovala i koja je ujedno i pala kao prva žrtva tog oružja. 

 

“Pitanje osobnog naoružanja pitanje je 2. amandmana američkog Ustava, ali je ujedno i pitanje koje se do sada već puno puta postavilo, i od strane aktualnog predsjednika ali i mnogih drugih političara. No, treba znati da se zakoni u SAD razlikuju od države do države, od grada do grada, a o tome gdje živite uvelike ovisi kakvo oružje smijete posjedovati i smijete li ga uopće posjedovati. Druga je stvar što postoji zakon koji zabranjuje ljudima s psihičkom dijagnozom da kupuju oružje, no problem je što određene države ignoriraju taj zakon. Ustvari bi zakonski gledano trgovine oružjem trebale strogo kontrolirati kome prodaju oružje i dobiti službeno odobrenje od državne policije da mogu ili ne mogu nekome prodati određenu vrstu naoružanja, no one to ne čine. Puno puta sam u tom kontekstu imao prilike čuti da trebamo nove zakone koji će učvrstiti ove koje već imamo. Ne smatram, međutim, da bi to pridonijelo nekom poboljšanju. Ljudi koji hoće slijediti zakon, slijede ga, a oni koji to ne žele, jednostavno ga ignoriraju”,. kaže Johnson. 

Po njegovu se mišljenju još jedna stvar postavlja kao problematična a to je što u školama nema uvijek adekvatne podrške policijskih službenika spram svih škola posebno onih u ruralnoj Americi. Tamo naprosto nema dovoljno policijskih službenika, pa tako recimo ako u određenoj policijskoj postaji rade u smjeni po dva policijska službenika oni trebaju tražiti podršku iz drugih okolnih većih postaja 

ukoliko dođe do nekog incidenta. Uz to postavlja se i pitanje koliko je potrebno da policijski službenik koji kontrolira 100 milja prostora dođe na mjesto događaja, pronađe osobu koja puca i spriječi je u tome. Ponekad se škole iz tog razloga obraćaju za pomoć privatnom sektoru no to je dosta skupo a i razina treninga nije ista kod cjelokupne privatne zaštite naspram policije. Stoga se nameče i pitanje treba li dopustiti da u osnovnim i srednjim školama učitelji nose oružje. Johnson smatra da to zavisi od same zajednice i određene kulture, u nekim mjestima to bi moglo funkcionirati, primjerice, u dijelu Pennsylvanije iz koje Johnson dolazi, kada počinje sezona lova počinje praznik, jer je tamošnja okolina vrlo naklonjena oružju. No u nekim drugim mjestima u Pennsylvaniji poput Philadelphije ili Pittsburgha na oružje ne gledaju blagonaklono. . 

“U svakom slučaju, namjerava li se u školama koristiti oružje za samoobranu, moraju se uspostaviti standardi, treninzi i kvalifikacije. Cijeli niz stvari treba biti uključen u taj trening program, a osim osnova o oružju i taktičkom pristupu, trening bi trebao uključivati i scenarije kada je dozvoljeno pucati, a kada nije. I sami policajci se nerijetko nalaze pred tom teškom odlukom i treba napomenuti da ne donese ni svaki policijski službenik ispravnu odluku, čemu smo svjedoci u nekoliko nedavnih tragičnih događaja pucnjave”, kaže Johnson. Dakle, naoružavanje školskog osoblja moguće je samo uz jako puno treninga i uz napomenu da naprosto nisu svi u školskom kompleksu pogodni za to. 

“Najbolja su opcija školski službenici za sigurnost koji, ne samo da su odgovorni za sigurnosne izazove koji se mogu postaviti pred određenom školom, nego su odgovorni i društvu u smislu mentoriranja mladih. Poznajem policajce koji su sada zaposleni kao takvi školski službenici za sigurnost i to smatram najboljim oblikom programa suradnje policije i škole. Dobro je znati da se netko brine za vašu djecu i da je u mogućnosti prevenirati zločin, primjerice adolescentske bande u srednjim školama”, pojašnjava Johnson. Puno je razina koje mogu pridonijeti kontroli oružja, no vraćamo se na početnu premisu - kako bi se pomoglo u sprječavanju nasilja, obrazovne institucije trebaju proaktivno pristupiti sigurnosnim mjerama a ne reaktivno. Upravo je razlog zašto mnogi ostaju ranjivi na krizne situacije taj što djeluju reaktivno. Zasigurno financijska strana ima veze s time a i ostali čimbenici učestalo ograničavaju koliko će se investicija uložiti u specifični plan. 

A opet razvijanje planova ne mora biti nužno skupo jer neke su intervencije doslovno besplatne, poput optimiziranja lokacije za smještaj školskog službenika zaduženog za sigurnost, mijenjanje procedura zaključavanja ili zahtjeva da školsko osoblje cijelo vrijeme nosi ključeve. Upravo bi promjene ponašanja i 

procedura mogle biti neke od najboljih vrsta obrane protiv napada. 

