Laušić: Zaštitari nisu kipići, nego drugi ešalon policije!

[ Antun Krešimir Buterin ]

Na nedavno održanom zanimljivom savjetovanju pod naslovom "Sigurnosna politika u trgovinskom sektoru, smanjivanje gubitaka i uštede", što ga je u Zagrebu organizirala riječka tvrtka "Alarm automatika", među govornicima se našao i ugledni stručnjak za sigurnost, general pukovnik HV-a u mirovini Mate Laušić. Taj diplomirani kriminalist i iskusni policijski operativac, jedan od utemeljitelja i bivši zapovjednik Vojne policije, široj je javnosti vjerojatno najpoznatiji kao šef tjelesne straže pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u burnim i opasnim ratnim godinama. Laušić danas radi kao savjetnik predsjednika Uprave Getroa za sigurnost, no na razgovor s njime ponukala nas je zanimljiva misao koju je izrekao pred sam kraj govora na savjetovanju. "Unatoč raširenu mišljenju, zaštitari nisu kameni kipići koji samo stoje uz alarme u dućanima". Ovim smo mu intervjuom dali mogućnost da obrazloži taj svoj stav.

Što ste, dakle, htjeli reći time da zaštitari nisu kameni kipići?

Mislim da će se mnogi složiti da se zaštitari na nekoj ljestvici uvažavanih profesija nalaze dosta nisko. I to je žalosna činjenica jer zaštitari čine važan segment sustava sigurnosti – kako u Hrvatskoj, tako i drugdje. Kod nas trenutno, ako ne griješim, djeluje oko 200 zaštitarskih agencija i tvrtki, s oko 20.000 zaposlenih. Upravo je zato žalosno da taj prilično velik broj ljudi – pod odorom, pod oružjem i ustrojeni, koji postupaju temeljem ovlasti izvedenih iz Zakona o privatnoj zaštiti – nisu na društveno korisniji način iskorišteni u podizanju razine sigurnosti u državi. Već više godina ističem da policija mora od zaštitara stvoriti svoj drugi ešalon, ne samo u prevenciji, nego i u otkrivanju počinitelja nekih kaznenih djela.

Jeste li ikad o tome razgovarali s policijskim dužnosnicima?

Jesam, ne jednom. Znao sam kolegama iz policije reći da oni, u tijeku 24 sata, u svakom trenutku po ulicama, npr. Zagreba, imaju najmanje desetak interventnih ekipa raznih zaštitarskih tvrtki koje su pod oružjem i s radio-vezom. Bilo bi zanimljivo znati da li u trenutku počinjenja razbojstva ili oružane pljačke, u eter i prema zaštitarima ide zamolba za uočavanjem počinitelja ili vozila za kojima policija upravo traga. Dakle, kao što se obavijest o marki, registarskoj oznaci i boji sumnjiva vozila ili pak o osobnom opisu suspektnih osoba prosljeđuje policijskim patrolama,  smatram da bi se ti podaci trebali slati i interventnim ekipama zaštitara. Priču možemo proširiti i na taksi-službu jer u svakom trenutku po gradu sigurno imate najmanje stotinjak taksista. Jasno, neće oni intervenirati, no zato mogu uočavati i policiji dojavljivati važne podatke. Kolegama iz policije predlagao sam da na Policijskoj akademiji ili nekoj drugoj ustanovi, organiziraju i okupe stručnjake – ali ne vlasnike zaštitarskih tvrtki, nego direktore sektora tjelesne i tehničke zaštite, znači one koji izravno rukovode operativnim snagama tih agencija. Na skupovima bi razvijali suradnju, dogovarali zajedničku metodiku i taktiku postupanja... Ukratko, policija od 20.000 zaštitara mora stvoriti partnere, svoj drugi ešalon, produženu ruku, a među njima bi, u konačnici, mogli i regrutirati pojedince za svoje snage. No, u tom je pogledu dosad malo učinjeno. Policija zaštitare danas još tretira kao neke ljude pod odorom koji su dobili neke licence i položili neke ispite...

... i sada bi se igrali policije?

