Naš suradnik, iskusni zaštitar jedne poznate zaštitarske tvrtke, u novoj kolumni opisuje jednu svoju tipičnu noćnu smjenu, od 19 sati navečer do 7 sati ujutro, istodobno dosadnu i napetu, uzbudljivu i pospanu, u kojoj zaštitara na životu drže samo hrana i topla crna kava
[ Eugen Antić ]
Kad mobitel zazvoni – Razmišljam o tome da mi ovo zadovoljstvo ne mogu pokvariti ni vrućina, ni hladnoća, niti posao, baš ništa. Uživancija je to i nedjeljna rutina, koja se ne propušta ni pod razno. "Koga ćemo danas tračati", vikne netko? Prijatelj slijeva reče: "A da tračamo onu plavu iz ulice i njezine preljube, što kažete?" "Može!", složimo se svi bez oklijevanja. Sigurno ćemo saznati zanimljive detalje o susjedi s kraja ulice. Kad smo završili s njom, prijatelj zdesna predloži da tračamo rukovoditelje i kolege s posla. Ne čekajući odgovor, započne nam pričati dogodovštinu sa svoga radnog mjesta. "Ljudi, jučer sam bio kod tajnice i ovjeravao neke dokumente. Da je samo vidite što se sredila! Ravna joj nije ni Demi Moore iz mladih dana". Netko tada dobaci: "Nije lako ni našem direktoru s njom, sigurno često zove ženu da će kasnit’ kući, jer ga je posao pritisnuo. Eh, kad bi samo njegova žena znala što to njega na poslu pritišće!"
Izvanredna noćna smjena u banci
Tek što prijatelj završi s rečenicom, meni počne zvoniti mobitel. Ring-ding! A kad mobitel zvoni i kad vidiš da te zove šef, nikad ne smiješ dopustiti da zvoni dulje od dvaput kako se šef ne bi šokirao i pomislio da će sam morati odjenuti odoru i "pokriti" smjenu. Tako sam se i ja držao nepisanih pravila te se odmah javio, nastojeći izbjeći neželjene posljedice i sankcije.
Šef na drugoj strani žice – Čim sam se javio, šef mi vikne: "Veselje ti navješćujem, danas izvanredna noćna smjena na tom i tom objektu (financijskoj instituciji) od 19 do 07 sati". I spusti slušalicu! Ah da, strah je to veliki kod naših šefova! U tako delikatnim i kriznim situacijama, oni ne vole razgovore, već samo prekinu vodeći se izrekom "Muko moja, prijeđi na drugoga!" No dobro, što je tu je, posao moram odraditi, nema mi druge. Lijepo se pozdravim s ekipom i krenem na poslijepodnevni počinak 2-3 sata, jer duga je ta noćna smjena, jako duga...
Noć je duga, nigdje nikoga, a prvo lice koje ću ujutro ugledati, bit će zadnje lice koje sam vidio navečer – lice kolege kojemu sam došao u smjenu
Probudim se negdje oko 16 sati, obavim sve što se obaviti mora, da sad sve ne nabrajam, nešto malo prezalogajim i krenem na posao. Odlazeći na dotičnu lokaciju, svratim do jedne trgovine. Kolegice i kolege zaštitari sigurno znaju zašto – pa krenuo sam po "gablec". Kupim nekoliko sitnica jer noć je jako duga, a na životu u noćnoj smjeni nas zaštitare drže samo hrana i topla crna kava.
Noćna smjena – Dolazim ispred objekta, gledam na sat i vidim tek je 18.30. Pomislim: "Odlično, malo sam uranio, ali nema veze, i kolega će meni sutra uraniti pa ću sutra ujutro već u 7 sati biti u svom toplom krevetu i u dubokom snu". Kucam na sporedni ulaz. Nitko ne odgovara, nikoga ne vidim. Kucam na glavna vrata – ista stvar. Kažu neki: "Kucaj i otvorit će ti se", ali meni nikako da se otvore vrata te banke. Obilazim vanjske ostakljene površine gledajući u unutrašnjost banke, jer već sam tu 15 minuta, a kolege nigdje na vidiku pa me već lagano počela hvatati nervoza. Odjednom, ugledam ga napokon kroz staklo, izlazi iz WC-a, prilazi do sporednih vrata i pušta me unutra uz pozdrav: "Dobar dan kolega, jesi li me dugo čekao? Bio sam na WC-u?" "Jesam kolega, već sam i posijedio čekajući te vani", odgovaram mu i nastavljam. "Možeš ti, kolega, odmah ići. Ionako mi sutra dolaziš u 6.30 natrag u smjenu, pa da malo odmoriš". Ipak sam ja stari lisac pa ništa ne prepuštam slučaju.
