Sandro Šegedin je od 1996. zaposlen u Ministarstvu unutarnjih poslova, najprije u Odjelu za vatrogastvo MUP-a kao vatrogasni operativni djelatnik za taktiku i tehniku, gdje je obavljao niz stručnih poslova posebice s područja gašenja požara otvorenih prostora. Prešavši u Odjel zaštite od požara i eksploziva, kao inspektor zaštite od požara obavlja čitav niz inspekcijskih i upravnih poslova. Nakon ustrojstvenih promjena u MUP-u raspoređen je na radno mjesto nadzornika za unutarnje poslove za pitanja privatne zaštite gdje i danas radi kao voditelj Inspekcije za privatnu zaštitu i detektivske poslove i aktivno sudjeluje u izradi zakonskih i podzakonskih akata, te naputaka i propisa.
Magistrirao je na stručnom poslijediplomskom studiju na Visokoj školi za sigurnost u Zagrebu, s temom: “Unaprjeđenje integralne zaštite osoba i imovine u objektima novčarskih institucija”. Sandro Šegedin je rado viđen predavač na brojnim domaćih i stranim konferencijama vezanim uz PZ, te izrazito kompetentan sugovornik kada je u pitanju privatna zaštita u RH.
Kako vidite budućnost sektora privatne zaštite u Hrvatskoj?
Budućnost privatne zaštite mora se sagledavati u kontekstu njezine današnje uloge u društvu, prateći razvoj i evoluciju struke u Republici Hrvatskoj od njezinih početaka u devedesetima i tadašnjih potreba za samozaštitom do globalnog sigurnosnog okruženja koje je sve složenije i zahtjeva mogućnost dodatne zaštite od strane za to osposobljenih, educiranih i dostupnih stručnih osoba. Tu se privatna zaštita u svom dijelu - koji se odnosi na zaštitu osoba i imovine od raznih protupravnih djelatnosti, zajedno sa civilnom zaštitom, koja pruža pomoć u okolnostima pojavnosti raznih prirodnih, tehničko tehnoloških i antropogenih uzroka, te u konačnici policijom i drugim interventnim službama - uklapa u koncept domovinske sigurnosti radi ostvarivanja primjerene i prihvatljive razine društvene sigurnosti u zajednici.
Jasno je da je razina znanja i kompetencija, posebice u primjeni tjelesne zaštite i to onih vrsta specijalnosti koje mogu na najbolji način reagirati u najsloženijim situacijama visokog rizika još uvijek nedovoljna i tu je potrebno još puno napora svih dionika koji se bave razvojem i primjenom privatne zaštite, ali i samih korisnika privatne zaštite, da se dođe do te željene razine. Na tom polju treba još poraditi, dok je primjerice tehnička zaštita u jednom prirodnom napretku i s obzirom na sve veću potrebu za informacijskom i kibernetičkom sigurnosti mislim da će tu doći do svojevrsnih integracijskih procesa pri čemu će ta struka dobiti još više na kvaliteti i vrijednosti.Da bi se stvorile osnove za daljnji razvoj struke, zaštitarska djelatnost mora ostvariti određene preduvjete koji nisu dijelom ovlasti postupanja inspekcije. Prije svega, ključan faktor u tom procesu je poslodavac koji mora osigurati zdrave radne uvjete, pružiti odgovarajuću zaštitu na radnom mjestu, imati pristojan i korektan odnos s djelatnicima, vrednovati i nagrađivati njihov rad, osigurati mogućnost edukacije i poticati samoedukaciju, omogućiti napredovanje, te u konačnici što je uvijek najvažnije, osigurati primjerena primanja i tako zadržati radna mjesta a time i perspektivu konkurentnosti na tržištu. Bez tih preduvjeta neće biti moguće zadržati kadrove u zaštitarstvu, zainteresirati ih da ostanu u struci niti dalje razvijati djelatnost, posebice tjelesne zaštite.
Iako je novi Zakon o privatnoj zaštiti donesen još prije nekoliko godina, još uvijek nemamo sve Pravilnike. Što koči donošenje tih Pravilnika i koji od njih su u fazi realizacije?