Upravo tako. A to je loše. Policija mora preuzeti mnogo aktivniju ulogu u nadzoru i podizanju razine stručne osposobljenosti zaštitara, uvesti procese dodatne edukacije... Time bi se riješile tri stvari, Prvo, spriječit će se antagonizam između policije i zaštitara – koji očito postoji. Drugo, time će se podići razina stručnosti i educiranosti zaštitara. Treće i najvažnije – zajedno će biti jači! Taj sam pristup koristio kad sam 1991. i 1992. ustrojavao Vojnu policiju, jer smo i tad imali antagonizme između civilne i vojne policije. Kad smo djelovali odvojeno, bili smo slabi. Ali upravo smo sa zajedničkim programom školovanja i osposobljavanja vojnih policajaca u Policijskoj akademiji te na tečajevima civilne policije, kao i zajedničkim uredovanjem, uspjeli ublažiti taj prirodni antagonizam i u djelovanju postajali sve jači. Duboko vjerujem da to treba napraviti i sa zaštitarima.

A jesu li, i ako da, koliko, za svoj loš položaj i ugled u društvu krivi i sami zaštitari?

To i želim reći. Smatram da je odgovornost za rušenje digniteta zaštitara podijeljena između zaštitarskih tvrtki, samih zaštitara i korisnika njihovih usluga. Uvažavanje i dignitet neke profesije ne može se kupiti na tržištu, njega se stječe. Gradite ga sami, teško, mukotrpno i kroz duže razdoblje, ali ga možete izgubiti u sekundi. Dakle, i zaštitari – konkretnije - vlasnici zaštitarskih  tvrtki moraju voditi mnogo više računa o ugledu zaštitarske profesije, sprječavanju nelojalne konkurencije, podizanju vrijednosti  njihova rada i u financijskom smislu. Da bi tu vrijednost podigli, moraju biti educirani za obavljanje širokog spektra poslova zaštite, a ne samo uskog segmenta zaštite od protuzakonitih djelovanja.

Što sve spada u moguće načine ugrožavanja interesa neke kompanije ili institucije u kojoj zaštitar radi?

U Hrvatskoj vlada posve kriva percepcija da su krađe ili slična protuzakonita djelovanja osnovni, ili bar najveći uzrok šteta, primjerice, u kompanijama u trgovinskom sektoru. Definiramo li štetu  kao gubljenje profita, slabljenje poslovnog ugleda, narušavanje radne atmosfere u poduzeću ili instituciji, poremećene međuljudske odnose, slabljenje psihološkog stanja zaposlenika itd., očito je da ona može biti – izravna, neizravna, materijalna, nematerijalna... Krađe, sigurno nisu najveći problem. A ako zaštitara platite da samo stoji uz sensormatic-antenu i da postupa po alarmu, što znači da prolazi netko sa zaštićenim artiklom koji nije prošao blagajnu, onda je taj zaštitar doista skup! Onda bilo koji neto iznos za njegov sat košta previše. Zaštitar mora imati širok spektar djelovanja – najprije preventivnog, a u datom trenutku i aktivnog sprječavanja nedjela.

Navodite da najveću štetu kompaniji nanose - četiri N. Uz čvrstu pretpostavku da to nije neka nova glazbena skupina, što stoji iza četiri N?

To su namjera, nehat, nemar i nepažnja. Svrstamo li krađe pod namjeru, ostaju nam još tri N. A ja odgovorno i na temelju iskustvenih spoznaja tvrdim da nehat, nemar i nepažnja čine najmanje 50 posto šteta u kompanijama. Da stvar bude gora, te štete osiguranje – ne pokriva! Ilustracije radi, nijedna osiguravajuća kuća neće priznati kasko-osiguranje ako ste u ukradenu vozilu ostavili prometnu dozvolu ili izgubili ključeve, a da niste promijenili bravu. Mnoge se kompanije boje krađa i lopova, no ako u njihovom objektu zbog nemara ili nepažnje samo jedna mušterija ili neki drugi posjetitelj teško stradaju, odšteta ozlijeđenome desetak će puta premašiti mjesečnu, ili čak godišnju štetu od krađa.

Kakva je veza između četiri N i jednog Z? Mislim, jasno, na zaštitare?