 

No treba znati da ni jedan roditelj ne želi slati svoje dijete u školu koja podsjeća na bunker, čak i u svjetlu pucnjave u Sandy Hook školi ili pak kampusu Virginia Techu 2007. kada je student Seung Huo Cho ubio 32 ljudi. Mnoge, naime, akademske ustanove strahuju da bi striktnije sigurnosne mjere mogle prestrašiti učenike. Treniranje osoblja da se suoči s krizom uz pomoć boljih protokola smanjuje učinak šoka u slučaju da se pojavi novi sigurnosni izazov. Primjerice, protokoli za hitne situacije nalažu da medicinsko osoblje ne smije ući u školsku zgradu sve dok predstavnici zakona ne osiguraju područje škole da bude sigurno, a prijetnja uklonjena. Kao rezultat toga, potrebno je da školsko osoblje, učitelji pa i sami učenici budu osposobljeni pružiti prvu pomoć u slučaju opasnosti jer na taj način više osoba ima šanse preživjeti nakon napada. 

“Posljednja rezolucija predlaže da taktički tim od dvije osobe krene prvi, iza njih idu još dvije osobe koje osiguravaju područje oko ozlijeđenih ljudi kako bi im medicinsko osoblje moglo pružiti pomoć. Kada nikako nije moguće da medicinski tim što hitnije pruži medicinsku pomoć nekome tko je ozbiljno ranjen, važno je da imamo dostupne stvari potrebne za prvu pomoć i iole trenirane ljude koji su spremni pomoći i drugima i sebi u pružanju medicinske pomoći. Ako ne tretiramo neke rane što hitnije one mogu biti vrlo brzo smrtonosne, a znanje kako napraviti određeni zavoj može spasiti život”, kaže Johnson. 

Mnoge sigurnosne tvrtke predlažu ugradnju zatvorenih cirkularnih video i elektronički kontroliranih magnetskih brava u školama koje bi pomogle u izoliranju napadača unutar zgrade. Počinitelji napada u Connecticuttu, Virginiji, Coloradu, a na kraju krajeva i Beslanu u Rusiji pripremali su svoje napade koristeći se Internetom kako bi prikupili informacije, no pažljivo pripremljeni napad zahtijeva i pažljivo pripremljeni odgovor. Imati plan naravno ne jamči da ni jedan učenik neće postati žrtvom napada, ali sprječavanje smrtnog ishoda samo jednog učenika vrijedi i cijene i truda proaktivnog razvoja plana u detektiranju i upravljanju sigurnosnim prijetnjama za školu. Planiranje i pravovremena priprema smanjuje šok i omogućuje brži i kvalitetniji odgovor koji pridonosi smanjenju šteta. 

“Potreban je multidisciplinarni pristup da bi se iznašla rješenja koja mogu dovesti do veće sigurnosti. Ako ne obraćamo dovoljno pažnje na najgore stvari nećemo uspjeti razviti proceduru i politike koje su primjenjive i koje pokrivaju veći raspon problema. Identifikacija pukotina u politikama i procedurama kao i postojeće ranjivosti u njima još su jedan ključni element u procesu. Bez pravilnika koji kontroliraju pristup zgradama, čovjek koji nosi oružje u zgradu ne može biti spriječen da uđe niti će taj događaj biti otkriven. Napadači uvijek koriste predvidljivost u svoju korist, no treba napomenuti da ne postoji jedno rješenje sigurnosti koje odgovara svima. Kompletiranje procesa upravljanja kulminirat će rješenjima prilagođenim specifičnim potrebama individualne organizacije. 

Iako ni jedan plan neće u potpunosti izbrisati rizik, znati koje su ranjivosti pomoći će u planiranju odgovora na njih ukoliko se pojave. No to je obično korak koji se predvidi u sigurnosnim planovima”, kaže Johnson. Razvijanje politika prije nego što se tragedije dogode i shvaćanje načina na koji funkcioniraju je ključno, što pokazuje i slučaj pucnjave od prije dvije godine u Washington DC-u kada se u pomorskoj bazi dogodila pucnjava, a sigurnosni problem sastojao se u tome što je čovjek koji je pucao ustvari bio zaposlen u bazi. 

Iako su u spomenutoj zgradi u bazi imali naoružanog čuvara i rendgen na ulazu, interna politika je bila da se kontroliraju samo posjetitelji, no ne i zaposlenici, a čovjek koji je pucao predstavljao je unutarnju prijetnju. 

“Ako nismo svjesni mogućnosti da postoji i unutarnja prijetnja i ako nemamo priliku da pružimo sigurnost na samim vratima odlučili smo da prihvaćamo određeni rizik i posljedice takvog izbora”, kaže Johnson.