Zakon koji je stupio na snagu u veljači 2020. određeni je iskorak u promišljanju daljnjeg razvoja i usmjerenja privatne zaštite. Na svim stručnim skupovima na kojima sam od donošenja zakona sudjelovao uvijek ističem da zakon predstavlja prvi korak u inicijativi jednog procesa koji započinje promjenom percepcije o privatnoj zaštiti kao uslužne djelatnosti u naglašeno sigurnosnu i time se moraju promijeniti i određeni ustaljeni pristupi u njegovoj primjeni. Primjerice, korisnik u uslužnoj djelatnosti naručuje izrijekom što mu treba i druga strana to isporučuje, dok u sigurnosnoj djelatnosti stručnjak za sigurnost treba reći korisniku što mu sa aspekta sigurnosti treba, sukladno rezultatima procjene rizika u njegovom objektu ili prostoru te predložiti projekt koji će dati najbolja rješenja tjelesne i/ili tehničke zaštite. Taj primjer ističem radi postupaka javnih natječaja koji se ponekad sastavljaju sadržavajući primjerice izrijekom popis elemenata ili sustava tehničke zaštite koje se želi implementirati bez da se prethodno procijeni rizik i utvrdi stvarna potreba za takvom vrstom i količinom određene tehničke zaštite. Najveći dio problematike koja uređuje provedbu privatne zaštite obuhvaćen je zakonom koji u konačnici propisuje i prekršajne sankcije za njegovu neprovedbu, dok je pravilnicima predviđeno dodatno pojasniti određene metodologije, pravila postupanja, načine primjene nekih procedura i sl., što je pokrenuto i objavljeno u šest pravilnika, dok ostalo još treba donijeti. Jedan broj pravilnika prošao je i postupak javnog savjetovanja i usuglašen je sa stručnom javnošću, pa se nadam da se uskoro može očekivati i njihova objava.
Znatno je smanjen broj napada na novčarske institucije
Možete li nam dati statistiku kaznenih djela razbojništva u novčarskim institucijama, te statistiku napada na zaštitare u 2022. i 2023.?
Zakon o zaštiti novčarskih institucija poboljšana je verzija prvog Zakona o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima kojim je nakon niza učestalih teških kaznenih djela u poslovnicama prepoznata potreba za uređenjem zaštite novčarskih institucija posebnim propisom. Osnova zaštite novčarskih institucija je privatna zaštita, koja je našla svoju primjenu u gotovo 10.000 novčarskih institucija te preko 5.000 uređaja za uplatu i isplatu novca. Zakonom su definirane također prostorno tehničke i organizacijske mjere, što upućuje na usvajanje i primjenu sigurnosnih procedura i postupaka osoblja i stranaka za radnoga vremena. Dosljednom primjenom zakona proteklih godina znatno je smanjen broj napada na primjerice banke, kladionice, poslovnice Hrvatske lutrije i dr. dok su napadi na vozila za prijevoz novca uvođenjem IBNS-a još od 2007. u potpunosti prestali. Trenutno bilježimo trend povećanih napada na trgovinski sektor, što pratimo u dijelu novčarskog poslovanja trgovina koje obuhvaća Zakon o zaštiti novčarskih institucija (dućani koji primaju uplate računa, ponegdje još mjenjački poslovi, benzinske postaje koje rade 24 sata, trgovine koje prodaju asortiman lutrijskih igara i dr.) što pokušavamo suzbiti mjerama tjelesne zaštite, te pojedinim tehničkim, organizacijskim i drugim mjerama. Od 2015., kada je započela primjena novoga zakona bilježimo trend pada ukupnog broja kaznenih djela, s uočenim povećanjem 2021. i 2022. radi velikog udjela kaznenih djela na bankomatima.
Što se tiče napada na zaštitare, pretpostavljam da takvu statistiku vode određene službe u Ravnateljstvu policije i teži oblici napada većinom su vezani uz najrizičnija mjesta rada kao što su pojedine novčarske institucije, javna okupljanja ili noćni klubovi. Zaštitarska djelatnost se po svojoj prirodi provodi upravo tamo gdje se i očekuju protupravna ponašanja, pa za to osobe koje obavljaju zaštitne aktivnosti moraju biti odgovarajuće educirane, osposobljene, opremljene i pripremljene reagirati na primjereni način. Za to je važno da poslodavac na takva mjesta upućuje zakonom ovlaštene, provjereno sposobne i angažirane osobe koje će zakonito primjenjivati ovlasti i postupati na način da se izazovu što manje štete po sebe, osobe i imovinu koju štiti te reputacijske štete po tvrtku za koju radi.