Sad dolazim do njih. Svi zaposlenici rade pod određenim uvjetima poštivanja zakonskih propisa za određeno radno mjesto. Jesu li to sanitarne knjižice, zaštitna odjeća i oprema, ili pak poštivanje nekih procedura u procesima rada..., njih obvezuju stanoviti uvjeti specifični za to radno mjesto. Nažalost, najčešće zbog izostanka nadzora od strane njihovih nadređenih, oni zanemaruju svoje obveze i "prolaze lišo". Incidentna situacija u datom trenu stoga ne čudi. Primjerice, koje su posljedice nenošenja zaštitne odjeće ili opreme – tjelesna ozljeda, djelatnik odlazi na bolovanje, kompanija mora platiti i plaću zamjeni i bolovanje djelatnika, zamjenskog radnika treba iznova uvesti u posao i osposobiti ga, no nikad nećete dobiti efekt rada onoga koji je otišao... Takvih je primjera na desetke, da ih sve ne nabrajam. Tu sad zaštitari stupaju na scenu. Zaštitar koji se kreće u svojoj perimetriji rada, mora biti educiran tako da zapaža stvari, a ne samo da ih gleda. Naime, svi mi sa zdravim očima gledamo, no pitanje je da li svi i vidimo. Zaštitar, međutim, mora i gledati i vidjeti, on mora zapaziti da dotični djelatnik ne nosi zaštitnu opremu i da krši neke procedure, da postupa suprotno pravilima svoje struke ili profesije. Osim što gleda i vidi, zaštitar mora i reagirati. Ako gleda i vidi, ali ne reagira, efekt je isti – tjelesna ozljeda i sve ostalo. Što se reagiranja tiče, ono može biti s ovlastima ili bez njih. Ako zaštitar reagira bez ovlasti i djelatnika upozori na poštivanje zaštite na radu, ili propisa o zaštiti od požara, primjerice, da hidrant ne smije biti zakrčen ili evakuacijski izlaz zaključan, ovaj ga ne mora poslušati pa opet nema efekta. Dakle, to mu mora biti u opisu posla na toj mikrolokaciji, mora biti osposobljen i licenciran da to nadzire i da reagira. Odgovorno tvrdim da zaštitarske tvrtke moraju uložiti dodatna sredstva i napore da im djelatnici postanu stručnjaci za sigurnost na radu - jasno, na nižoj razini jer nije namjera od njih stvarati voditelje odjela zaštite na radu – zatim da im djelatnici dobiju licence za zaštitu od požara, za ispitivanje alkoholiziranosti... Zakon o radu sadrži apsolutno sve to – djelatnici ne smiju biti pod utjecajem alkohola ili droga. U redu, no tko će to ustvrditi? Pa neće policija s ulice alkotestirati djelatnike u tvrtki. Ima tvrtki koje čak nabavljaju dregere i druge uređaje, ali s njima mogu raditi jedino licencirane osobe. Kao što vas na ulici ne može alkotestirati bilo koji policajac, nego samo osposobljeni, s licencom. Zbog svega navedenog volim reći – ulaganje u sigurnost je investicija, a ne trošak. Tek će nakon investicija u dodatno osposobljavanje i educiranje djelatnika koji će dobiti licence za sigurnosne podsegmente, vlasnici zaštitarskih tvrtki moći dizati cijene svojih usluga jer će klijentima nuditi mnogo širi spektar usluga.

Tu dolazimo do vaših "kamenih kipića" koji prekriženih ruku stoje uz alarme na izlazima iz trgovina.

Tako je. A znate li tko zaštitarskim agencijama omogućava ponašanje u kojem oni ne moraju i zapravo niti ne žele ulagati u edukaciju svojih djelatnika? Kompanije koje su im poslovni partneri i koje koriste njihove usluge. Zašto? Zato što na prvome mjestu kod odabira zaštitarske tvrtke imaju – novac. Posao na kraju obično dobiva zaštitarska tvrtka koja ima jeftiniju ponudu, što je poražavajuće. Umjesto toga, kompanije najprije trebaju ustanoviti zašto uopće angažiraju zaštitare, s kojim ciljem.
Trenutno je situacija takva da zaštitare obično angažiraju institucije poput banaka ili pošta, koje ih po zakonu moraju imati, ali uzimaju zakonski minimum. Druge ih kompanije angažiraju većinom radi obavljanja portirskih i sličnih poslova. U svakom slučaju, svi samo gledaju kako da prođu što jeftinije. No, ugovor sa zaštitarskom tvrtkom mora biti tako koncipiran da ja, kao naručitelj posla, imam pravo nadzora i kontrole nad tim zaštitarom, kao izvršiteljem posla. Nadalje, u ugovoru mora biti precizirano da ja, kao naručitelj posla, ne želim zaštitare koji su toga dana već odradili 8, 10 ili 14 sati napornog posla. Meni ne treba čovjek, iscrpljen od osiguravanja utakmice, koji će mi u noćnoj smjeni spavati jer je umoran, što je ljudski. Za to nije on kriv, nego agencija koja ga šalje. I stoga ja od zaštitarske agencije s kojom surađujem tražim poštivanje čvrstih ugovornih obveza.

