Svi će se stručnjaci složiti da je zaštita objekta najbolja kada se temelji na kombinaciji tjelesne i tehničke zaštite. No bankama u tom smislu nedostaju kvalitetno vođenje poslovne sigurnosti i kvalitetni stručnjaci. Je li ijedna novčarska ustanova ikad angažirala konzultantsku tvrtku za poslovnu sigurnost da im napravi analizu i predloži optimalna sigurnosna rješenja za osiguranje objekata. Novčarske ustanove ponašaju se tako da ispune samo minimum koji od njih traži Zakon, kako bi sa sebe i s
[ Željko Cvrtila, mr. krim. ]
Tko je kriv za propuste koji su doveli do pogibije zaštitara na njihovom radnom mjestu osiguranja? Teško je bilo koga osobno okriviti u bilo kojem od dosadašnjih slučajeva. Zaštitari sigurno postupaju najbolje što znaju i kako su educirani. No, svakako se može reći da je kriva nedovoljna uređenost zaštitarskog sustava, od zakonodavnih okvira do metodičkih i taktičkih znanja, kako kod samih zaštitara (za što oni ne mogu snositi krivnju), tako i kod njihovih rukovoditelja, ali i kod odgovornih u novčarskim ustanovama.
Još se mnogo mora raditi na uspostavi kvalitetnog zaštitarskog sustava i sigurnosnih sustava u poslovnicama. Već je odavno trebalo izvući pouku iz tragedija i provesti nužne promjene radi izbjegavanja teških posljedica za zaštitare, njihove obitelji, ali i društvo u cjelini. Problem je višeslojan i sastoji se od:
- taktičkih i metodičkih pogrešaka u procjeni i postavljanju osiguranja, te neposrednih postupanja
- pravnih problema i nejasnoća kod upotrebe vatrenog oružja
- nedovoljno oštrih odredbi o minimalnim mjerama zaštite novčarskih ustanova
- opremljenosti i educiranosti zaštitara i osoba u novčarskim ustanovama koji bi trebali brinuti o njihovoj poslovnoj sigurnosti.
Ovdje ćemo pokušati razmotriti sve spomenute probleme.
Taktičke pogreške u postavljanju osiguranja
Događaji pokreću promjene, no je li uistinu tako? Ovdje se to nije pokazalo točnim. Kritična točka za pokretanje promjena vjerojatno još nije postignuta. Treba reći da je upravo časopis Zaštita prvi u čitavoj zaštitarskoj industriji, kroz tekstove počeo upozoravati na problem pogibije zaštitara u obavljanju svojih poslova. Prisjetimo se…
Dana 5. rujna 2005. izvršeno je razbojništvo u poslovnici FINA-e u Zagrebu u Zvonimirovoj ulici 54, pri čemu su poginula dva zaštitara. Razbojnici su još pri samom ulasku pucali i ubili, tj. teško ranili zaštitare i tako ih onemogućili u bilo kakvom daljnjem pružanju otpora ili traženju pomoći, odnosno izvještavanju policije.
Dana 14. listopada 2006. u poslovnici FINA-e u Đurđevcu ubijeni su zaštitar i klijent poslovnice. Na samom ulazu nalazio se zaštitar u kojeg je počinitelj pucao prije no što je ovaj stigao poduzeti bilo što u svoju i u zaštitu klijenata i imovine. Na ulazu nije bilo tehničke kontrole ulaza. Spoj dvaju propusta opet je doveo do ubojstva zaštitara - zaštitar na samome ulazu i izostanak tehničke zaštite.
Dana 22. prosinca 2010. godine tijekom razbojništva je u poslovnici Volksbanke u zagrebačkoj Dubravi ubijen zaštitar. Imao je oružje i bio smješten lijevo u neposrednoj blizini ulaza u poslovnicu. Posebna tehnička zaštita na ulazu nije postojala.
Iz bliže prošlosti ne smijemo zaboraviti niti niz napada na zaštitare, kao npr. ispred trgovačkog centra "Billa" u Zagrebu kad su napadači pucali na zaštitare iz dugog vatrenog oružja; na oklopljeno vozilo za prijevoz novca u prostoru centra "Getro" u Sesvetama; pokušaja razbojništva u Slavonskom Brodu, kad zaštitari nisu stradali, ali su bili u izravnoj životnoj opasnosti, no stradali su ili ranjeni sami napadači.
Iz ovog kratkog prikaza napada na zaštitare možemo konstatirati sljedeće:
- napad je izvršen na novčarsku ustanovu ili na vozilo za prijevoz novca
- napadi su bili uspješni i pogubni za zaštitare unutar novčarskih ustanova
- novčarske ustanove, osim videonadzora, nisu bile osigurane dodatnim tehničkim sredstvima na ulazima
- zaštitari u novčarskim ustanovama nisu reagirali uporabom vatrenog oružja,
- zaštitari su u novčarskim ustanovama bili smješteni u neposrednoj blizini ulaza,
- svi su zaštitari stradali smrtno,
- zaštitari u pratnji novca (izvan novčarske ustanove) uspjeli su zaštititi sebe i čuvanu imovinu.