Posebice nam je važan Pravilnik o izradi prosudbe ugroženosti osoba, objekata i prostora koji uređuje metodologiju i način izrade prosudbi ugroženosti objekata i površina te način kategorizacije objekata i prostora i Pravilnik o provedbi tehničke zaštite kojim želimo jasnije propisati formu i sadržaj projekata, namjenu i vrstu tehničke zaštite, način funkcioniranja dojavnog centra te provedbu nadzora, što je u dosadašnjem pravilniku nedostajalo.
Kakva je suradnja sa sektorom u donošenju Pravilnika?
Inspekcija za privatnu zaštitu i detektivske poslove u svojoj naravi je represivna služba, obavlja nadzore pravnih i fizičkih osoba radi utvrđivanja primjene zakona i pravilnika, nalaže mjere koje se trebaju provesti radi provedbi nekih odredbi te u konačnici sastavlja i pokreće prekršajne postupke prema onim subjektima kada je prekršaj evidentan ili koji uporno krše propise. Također ima ovlast izdati i zaštitne mjere poput zabrana rada. Osnovni cilj inspekcije je da se, dakle, odredbe zakona i pravilnika u praksi provode.
Međutim, taj cilj često se može ostvariti i na razmjeran način postupanja, što zagovaram od kada sam na čelu inspekcije, jer se na taj način isti cilj postiže lakše, brže, ekonomičnije i u konačnici po sigurnost efikasnije. Uvijek ćemo najprije pružiti stručnu pomoć kod obrazloženja pojedinih odredbi propisa, jer smo zaključili da velik dio korisnika, a ponekad i samih zaštitarskih subjekata ne poznaje dovoljno problematiku koju obuhvaća Zakon o privatnoj zaštiti. Ljudi jednostavno ne čitaju i tu se krije prvi problem.
Također, zaštitarske tvrtke moraju svoje zaposlenike periodički educirati u primjeni privatne zaštite, posebice primjeni ovlasti tjelesne zaštite koje su vrlo osjetljive i ponekad zadiru u osnovna ljudska prava. Pravilnom primjenom ovlasti i korektnom komunikacijom na radnom mjestu se postiže i veći pozitivni efekt u javnosti čime se stvara dobra percepcija o potrebi angažiranja zaštitara i važnosti njihove uloge u sigurnosti građana, te reputacijska korist za tvrtku. Već smo sa strukom pokrenuli ideju o sastavljanju kodeksa zaštitarske struke i to planiramo uvesti u pravilnik o provedbi tjelesne zaštite.
Sa sektorom kroz njihova predstavnička tijela također provodimo često stručne skupove, seminare i konferencije, razmjenjujemo novosti, standarde, prakse i tehnička rješenja u primjeni zaštite i slično, a struka sudjeluje i u kreiranju sadržaja pravilnika putem instituta javne rasprave i daje svoje prijedloge, tako da suradnju ocjenjujem vrlo dobrom.
Već se godinama povlači pitanje - trebaju li zaštitari imati status službene osobe. Koje je vaše mišljenje po tom pitanju?
Pojam službene osobe definiran je Kaznenim zakonom kojim se određuje da taj status može imati “državni dužnosnik ili službenik, dužnosnik ili službenik u jedinici lokalne i područne (regionalne) samouprave, nositelj pravosudne dužnosti, sudac porotnik, član Državnog sudbenog vijeća ili Državnoodvjetničkog vijeća, arbitar, javni bilježnik i stručni radnik koji obavlja poslove iz djelatnosti socijalne skrbi, odgoja i obrazovanja”. Također je 2019. usvojen i prijedlog da se doda poseban članak radi zaštite zdravstvenih radnika. Kako je obrazloženo u nekim odlukama Vrhovnog suda, zaštitar se ne može izjednačiti s dužnosnicima i službenicima koji obavljaju službene poslove u tijelima državne vlasti već njegova zadaća proizlazi iz ugovorne obveze tvrtke u kojoj je zaposlen, a ne iz obaveza tijela državne vlasti. Mislim da bi se na zaštitare mogao primjenjivati članak 315.b. Kaznenog zakona ako se na njegovom radnom mjestu utvrdi zaštita javnog interesa. To se posebice odnosi na one zaštitare ili zaštitare specijaliste koji će obavljati poslove u okolnostima visokog rizika u primjerice objektima i prostorima kritičnih subjekata. Stoga je time još opravdanija potreba za osuvremenjivanjem tjelesne zaštite i njezinom privođenju realnim sigurnosnim potrebama društva.
