Predsjednika Tuđmana štitili smo čak i bombama!

[ Antun Krešimir Buterin ]

General pukovnik u mirovini i bivši načelnik Uprave vojne policije Mate Laušić bio je prvi šef osiguranja prvog hrvatskog predsjednika. U prvoj razini osiguranja dr. Franje Tuđmana bio je na samim počecima stvaranja neovisne RH, od prosinca 1990. do 1. prosinca 1991. Kasnije je, sve do Tuđmanove smrti u prosincu 1999., Laušić sudjelovao u sustavu predsjednikova osiguranja kao član stožera osiguranja Ureda za nacionalnu sigurnost na čijem je čelu bio general pukovnik Mile Ćuk, te je aktivno sudjelovao u provedbi svih osiguranja u zemlji te u pripremi osiguranja nekih putovanja u inozemstvu.

U službi je ostao do umirovljenja 1. siječnja 2003., a dotad je kao načelnik Uprave Vojne policije sudjelovao u osiguranju predsjednika Stjepana Mesića kao vrhovnog zapovjednika vojske za posjeta objektima, vojarnama i MORH-u.
S obzirom na brojnost obuhvaćenih tema, razgovor ne objavljujemo u klasičnoj formi intervjua, već kao niz kraćih poglavlja. Laušić se uvodno najprije osvrnuo na osiguranje novog predsjednika RH Ive Josipovića.

O AKTUALNIM ZBIVANJIMA

"Izjave da će se za osiguranje novog predsjednika države dati ‘najbolji ljudi’ kao i zahtjev stožera novog predsjednika ‘da dobije najbolje ljude’ sročene su vrlo nesretno. Da sam ja pripadnik Uprave za posebne poslove sigurnosti takve bi me izjave povrijedile. Možda se povrijeđeno osjećaju svi dečki koji nisu ušli u tim za čuvanje predsjednika. Treba se, naime, podrazumijevati da su svi djelatnici Uprave visoko osposobljeni i educirani, najviših psihofizičkih sposobnosti. Da, između njih treba napraviti odabir, no nikako prema kriteriju ‘najbolji’. Da sam predsjednik Sabora ili druga štićena osoba iz prve razine štićenja, sigurno bih se upitao: ‘Pa tko onda mene osigurava’? Da sam predsjednik Vlade, požalio bih se da me čuva ‘druga-treća liga’“...
Laušić smatra da je pogreška učinjena još u predizbornoj utrci 12 predsjedničkih kandidata, što je posljedica nedovoljno razvijene sigurnosne kulture u nas. MUP im je, tvrdi, morao ponuditi “meni" iz kojeg su nešto MORALI konzumirati. Kandidatima je ponuđeno da dobiju službeno vozilo i vozača te određen broj pratitelja, da im se osiguravaju dom, putovanja itd. “Nažalost, dan im je i izbor – ponudu mogu uzeti ili odbiti. Ako se ne varam, samo je Mikšić dio ponude prihvatio, a svi su je ostali odbili". Vani su standardi drukčiji – svaki kandidat koji uđe u predsjedničku utrku već tad, samim činom kandidature, dobiva visoku razinu štićenja, i vidljive i nevidljive mjere osiguranja. Uz to, kandidati prolaze i sigurnosnu edukaciju koja podrazumijeva promjenu svakodnevnih životnih navika. Kad izbori prođu i kad je predsjednik izabran, mjere nad ostalima neko se vrijeme zadrže ili odmah ukinu, a mjere štićenja novoga predsjednika uklapaju se u sustav i počinju provoditi u punoj dimenziji.

O TUĐMANOVU OSIGURANJU

Modeli Predsjednikova osiguranja od 1991. do 1996., možda i do 1998., do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, bili su posve različiti od današnjih. “Možda jedno od najtežih razdoblja trajalo je od siječnja do svibnja 1991., kad još nije bilo žešćih okršaja ni otvorene agresije JNA, pobunjenih Srba i četnika. Tad smo još funkcionirali kao jedna od šest republika SFRJ, a dr. Tuđman je bio tek jedan od šestorice predsjednika. Bilo je puno pravila i protokola o organiziranju putovanja koja mi iz razumljivih razloga nismo mogli ni htjeli poštivati jer smo htjeli funkcionirati, i funkcionirali smo, kao samostalna, neovisna država. Istodobno su Savezni sekretarijat za unutrašnje poslove, kao i SUP-ovi republika u koje smo odlazili na sastanke predsjednika - BiH, Srbija, Crna Gora... - od nas tražili da se držimo kondicija ponašanja koje su još vrijedile. Morali smo naći kompromis, kako bi i vuk bio sit i ovce na broju.

