Eugen Antić
„Još jedna zlatna medalja za Italiju – u broju poginulih na radu!” - Ovaj gorki, ironični komentar s Facebooka, napisan nakon pogibije zaštitara Pietra Zantoninija u Cortini d’Ampezzo, pogađa samu srž naličja velikih projekata. Dok se gradovi i organizatori užurbano šminkaju za globalne spektakle poput Olimpijskih igara, iza kulisa se gomila crna statistika - ona koju promotivni spotovi vješto zaobilaze, ali čije su posljedice trajne i nepopravljive.
Smrt 55-godišnjeg zaštitara, koji je radio sam, tijekom noćne smjene, na otvorenom, pri temperaturama od –16 °C, nije samo osobna tragedija i obiteljski gubitak. Ona je simbol sustava u kojem su ljudski životi često kolateralna šteta rokova, proračuna i ambicija.
Smrt koja nije izoliran slučaj
Pietro Zantonini preminuo je obavljajući posao čuvanja gradiulišta koji se često doživljava kao „pasivan” ili „rutinski”. U stvarnosti, riječ je o fizički i psihički zahtjevnom radu, osobito kada se obavlja u ekstremnim vremenskim uvjetima, tijekom dugih noćnih smjena i bez stalne prisutnosti drugih kolega.
Takvi uvjeti nisu iznimka, već pravilo u mnogim sektorima privatne zaštite i građevine, osobito na velikim infrastrukturnim projektima. Kada se pritisak rokova spoji s manjkom radne snage i prekarnih oblika zapošljavanja, sigurnost radnika često postaje sekundarna briga - nešto što se podrazumijeva, ali se rijetko stvarno kontrolira.
Zantoninijeva smrt zato ne smije biti promatrana kao izolirani incident, već kao dio šireg obrasca koji se ponavlja diljem Europe.
Veliki događaji, mali ljudi
Olimpijske igre, svjetska prvenstva i slični megadogađaji predstavljaju vrhunac nacionalnog ponosa, tehnološke izvrsnosti i organizacijskih sposobnosti. No iza svake medalje, svake dvorane i svakog savršeno osiguranog perimetra stoje tisuće radnika – građevinara, zaštitara, tehničara... - čija imena nitko ne pamti.
U toj utrci s vremenom, radnici postaju resurs, a ne ljudi. Smjene se produžuju, rad u ekstremnim uvjetima normalizira, a granica prihvatljivog rizika pomiče se sve dalje. Sigurnost se planira na papiru, ali na terenu često ostaje nedovoljna.
Zaštitari su u tom sustavu posebno ranjivi: rade sami, noću, izloženi vremenskim prilikama i zdravstvenim rizicima, a njihova uloga ostaje nevidljiva sve dok se ne dogodi tragedija.
Hrvatski kontekst: poznata slika, isti rizici
Iako se tragedija dogodila u Italiji, poruka snažno odjekuje i u Hrvatskoj. Sektor privatne zaštite i kod nas se suočava s kroničnim problemima: manjkom radne snage, dugim smjenama, starenjem kadra i radom u otežanim uvjetima. Zaštitari u Hrvatskoj redovito rade noćne smjene na otvorenom, čuvaju gradilišta, industrijske objekte i infrastrukturu, često bez adekvatnih uvjeta za odmor i zaštitu od vremenskih nepogoda.
Statistike o stradanjima na radu u Hrvatskoj iz godine u godinu podsjećaju da sigurnost na radu još uvijek nije na razini koju bi moderna europska država trebala imati. Iako se najčešće spominju građevinarstvo i industrija, privatna zaštita ostaje u sjeni - vidljiva tek kada se dogodi tragedija ili ozbiljan incident.
Pritom se često zaboravlja da zaštitari predstavljaju prvu liniju sigurnosti, ali istodobno jednu od najranjivijih skupina radnika.
Radna sigurnost kao ogledalo društva
Ironija „zlatne medalje za poginule na radu” razotkriva neugodno pitanje: koliko jedno društvo doista cijeni ljudski život? Broj smrtnih slučajeva na radu nije samo statistika, već pokazatelj političkih prioriteta, učinkovitosti nadzora i stvarne vrijednosti koju država pridaje sigurnosti.
Ako zemlja može organizirati savršeno koreografirani sportski spektakl, a istodobno tolerirati smrt radnika zbog neadekvatnih uvjeta rada, tada problem nije u resursima, već u volji i odgovornosti.
Za sektor privatne zaštite to je posebno važno pitanje. Zaštitari su pozvani čuvati sigurnost drugih, ali tko štiti njih kada sustav zakaže?
Medalje koje ne želimo
Smrt Pietra Zantoninija snažan je podsjetnik da postoje medalje koje nijedna država ne bi smjela osvajati. One se ne dodjeljuju na postoljima, već se zbrajaju u tišini - u broju poginulih na radu.
Ako ova tragedija ostane bez stvarnih posljedica i promjena, tada ironija s početka teksta postaje pravilo, a ne upozorenje. Za Hrvatsku, kao i za ostale europske zemlje, ovo je trenutak za ozbiljno preispitivanje odnosa prema sigurnosti na radu, osobito u sektorima koji nose visoke, ali često nevidljive rizike.
Nijedan veliki događaj, nijedan rok i nijedan sportski uspjeh ne smiju biti vrjedniji od ljudskog života. To je poruka koju struka sigurnosti mora jasno i glasno ponavljati - sve dok ne postane stvarna praksa, a ne tek pravilnik koji se sustavno zanemaruje.
Foto: Kajetan Sumila/Unsplash