Odgovara on meni: "Znači u 6.30? Dobro, odoh ja kući. Vidimo se ujutro", pozdravi me i krene. Pomislim - hvala Bogu, napokon u zatvorenome, na toplome, banka, kava, lagana glazba i tako tridesetak minuta dok nisam došao sebi. Zatim primim evidencijske knjige od primopredaje dužnosti, ključeva i oružja, evidentiram se i potpišem te krenem u unutarnji obilazak objekta. Pregledam sva vrata i sve prozore jesu li zaključani, ima li kakvih oštećenja unutar i izvan objekta. Nakon 40 minuta pregleda vraćam se za svoj pult u 20 sati.
I što sad? Noć je duga, nigdje nikoga, a prvo lice koje ću ujutro ugledati, bit će zadnje lice koje sam vidio navečer – kolega kojemu sam došao u smjenu. Ništa, upalim PC i počnem surfati po Internetu želeći vidjeti ima li što zanimljivog kod nas i u svijetu. Uskoro mi padne na pamet da bih mogao za redakciju i čitatelje "Zaštite" napisati novu kolumnu. Tako sam spojio ugodno s korisnim i do ponoći, uz povremene prekide i obilaske čuvanog objekta, završio novu kolumnu "Očima zaštitara" za vjerne čitatelje i vrijednu redakciju.
Mi zaštitari - kad smo noću sami u smjeni – jako puno mislimo i razmišljamo. I o onome o čemu bismo trebali, i o onome o čemu baš i ne bismo trebali. Tako je to u noćnoj smjeni, ne kaže se uzalud da "noć ima svoju moć"
Pomislim: Tek je pola noći, još mi je preostalo više od pola smjene i muke ježeve - tek počinju. Vrijeme je za kavu! Skuham je, pijuckam i nešto si mislim. Kad sam već kod misli, nije naodmet napomenuti da mi zaštitari - kada smo sami u noćnoj smjeni – jako puno mislimo i razmišljamo. I o onome o čemu bismo trebali, i o onome o čemu baš i ne bismo trebali. Tako je to u noćnoj smjeni, ne kaže se uzalud da "noć ima svoju moć".
Odjednom - kao grom iz vedra neba – začujem neki snažan udarac, negdje iz unutrašnjosti objekta, s kata. Skočim sa svog pulta, kao vrelom vodom oparen i pomislim: Pa nije mi netko valjda provalio u banku!?! Razmišljam na trenutak hoću li zvati policiju ili interventnu grupu pa da zajedno pođemo u obilazak objekta? Na kraju ipak odlučujem – u obilazak ću poći sam, jer mi se možda samo pričinjava. Ipak, izvučem pištolj iz "holstera", repetiram ga i krenem. Kat po kat, od prostorije do prostorije... Već sam tako stigao do trećeg kata, još mi preostaje samo četvrti, a nisam vidio ništa sumnjivo. Penjem se polako prema četvrtom katu, a kad tamo - imam što vidjeti.
Protupožarna vrata sama su se zalupila, najvjerojatnije uslijed popuštanja mehanizma koji ih drži otvorenima. Odmah odahnem, izvadim spremnik iz pištolja, repetiram kako bih izbacio metak iz cijevi, ulovim metak rukom dok još leti zrakom da se ne moram saginjati i podizati ga s poda te vratim metak u spremnik, spremnik natrag u pištolj, a pištolj u "holster" i vratim se natrag na svoj pult. Već mi je pomalo svega dosta, nervoze, stresa i straha, a vidim da su tek 3 sata.
Kako dočekati zoru
Pomalo sam ogladnio pa uzimam nešto za pojesti. Čim sam nešto pojeo, odmah mi je malo lakše. Opet slijede povremeni obilasci štićenog objekta, surfanje po Internetu, slušanje radija i čekanje tog trenutka kada kazaljke na satu pokažu 06:30. Napokon, zora! Vidim kroz staklo kolegu kako se primiče banci pa brže bolje potrčim prema vratima kako me ne bi dugo čekao, kao što sam ja čekao njega.
Otključam mu, jedan drugome zaželimo dobro jutro pa me kolega upita: "Kakav si sa živcima?" "Moji živci su sasvim dobri", odgovorim mu, samo što se umorne oči zaštitara sklapaju pa se upitam zašto on sad mene ispituje za moje živce!? "Ma nema veze, neću s time razbijati glavu, sigurno njegovi živci u noćnoj smjeni baš nisu dobri pa me zato i pita". Obavimo primopredaju dužnosti, pozdravimo se i ja napokon krenem kući svojoj, krevetu svome...
Eto, takva je noćna smjena jednog zaštitara. Puna nervoze, napetosti, stresa i straha, ispunjena raznim drugim ljudskim emocijama. Ali takva nam nije samo noćna smjena, nego i cijeli naš zaštitarski život... Do iduće kolumne, stojte mi dobro, stojte mi zdravo i budite pozdravljeni!