Zato su putovanja bila tajna, nismo navodili dinamiku po mjestu i vremenu, otkazivali smo usluge njihovih vozila i pratitelja i slali puni eskort - naše glavno vozilo, naša vozila sigurnosti i naše pratitelje... Počeli smo se ponašati i štititi dr. Tuđmana kao predsjednika neovisne i samostalne države, ignorirajući nametnute uvjete ponašanja. Odbijali smo saveznom SUP-u slati depešu s najavom posjeta i detaljnim itinerarom putovanja pa su uslijedila gunđanja i prikriveni otpor. No zato su nas istodobno počeli poštovati i uvažavati kao pripadnike službe Predsjednikove sigurnosti jer smo uveli nove standarde, promijenili za mnoge nepromjenjivo. Primjerice, u Beograd smo stigli zrakoplovom, a u zračnoj luci na Surčinu već nas je čekalo naše, predsjedničko vozilo sa zastavicama RH i Predsjednika te u pratnji još dva dodatna vozila sigurnosti (tzv. S-vozila), sva s novim, hrvatskim oznakama. Jedno vozilo bilo je iza predsjedničkog, a drugo ispred, uz osiguranje domaćina tek u drugom prstenu, kao prethodnica i zaštitnica".

O RAZORUŽAVANJU PO EUROPI

Godine 1991., kad je predsjednik Tuđman išao u inozemstvo, cijelu našu službu sigurnosti najprije bi služba sigurnosti zemlje domaćina razoružala, čega danas nema. Čim bismo izašli iz zrakoplova u Ženevi, Parizu, Rimu pristupio bi nam čovjek iz njihove službe sigurnosti i naredio da oružje ostavimo u zrakoplovu. Bili su to redom susreti s predsjednicima drugih republika bivše SFRJ i njihovim osiguranjima, pa su se domaćini vjerojatno bojali naših međusobnih sukoba. Jasno, ipak nikad nitko od nas nije bio sasvim bez oružja. Ja sam, recimo, uvijek nosio po najmanje tri kratka oružja, ne zato što mogu pucati s 2-3 ruke, već zato što bih jedno predao pri slijetanju, a druga dva skrivao. U razdobljima iznimno visokog stupnja rizika čak sam nosio i ručne obrambene bombe, najmanje dvije, što je za putovanje zrakoplovom nezamislivo. Sjećam se pokojnog kapetana predsjedničkog zrakoplova, brigadira Amira Šehića, ali i stjuardese Lidije koje sam dugo uvjeravao da su bombe deaktivirane, s izvađenim osiguračima. Iako su, jasno, bile – spremne za uporabu!"

Zašto je to radio, pitamo, a Laušić spremno odgovara: "Na sve te sastanke dolazili su Milošević, Kadijević i ostali, s većim zrakoplovima i s najmanje 5-6 pripadnika neposrednog tjelesnog osiguranja. Mi smo pak imali mali zrakoplov, s tek sedam mjesta, pa bi na put išla najviše dva pripadnika službe sigurnosti – jedan bi čuvao zrakoplov u zračnoj luci, a drugi bi pratio Predsjednika. To sam obično bio ja, dakle bio sam često sam, cijeli teret osiguranja bio je na meni. Na nogama bih prostajao i po 10-12 sati bez zalogaja i kapi vode, s nemogućnošću odlaska na toalet. Biti u tom stanju, naoružan tek s jednim ili dva pištolja, značilo je biti osjetno slabiji nego s bombama u ruci. A bombe od Miloševićeva osiguranja nisam nikad ni skrivao. U slučaju ekscesa, s njima bih bio gospodar situacije i prostora jer bi se oni bojali za život svoga predsjednika. No to su bila ratna vremena. Danas takvih situacija više nema.