Savjetnik ste za sigurnost u Getrou. Kakva su vaša iskustva sa zaštitarskim agencijama?

Odlična. Mi dijelom imamo vlastitu, unutarnju zaštitarsku službu, a dijelom angažiramo vanjske partnere. Štogod sam od njih zatražio kroz ugovor, oni su ispoštovali. Kažem vam, nema nikakvih problema sa zaštitarskim agencijama. Ali ih nitko ništa ne traži. Osim da kao kipići stoje uz alarme, ili da se dosađuju na portama.  Mi sa svojim partnerima imamo pisanu komunikaciju nakon svakog pozitivnog ili negativnog iskustava s radom njihovih zaštitara. Tako vlasnik agencije redovito dobiva povratnu informaciju o zadovoljstvu svojih klijenata te shodno tome može prihvatiti upozorenje i na tome poraditi sa zaštitarima. Ili pak klijentovu pohvalu iskoristiti kao dobar primjer drugima u agenciji.

Zaštitarstvo je životni poziv, a ne hobi

Procjenjuje se da Hrvatskoj nedostaje oko 2000 zaštitara, a ulaskom u EU, potražnja za njima bit će i veća. Kako bi se dalje trebala razvijati zaštitarska djelatnost
Radu sindikata zaštitara dao bih vrlo nisku ocjenu jer najčešće akcentiraju potpuno krive stvari. Oni se, koliko vidim, najviše brinu oko dviju stvari – plaćanja neto sata zaštitara te razine opreme i naoružanja. Jasno, čestitam im na uspjehu u pregovorima o povećanju cijene sata, no smatram da Sindikat mora puno više brinuti o svemu onome o čemu smo upravo razgovarali. Riječ je o stručnom osposobljavanju i edukaciji zaštitara, o podizanju ugleda struke, uvođenju strožih kriterija ulaska u zaštitarsku profesiju, o oduzimanju licence i izbacivanju iz struke onih koji narušavaju ugled profesije... Zaštitari se sami moraju  izboriti za veći dignitet. Dio odgovornosti leži i na vlasnicima zaštitarskih tvrtki. Oni bi, žele li podići rejting profesije u javnosti, morali ostvariti daleko bolju međusobnu komunikaciju. Srećom, Zakon o privatnoj zaštiti dobar je zakon i daje solidne osnove za njihov kvalitetan rad. Ipak, najveći je problem zaštitarske profesije što je to danas alternativna profesija, umnogome nalik taksistima. Naime, svi taksisti imaju neku svoju osnovnu profesiju za koju su se školovali i osposobljavali, od automehaničara do pravnika i inženjera koji su iz raznih razloga "pobjegli" iz svojih profesija i otišli u taksiste. Zaštitarstvo je također alternativni životni poziv, alternativna profesija, jer se vrlo malo njih doista školovalo za zaštitara. Sve dok ova profesija ne postane životni poziv, prvi i glavni životni odabir pojedinca, nećemo moći govoriti o podizanju kvalitete.