Smatrate li da je položaj zaštitara u društvu potrebno mijenjati? Zbog čega zaštitarska profesija ima negativni imidž?
Opet ukazujem na važnu ulogu poslodavca i njegovih stručnih i odgovornih osoba u pristupu i menadžmentu, koji mora razmišljati da u javnost na radno mjesto uputi i tijekom dana provjeri propisno i uredno odjevenog zaštitara ili čuvara, s propisanim radnim nalogom, iskaznicom koju nosi na vidnom mjestu kako bi ukazao da je legalno i zakonito stekao dopuštenje, te saznanjem da je taj zaštitar prije svega kulturan i pristojan u ophođenju sa strankama i drugim osobama, da postupa i primjenjuje ovlasti sukladno zakonu te da ostavlja dobar dojam u javnosti i kod poslodavca.
Prema našim iskustvima, temeljni problem loše percepcije zaštitara je njegova često neprimjerena ili neodmjerena komunikacija s osobama na radnom mjestu, te izostanak kulture ophođenja. Na drugom mjestu zapažamo problem samoisticanja ili samonaglašavanja njegove uloge i “važnosti” na radnom mjestu čime ponekad u postupanju prema građanima prelazi granice uljuđenosti, što može prerasti u verbalne i sukobe drugih vrsta.
Na trećem mjestu je problem davanja određenih zadaća od strane poslodavca koje graniče sa zaštitnom ulogom koju zaštitar mora imati, pa tako može ući u problematične odnose sa strankama pri čemu se može očekivati i konfrontacija te druge neugodnosti. Također ističemo problem nedovoljne unutarnje kontrole od strane poslodavaca i korisnika (voditelja poslovnica, trgovina i dr.) što uzrokuje svojevrsno “opuštanje” djelatnika na radnom mjestu i izlazak iz okvira rada koje mu zakon propisuje.
Konačno, radi nedostatka radne snage poslodavci zapošljavaju često i djelatnike s kojima sklapaju ugovore na radna mjesta koja nisu primjerena očekivanim primjenama ovlasti i za što te osobe nisu educirane (recepcioneri, pazitelji i sl.), što smatramo očiglednom namjerom kršenja propisa o privatnoj zaštiti i protiv čega se namjeravamo i dalje žestoko boriti.
Ravnateljstvo civilne zaštite sa svojim nadležnim službama ima vrlo dobar odnos sa zaštitarskim udrugama i PZ općenito - postoji li još nešto što bi trebalo učiniti kako bi se taj odnos dodatno poboljšao?
Trenutno najviše surađujemo s Hrvatskim cehom zaštitara koji nam često daje dobre i korisne informacije o zbivanjima na području privatne zaštite u sektoru, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, posebice rada COESS-a i drugih afirmativnih institucija u svrhu promicanja i razvoja zaštitarske djelatnosti. Također pratimo razvoj privatne zaštite u drugim državama Europske unije i nadasve nas veseli činjenica da smo neovisno jedni od drugih na istome tragu razvoja struke, odnosno aktivnostima usmjerenima ka boljoj povezanosti državnih i privatnih subjekata u svojevrsnom javno-privatnom partnerstvu u pokušaju integracije privatne zaštite u opću društvenu sigurnost.