U policiji su očito svjesni problema jer neki policijski službenici konstatiraju da će se ovo, nažalost, događati sve dok banke ne budu poštovale neka od pravila sigurnosti. Umjesto da zaštitar stoji iza blindiranog stakla ili da banke imaju rolo-vrata koja se blokiraju i imaju kameru, mjere su osiguranja - minimalne. Treba ipak reći da je upravo policija ta koja predlaže strože kriterije za minimalne tehničke mjere u novčarskim ustanovama. Dakle, postojeći propisi o minimalnim mjerama sigurnosti u novčarskim ustanovama uvijek se novim propisom mogu dignuti na višu razinu.
Da situaciju posve razgolitimo: pitanje je koliko je uvođenje tehničkih sigurnosnih noviteta, osim bankama koje štede, u interesu i nekim zaštitarskim kućama, posebice onima koje pretežito osiguravaju novčarske ustanove i pošte, jer bi na taj način izgubile dostatan broj radnih mjesta za zaštitare, a što bi im umanjilo profit
Stječe se dojam da policija ne želi ulaziti u sukob s bankarskim lobijem kad takve strože mjere ne predlaže. Bankama, jasno, stroži propisi ne odgovaraju iz dva razloga. Prvi je svakako dodatni novac koji bi morale izdvojiti za novu sigurnosnu opremu. Drugi je taj što sigurnosne mjere predlažu zatvaranja prostora, a to udaljuje klijente od službenika banke što se u bankama cijeni kao loše za poslovanje.
Ipak, najlošije za poslovanje banke svakako su mrtvi zaštitari i klijenti o poslovnicama. Sigurnost ljudi svakako mora biti ispred otvorenog i neposrednog kontakta s klijentima, što je ostvarivo, ali tek nakon prolaza kroz kvalitetna tehnička rješenja.
Često se misli da je dovoljno angažirati zaštitarsku tvrtku i problem sigurnosti je riješen. "Dobro se ne ratuje samo dobrom vojskom, nego i dobrom taktikom". Upravo se na lošoj taktici postavljanja zaštitara u novčarske ustanove vidi da problem sigurnosti nije riješen angažiranjem zaštitarske tvrtke.
Apsolutno je taktički neopravdano postaviti zaštitara na sam ulaz u poslovnicu, a pritom nema nikakve druge tehničke zaštite koja bi na vrijeme i kvalitetno mogla zaustaviti potencijalnog napadača. Mnogi će reći - pa zato je zaštitar tu da to učini. Teško je očekivati da zaštitar bude na punom oprezu svih 8-12 sati, koliko mu traje radno vrijeme i da svakog klijenta pri ulazu detaljno promatra. No, bi li i to pomoglo? Jasno da ne, što dokazuje i pljačka FINA-e u Zagrebu gdje su pljačkaši pucali još s ulice. Zaključak je jasan: u novčarskim ustanovama, gdje je zbog čuvanih sredstava najveći rizik napada, zaštitaru naprosto nije mjesto na ulaznim vratima!
Problem je tim veći što rukovoditelji ni u novčarskim ustanovama niti u zaštitarskim tvrtkama nisu izvukli nikakvu pouku jer su i u kasnija dva slučaja pogibije zaštitara oni bili postavljeni neposredno kod ulaza. Tamo su bili lako dostupna i lako savladiva prepreka. Zaštitari naprosto nisu imali vremena pravilno reagirati i tako obraniti sebe, osobe i imovinu koju su čuvali.
Zaštitari nisu i ne mogu biti vratari i recepcionari, pa na tim pozicijama ne trebaju ni raditi. Oni, jasno, ne mogu ni stajati iza ugla s uperenim oružjem u svakoga tko ulazi u poslovnicu, kako bi time stekli taktičku prednost pred eventualnim pljačkašima. Svakako ih treba smjestiti u zasebne prostorije iz kojih imaju nadzor nad čitavim prostorom poslovnice i odakle mogu reagirati na siguran način za sebe, zaposlenike i klijente.
Takvo pozicioniranje zaštitara treba biti popraćeno adekvatnim tehničkim rješenjima. Naravno da se neki prostori mogu dobro zaštititi i samo dobrim sigurnosnim tehničkim sustavima, no i njima bi netko ipak trebao i upravljati, a to mogu biti za to obučeni zaštitari...
Cijeli tekst o zaštitarima u bankama, kao i cijelu temu broja "Sigurnost zaštitara u novčarskim ustanovama" možete pročitati samo
u tiskanom broju Zaštite.