O OBILASCIMA RATIŠTA

Kad govorimo o kretanju na tada slobodnom prostoru RH, osiguranje predsjednika Tuđmana temeljio sam na tri faktora: brzo, iznenadno i tajno. Posjete su bile maksimalno tajne, detalje puta znao je vrlo mali broj ljudi. Čak i oni u drugom prstenu koji su morali znati za posjet ratištu, nisu znali tko točno dolazi u posjet niti na koje se ratište ide.
Znajući da idemo u Liku ili na Banovinu, nazvao bih generala Markača, zapovjednika Specijalne policije u Lučkome, da nam u šest ujutro pozicionira po dva tima s “puchovima" na Ivanjoj Reci, dva na Velikogoričkoj, kod skretanja za Pleso, te dva na naplatnim kućicama u Lučkom. Zvao bih i ravnateljicu Stanice za hitnu medicinsku pomoć i zatražio da nam na sve tri lokacije pošalje po jedno vozilo saniteta i kompletan liječnički tim. Tek kad bismo krenuli, malo prije približavanja jednoj od lokacija, javili bismo dotičnom timu da nam se pridruži kao prethodnica i zaštitnica, a ostale bismo raspustili. Tajnost, tajnost, tajnost...

O BRZINI KAO IMPERATIVU

Podsjećajući nas da je Hrvatska, s prvim počecima otvorenih srpskih napada, prebacila predsjednički zrakoplov s Plesa u Graz, Laušić nam je ispričao da su jednom, od Banskih dvora do aerodroma Graz stigli autom za - sat i 20 minuta! "Dečki motociklisti iz policijske pratnje sigurno se još sjećaju da je njihova brzina već na izlazu iz grada bila nedovoljna da nas nastave pratiti.

Brzina je bila važan faktor sigurnosti. Jer, da bi se pucalo na vozilo koje ide 150-180 km/h, vatra se mora otvoriti daleko prije da bi puni snop rafala pogodio vozilo u času prolaska vozila pokraj napadača. Samim su time veće šanse da se napadača ranije percipira i izbjegne vatra. A ako voziš 60-80 km/h, napadač vatru može otvoriti dosta kasnije, s većom mogućnošću da u naumu i uspije. Brzina je, dakle, bila imperativ, ne zato što smo uživali u brzoj vožnji. Dapače, ona je izrazito neugodna, napreže sva čula, no nije bilo izbora. A vozači Dragutin Čukelj i Željko Kursar bili su fantastični.

RAZORUŽAVANJE MINISTRA

Najlakše je bilo osiguravati Predsjednika u obilasku ratišta. Tada znaš odakle prijeti najveća opasnost, gdje je neprijatelj i iz kojeg smjera može napasti. Svi pripadnici službe osiguranja, i danas i onda, moraju znati da štićenu osobu osiguravaju u svakom prostoru i u svakom trenutku. Uz to, u štićenom prostoru ne smije biti nedodirljivih. Koliko čujem, dečki iz službe još danas prepričavaju da sam tada, kao djelatnik MUP-a, razoružao ministra unutarnjih poslova koji je došao Predsjedniku. Unatoč ljutnji, taštini i njegovim prosvjedima, ministar s pištoljem i nožem kod Predsjednika - nije došao.

To su bili takvi uvjeti, kod njega su na tzv. svečani ulaz smjele samo tri osobe: Domljan kao predsjednik Sabora, Manolić kao predsjednik Vlade i Mesić kao član predsjedništva SFRJ. Svi su ostali morali kroz radni ulaz, kontrolno-propusni punkt. Par dana kasnije ministar Ivan Vekić pozvao me i upitao znam li čiji sam djelatnik. "Znam“, kazao sam. "MUP-a“. "Pa ja sam ministar unutarnjih poslova“. Tad sam mu rekao da moj šef sjedi u Banskim dvorima i zove se predsjednik države te da ja, zadužen za Predsjednikovu sigurnost, samo slijedim pravila postupanja. Iako zgodna, ova anegdota odlično ilustrira ozbiljnost sigurnosne službe i apsolutno neprihvaćanje kompromisa u štićenju.

O KLJUČNOM ZADATKU

Zadatak službe sigurnosti u osiguranju štićenih osoba u osnovi je vrlo jednostavan, a svodi se na jednu rečenicu: da štićena osoba svoj mandat završi živa te da se nikad ne nađe u životnoj ugrozi! U 10 godina koliko je služba sigurnosti brinula o predsjedniku Mesića, ostvarena su oba cilja. Nažalost, predsjedniku Tuđmanu bilo je suđeno da umre prije kraja mandata, prirodnom smrću. Svaka služba kojoj se dogodi da joj štićena osoba bude žrtvom napada....


Cijeli razgovor o osiguranju predsjednika Tuđmana možete pročitati samo u tiskanom izdanju časopisa Zaštita