Godišnje sudjelujemo kao predavači, panelisti ili sudionici brojnih stručnih skupova na kojima otvaramo i raspravljamo razne afirmativne teme. Tako smo do sada ukazali na problematiku određene kolizije privatne zaštite i zaštite osobnih podataka, posebice u primjeni video nadzora javnih površina, problematiku utvrđivanja valjane pravne osnove prije sklapanja ugovora o provedbi privatne zaštite, upoznavanja tijela koje raspisuju javne natječaje s odredbama zakona o privatnoj zaštiti i potrebi angažiranja tvrtki i obrta s odobrenjem za privatnu zaštitu u svim fazama postupka, potrebu za bolju inicijalnu i cjeloživotnu edukaciju, sklapanje kolektivnog ugovora u sektoru zaštitarstva, prekvalifikacije i uvođenju pripravništva i vježbeničke prakse, prekograničnog prijevoza eura, zaštite javnih površina, zaštite kritičnih subjekata, primjeni privatne zaštite u pomorskom i zračnom prometu te otvorili brojne druge teme. Naglašavam da je za realizaciju svih zaključaka sa stručnih skupova potrebna sinergija, volja, zainteresiranost i spremnost svih dionika u sustavu privatne zaštite.
Kako spriječiti rad na crno u sektoru privatne zaštite i shodno tome otimanje poslova tvrtkama koje posluju po zakonu?
Rad na crno nije samo problem u sektoru privatne zaštite, radi nedostatka radne snage općenito, a posebice kvalificirane radne snage taj se problem javlja u svim gospodarskim sektorima, kako kod nas tako i u cijelom svijetu. Trenutno je prisutan nesklad između ponude i potražnje, gdje je potražnja za zaštitarskim poslovima povećana, a često za to nedostaje potreban broj radnika ili onih određenih kvalifikacija. Na žalost, opet moram istaći poslodavce koji su na neki način i uzrok i rješenje ovome problemu, s obzirom na to da neki od njih koji konkuriraju za određeni atraktivan posao, a nemaju odgovarajući broj osoba s dopuštenjem koji se traži, angažiraju osobe bez dopuštenja ili nude poslove recepcionera, domara i sl., što sam već spomenuo, kojima se de facto daje ovlast čuvara ili zaštitara i tako nastoje zaobići zakonske obaveze.
Također, kako bi dobile određene poslove, pojedine tvrtke nude iznimno niske cijene rada za svoje poslove čime spuštaju vrijednost rada u cijelom sektoru. Taj problem, na žalost ne može se riješiti dok se ne donese kolektivni ugovor koji će definirati osnovne cijene rada u sektoru, čime bi se riješio i niz drugih gorućih problema u struci, posebice česte fluktuacije ljudi iz jedne tvrtke u drugu ili izvan sektora, za što je potreban reprezentativni sindikat i volja poslodavaca da zajedno dođu do rezultata u postizanju obostranog interesa.
Zakonom o privatnoj zaštiti propisano je kada je vatreno oružje obvezatno
Zakonom je definirano koje pravne osobe mogu imati oružje kada je riječ o zaštitarima, a to su uglavnom financijske institucije i objekti kritične infrastrukture. Je li moguće i za druge objekte ugovoriti takvu zaštitu i koji preduvjeti trebaju biti ispunjeni?
Člankom 36. Zakon o privatnoj zaštiti propisano je kada je vatreno oružje obvezatno, a u kojim okolnostima se ono iznimno može koristiti. Tako je prvim stavkom toga članka u točki 3. propisano da se vatrenim oružjem mogu štititi objekti za koje se prosudbom ugroženosti utvrdi najmanje visoka razina rizika u štićenom objektu (visoka i vrlo visoka), na koju Ministarstvo, odnosno Ravnateljstvo civilne zaštite izdaje suglasnost. Prosudba ugroženosti sastavlja se temeljem odredbe članka 76. Zakona, odnosno nju sastavljaju zaštitari tehničari i zaštitari IPU (kada steknu takvu ovlast) koji ispunjavaju uvjete iz članka 78. i 79. st. 6. Zakona, vodeći se priznatim pravilima struke i odredbama još uvijek važećeg Pravilnika o uvjetima i načinu provedbe tehničke zaštite koji u članku 6. propisuje da I. i II. kategorija objekata zahtijeva provedbu integralne zaštite (zajedno tjelesne i tehničke).
Nakon izdavanja suglasnosti moraju se utvrditi prostorno tehnički uvjeti za smještaj oružja, kako je propisano člankom 14. važećeg Pravilnika o uvjetima i načinu provedbe tjelesne zaštite i člankom 10. st. 5. Pravilnika o prostornim i tehničkim uvjetima koje mora ispunjavati poslovni prostor u kojem se obavlja djelatnost privatne zaštite iz 2021., što utvrđuje nadležna Služba/Odjel inspekcije prema lokaciji objekta.