Zaštitari su dužni uvažavati osobnost i čast kupaca

Što je s bontonom? Radi li se na tome sustavno ili je i to stvar osobnih afiniteta?
Ja bih na prvo mjesto stavio osobnu urednost – čiste ruke, odoru, cipele... Tek onda slijede bon-ton, način oslovljavanja i  ton ophođenja s drugima. U tome mnogo griješe ne samo zaštitari, nego i oni koji bi trebali djelovati na još višoj razini – policija. Svi smo tome svjedoci, ako ništa drugo, onda kao vozači i sudionici u prometu. Evo, neki sam dan vidio policajca koji sjedi u vozilu i zapisuje podatke iz vozačke dozvole, a vozač uz prozor pokraj njega - čuči na kiši! To je apsolutno neprofesionalno i krajnje ponižavajuće ponašanje.
Što se tiče zaštitara u trgovinskom sektoru, oni zbog specifičnog okruženja te metodike i taktike postupanja moraju imati izrazito visoku razinu profesionalizma. Često alarm reagira na kupca koji ima uredno plaćeni artikl, ali pogreškom blagajnice nije deaktivirana zaštita tog artikla. Postupi li zaštitar netaktično, ako kupca istog časa optuži za krađu ili ga krene pred svima sumnjičiti, taj kupac više nikad neće kročiti u tu trgovinu. Zaštitar je dužan uvažavati osobnost svakog kupca te paziti na njegovu čast i dostojanstvo, bez obzira što istodobno razmišlja o mogućnosti da to nije kupac bona fide, nego doista kradljivac. Zato su autoritet u postupanju, ali i finoća, pristojnost i taktičnost, ključni čimbenici o kojima se mora voditi najveća briga. I to je posao rukovodećih struktura u kompanijama.

Nužna su mnogo veća ulaganja u tjelesnu spremu

Prije intervjua proveli smo anketu među slučajnim prolaznicima, zamolivši ih da ukratko kažu kako doživljavaju zaštitare. Rezultati su prilično poražavajući jer nam je polovica njih kazala da su za njih zaštitari "nabildani, ćelavi likovi", "polupismeni snagatori", "nepristojni", "pokazuju mišiće", "ne znaju govoriti"... Zašto je tome tako? Pa to je iznimno plemenit posao, zaštitari su gotovo u rangu liječnika jer štite ljudske živote, a veći ugled u javnosti uživaju neobrazovani sudionici reality-showa!?
Nema plemenitijeg posla od zaštitarskog. No, složit ćemo se da se svaka profesija obavlja s moždanim vijugama, a ne s mišićnom masom. I šumski radnici, ako im moždane vijuge ne rade  kako treba, s "motorkom" će ili sjekirom iskasapiti sebe. Dakle, u svakom je poslu presudan mozak, a moždane vijuge valja trenirati, baš kao što se trenira i mišićna masa. Drugo, da bi se izdržali napori nekog posla, konkretno zaštitarskog, dobra tjelesna pripremljenost preduvjet je za psihičku stabilnost, jer ona dovodi do racionalnih i razumnih postupaka i reagiranja. Loša pak kondicija dovodi do psihičke nestabilnosti,  slijedom toga i do neracionalnih postupaka. Točnije, takav zaštitar odlučuje da spornu situaciju neće riješiti s nekoliko dodatnih riječi upozorenja, već će odmah primijeniti fizičku silu, ili da za počiniteljem neće trčati nego će odmah pucati itd.
Kako doznajemo, neke naše velike zaštitarske agencije ne provode sustavnu skrb o tjelesnoj spremi svojih djelatnika, pa ispada da sve ovisi o individualnom pristupu, o volji, želji i slobodnom vremenu pojedinca. Kako to promijeniti?
Nažalost, slično je i u policiji. U tom kontekstu uvijek ističem primjer američke vojske u kojoj svakih šest mjeseci - svi činovi, sva godišta i sve dužnosti – prolaze provjeru tjelesne spremnosti prilagođenu dobi i zdravstvenom stanju. Ako dobiveni rezultat, primjerice, tjelesne težine odskače od minimuma, osoba dobiva šest mjeseci za korigiranje. Za to vrijeme radi, ali je zaustavljena u napredovanju. Ne uspije li se dovesti u red, bit će otpuštena. Nažalost, kod nas toga nema ni u vojsci niti u policiji, a posebno ne u zaštitarskim tvrtkama, jer njihovi vlasnici to doživljavaju samo kao dodatni trošak. Zato sve i ostaje bez obveze, osobni izbor. Kako to promijeniti? Tvrtke moraju uložiti znatno više novca, bilo da opreme vlastite objekte bilo da ugovore suradnju s klubovima i objektima. No i onda će biti onih koji bi najradije eskivirali trening jer su preumorni od posla. Opet se, dakle, vrtimo u krugu prekovremenih sati, noćnih smjena i prekomjerne iskorištenosti zaštitara.