Koliko se često provode inspekcije tvrtki koje djeluju u sektoru PZ, vrše li se provjere većinom po dojavi ili? Što se najčešće krši?
Tijekom 2023. inspektori za zaštitarske i detektivske poslove obavili su ukupno 2077 inspekcijskih nadzora, izdali 9 rješenja s naloženim mjerama i pokrenuli 105 prekršajnih postupaka. Također je radi nepoštivanja zakona zabranjen rad za 65 fizičkih osoba i za 2 pravne osobe. Nadzori se provode u sjedištima trgovačkih društava i obrta, prilikom prijevoza ili prijenosa novca i vrijednosti, na objektima korisnika na kojima se obavlja tjelesna ili tehnička zaštita te u drugim okolnostima gdje se provodi privatna zaštita. Statistike su približno slične svake godine, a postupanja se temelje na godišnjim planovima nadzora u odnosu na broj subjekata i objekata koji su predmetom nadzora, te naravno sukladno predstavkama građana, medija, korisnika privatne zaštite, ali ponekad i samih zaposlenika tvrtki za privatnu zaštitu koji znaju ukazivati na nezakoniti rad svojeg ili drugih poslodavaca.
Često je problematika nadzora vezana uz imovinsko pravne odnose pri čemu strane u sukobu angažiraju zaštitare za ostvarivanje svojih prava, pri čemu inspekcija utvrđuje valjanost pravne osnove i postupa sukladno utvrđenom. Treba istaknuti da su opet poslodavci ti koji prvi trebaju provjeriti valjanost pravne osnove prije sklapanja ugovora, kako je i propisano zakonom, kako ne bi bili u prekršaju. Također, često smo i u nadzorima noćnih klubova, gdje isto provodimo s policijom kako bismo utvrdili legalnost osoba koje se mogu identificirati kao oni koji u tim prostorima bez zakonskog dopuštenja provode određenu vrstu “reda”. Provodimo učestale nadzore osoba koje su angažirane na javnim okupljanjima i sportskim natjecanjima, u suradnji s policijom gdje provjeravamo status osoba koje provode red, odnosno jesu li za to angažirani zaštitari ili redari prema posebnim propisima.
Uz nadzore privatne zaštite, na temelju Zakona o zaštiti novčarskih institucija provodi se godišnje ujedno i oko 2000 nadzora poslovnica i uređaja gdje se provjerava zakonita uspostava tjelesne i tehničke zaštite, također prema godišnjim planovima ali i po počinjenju kaznenih djela, pri čemu se često nalažu dodatne mjere zaštite. U nadležnosti inspekcije je i primjena Zakona o privatnim detektivima na temelju kojeg se obavljaju nadzori privatnih detektiva kojih je u Republici Hrvatskoj trenutno aktivno 33.
Je li duži postupak licenciranja zaštitara razlog što nekima ovo zanimanje nije interesantno ili su glavni razlog relativno male plaće?
Stjecanje dopuštenja ne traje pretjerano dugo, naime mora se provesti izobrazba koja traje propisani broj sati za čuvare ili zaštitare i koja se mora provesti u za to ovlaštenoj ustanovi za izobrazbu. To ne ovisi o inspekciji već o sposobnosti poslodavca da što prije pošalje kandidate na izobrazbu, dok se stručni ispiti provode u Ministarstvu bez obzira na mjesto prebivališta, odnosno kandidat može prijaviti ispit u onoj Službi/Odjelu inspekcije gdje se ona najprije provodi. Također, novim zakonom nije propisan, osim iznimno, uvjet provedbe operativne provjere koju provodi policija prema mjestu prebivališta i koja je trajala i do mjesec dana, pa je i tako postupak skraćen.
Mislim da je glavni razlog neatraktivnosti posla taj što predstavlja veliku obvezu i odgovornost na radnom mjestu te sigurnosnu izloženost u odnosu na relativno niska primanja. Također, danas kada je velik broj radnih mjesta što u privatnom što u državnom sektoru nepopunjen i tražen, može se naći lakši posao za istu ili veću plaću sa daleko manjim rizikom po sigurnost. Istovremeno, ulaskom u šengenski prostor otvorene su i granice, a sve se više otvara i tržište rada širom EU, pa posebice mlađi ljudi traže svoju afirmaciju izvan RH.
Imate dobru suradnju s Cehom zaštitara koji aktivno sudjeluje u normativnim aktivnostima i organizira javne rasprave, savjetovanja i konferencija na kojima često i Vi predajete. Što se još može učiniti po pitanju promocije PZ?
Već sam govorio o aktivnostima koje provodimo sa sektorom i Hrvatskim cehom zaštitara s kojim imamo odličnu suradnju i zajedno radimo na svim bitnim i aktualnim događanjima vezanim uz razvoj struke. Ono što nedostaje je bolja informiranost šire javnosti, afirmativne vijesti u javnom medijskom prostoru, promocija struke izvan stručnih krugova odnosno kod korisnika i budućih korisnika, te aktivnije uključenje poslodavaca u proces promjene i promidžbe struke. Jedino tako će privatna zaštita steći takav status i kvalitetu da bude uključena u širu gospodarsku djelatnost, čime će se postići zahtijevana razina sigurnosti u društvu.
Već sam više puta istaknuo potrebu uključenja privatne zaštite u posebne propise koji uređuju pojedine gospodarske sektore koji prepoznaju određenu vrstu trajne ugroze u djelatnosti čime bi se uspostavio minimalni standard zaštite i uvela toliko potrebna sigurnosna kultura koja se mora razvijati usporedo s osnovnom djelatnosti. Primjerice, Zakon o zaštiti novčarskih institucija najbolji je primjer kako sigurnosno riješiti problematiku zaštite rizičnih djelatnosti kao što je u ovom slučaju poslovanje s gotovim novcem i vrijednostima.
Pojedini posebni propisi iz sektora radiološke i nuklearne sigurnosti, eksplozivnih tvari i kritične infrastrukture već su prepoznale tu potrebu, a na sličan način, uz podršku i sudjelovanje nadležnih ministarstava u pojedinim sektorima uvođenjem osnova privatne zaštite u posebne propise mogli bi se značajno smanjiti rizici incidenata i ugroze po osobe i imovinu. Posebice se to odnosi na industriju, energetiku, promet te ugostiteljstvo i turizam koji su sektori od vitalnog značaja u Hrvatskoj. Mislim da u narednom periodu trebamo ići tim smjerom, te u tu svrhu nastaviti osuvremenjivati privatnu zaštitu kako bi isto bilo primjenjivo. Tako imamo višestruku korist u smislu da korisnici imaju primjerenu zaštitu, industrija privatne zaštite nalazi svoje tržište, a nadležno ministarstvo i službe koje prate opću sigurnost građana svoj temeljni cilj postižu u ostvarenju javnog interesa.
U 2021. smo imali 79 napada na bankomate, a 2023. samo 21
Uvođenjem elektrokemijskog sustava zaštite bankomata već se sada uvelike smanjio broj napada na bankomate koji je nekoliko godina bio izuzetno visok. Što očekujete da će se dogoditi kada EK zaštita bude u svim bankomatima u kojima zakonski treba biti? I uvodi li se EK zaštita očekivanim tempom?
Slijedom povećanja trenda napada na bankomate i otuđenja novca, te najavljenim ulaskom Republike Hrvatske u eurozonu, što je predstavljalo dodatni rizik, 2021. je izmijenjen Zakon o zaštiti novčarskih institucija, kojim je uvedena obveza uspostave sustava IBNS-a kao efikasnog oblika zaštite novčanica u eksterne bankomate. Navedeno rješenje odabrano je radi činjenice kako je tehnička zaštita samog uređaja došla do svojevrsne granice funkcionalnosti te je zaštita ovog puta morala biti usmjerena na zaštitu samih novčanica, odnosno njihovo direktno obojenje i neupotrebljivost primjenom sustava zaštite. Prema statističkim podacima koje vodimo u inspekciji radi potreba poduzimanja odgovarajućih mjera prevencije, uvođenjem elektrokemijskih sustava zaštite u eksterne bankomate znatno se smanjio broj napada, posebice eksplozivom i plinom, a time i udio kaznenih djela u ukupnom broju napada na novčarske institucije.
Primjerice, 2021. bilo je 79 napada na bankomate što je činilo 45 posto ili gotovo pola od svih napada na novčarske institucije. Taj broj je u 2022. smanjen na 33 posto, da bi prošle godine taj udio iznosio 19 posto. Primjerice, 2022. imali smo 73 napada, dok je 2023. bio samo 21 napad na bankomate, od toga 15 fizičkih napada, ostalo su napadi informatičke prirode. Od 08. svibnja 2024., kada je rok za uspostavu zadnje trećine sustava u uređaje očekujemo daljnje smanjivanje napada na bankomate. Prateći i bilježeći dosadašnju dinamiku ugradnje, utvrđeno je da banke poštuju zadane rokove, a nakon 08. svibnja ove godine provest će se sveobuhvatan inspekcijski nadzor u cilju utvrđivanja poštivanja zakonskih rokova.
S druge strane stručne edukacije kroz programe osposobljavanja i usavršavanja u industriji privatne zaštite s ciljem specijalizacije i podizanja uvjeta rada zaposlenih, razine znanja i kvalitete pružanja usluga čini se nedostaje. Tko je krivac za to – nezainteresiranost poslodavaca, samih zaštitara ili je nešto drugo posrijedi?
Jedan od uvjeta za obavljanje poslova tjelesne zaštite je propisana izobrazba i stručni ispit. Ustanove koje imaju odobrenje za provedbu izobrazbe odgovorne su za kvalitetnu pripremu i provedbu edukacije i na njima se sve temelji i započinje. Predavači moraju permanentno pratiti i osuvremenjivati literaturu, pratiti tehnička rješenja i tehnološka dostignuća, inovacije u provedbi tjelesne zaštite, komunikološke alate i druge zanimljive teme kojima mogu zainteresirati polaznike te im prenijeti potrebna znanja. Nakon položenog stručnog ispita, poslodavac mora upoznati djelatnika s osnovama rada, pravilima ponašanja, kodeksu, specifičnostima svakog radnog mjesta, te mu dati daljnje smjernice i periodično ga provjeravati tijekom radnog dana. Iskustvo se stječe radom, a daljnje usavršavanje ovisi o zainteresiranosti pojedinca ovisno o tome jesu li mu ostvareni osnovni uvjeti rada, odnosno je li zadovoljan na svom radnom mjestu te ima li prostora za daljnje napredovanje. U poslovima tehničke zaštite, također je važna interakcija poslodavca i djelatnika u dijelu upoznavanja s njegovim radnim obvezama, ovisno o stručnoj spremi i zahtjevima poslodavca, što zahtijeva mentorstvo i puno stručne prakse. Stoga i u ovim procesima ističem nemjerljivu važnost i ulogu poslodavaca u stvaranju predispozicija za rad, odnosno sudjelovanju u formiranju u konačnici onog profila zaposlenika koji mu za njegove potrebe najviše treba i čime će kao tvrtka zadovoljiti potrebe tržišta.
Često je u javnoj nabavi usluga i proizvoda PZ presudna najniža cijena a ne najbolja vrijednost. Hoće li se to ikada promijeniti? Naime, u sigurnosnoj industriji je toliko mnogo izazova da bi kvaliteta usluga i proizvoda trebale biti ključne, a ne sama cijena.
Zakon o javnoj nabavi je temeljni propis kojim se definiraju pravila nabave robe, radova i usluga iznad određenih vrijednosti i njegov je smisao urediti postupke natjecanja kako bi svaki poslovni subjekt koji konkurira svojom ponudom imao jednaka prava i uvjete. Na žalost, koliko god kvalitetna bila, u postupku javne nabave konačni odabir zaštite uvijek se temelji na najnižoj cijeni, s obzirom na to da su sve vrste zaštite gospodarskim subjektima na neki način trošak koji žele izbjeći ili minimalizirati.
Zakon doduše prepoznaje određene izuzetke u čl. 41. koji se odnose na pojedine obrambene i sigurnosne značajke, pa bi se možda trebalo razmisliti o eventualnoj izmjeni i uvođenju izuzeća ili definiranju drugačijih uvjeta nabave barem za primjerice objekte, mreže i sustave kritične infrastrukture od nacionalnog ili europskog značaja radi ostvarivanja njihove primjerene zaštite i postizanja otpornosti na štetne događaje koji bi mogli vitalno utjecati na funkcioniranje države i društva.
Nataša Gajski Kovačić
