Eugen Antić
Mogu li radnici iz regije raditi kao zaštitari u RH? U teoriji – moguće je, ali u praksi – gotovo neizvedivo bez stalnog boravka, vlastitog truda oko osposobljavanja i kompletne prilagodbe hrvatskim uvjetima. Da bi radnik iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore ili Sjeverne Makedonije mogao raditi kao zaštitar u Republici Hrvatskoj, mora ispuniti iste uvjete kao hrvatski državljanin, uključujući: prebivalište ili odobren boravak u RH, položen stručni ispit u Hrvatskoj, sigurnosnu provjeru MUP-a, dokaze o nekažnjavanju i zdravstvenoj sposobnosti, i nepriznavanje stranih zaštitarskih licenci. Dodatno, radnu dozvolu nije moguće dobiti bez prethodnog dopuštenja MUP-a za rad u zaštitarstvu, što stvara zatvoren krug. Bez sistemskih izmjena zakona ili bilateralnih sporazuma, zapošljavanje zaštitara iz regije nije realna opcija za hrvatske poslodavce.
Suočene s kroničnim nedostatkom radne snage, zaštitarske tvrtke u Republici Hrvatskoj sve se češće okreću alternativnim izvorima zapošljavanja – među kojima prednjače umirovljenici. Iako postoji izražena želja da se dio radne snage pronađe i izvan granica Europske unije, prvenstveno iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije, zakonski okvir to zasad onemogućuje. Tako u praksi, i dalje, zaštitare u Hrvatskoj čine isključivo domaći radnici – uz sve veću prisutnost onih starije životne dobi. Na što konkretno zakon dopušta, a što zabranjuje, pitali smo Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske.
Na pitanje mogu li strani državljani dobiti dopuštenje za obavljanje poslova privatne zaštite u Republici Hrvatskoj, iz MUP-a odgovaraju kako je to izričito uređeno člankom 24. Zakona o privatnoj zaštiti. Prema toj zakonskoj odredbi, dopuštenje za rad mogu dobiti isključivo fizičke osobe koje već imaju dopuštenje za obavljanje istih poslova u državama članicama Europske unije ili državama potpisnicama Ugovora o Europskom gospodarskom prostoru (EGP).
To konkretno znači da radnici iz trećih zemalja, uključujući Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Sjevernu Makedoniju i Crnu Goru, ne mogu automatski prenijeti svoju licencu ili iskustvo stečeno u domovini i raditi u Hrvatskoj na temelju toga.
Za njih vrijedi isti pravni tretman kao i za hrvatske državljane, što znači da moraju ispuniti sve uvjete propisane člancima 18. do 23. Zakona o privatnoj zaštiti. Ti uvjeti uključuju, između ostalog:
- prebivalište ili odobren boravak u RH
- nekažnjavanost
- odgovarajuću zdravstvenu sposobnost
- stručnu osposobljenost (polaganje ispita u RH)
- poznavanje hrvatskog jezika i latiničnog pisma.
Što se tiče pitanja državljanstva, iz MUP-a jasno navode da ono nije uvjet, već je ključan status boravka u Republici Hrvatskoj. Osoba iz treće zemlje koja ima odobren boravak, može pokrenuti postupak izdavanja dopuštenja za rad kao zaštitar — pod uvjetom da zadovolji sve druge zakonske kriterije.
Također, tijekom postupka MUP provodi operativnu provjeru, što znači da prikuplja i provjerava sve potrebne dokumente, uključujući i one iz inozemstva. Te strane isprave podliježu dodatnoj provjeri po službenoj dužnosti, kako bi se osigurala vjerodostojnost i usklađenost s hrvatskim zakonodavstvom.
Kada je riječ o priznavanju stranih zaštitarskih licenci, MUP ističe kako one iz trećih zemalja (izvan EU/EGP-a) nisu priznate, dok se licence iz EU/EGP-a mogu priznati putem posebnog postupka izdavanja dopusnice.
Dodatno, naglašavaju kako ne postoji mogućnost izdavanja dozvole za boravak i rad za državljane trećih zemalja koji prethodno nemaju hrvatsko dopuštenje za obavljanje zaštitarskih poslova – čime se zatvara krug za "uvoz" radne snage iz zemalja koje nisu članice EU/EGP-a.
Odgovor MUP-a donosi jasnoću, ali i potvrđuje ono čega su mnoge zaštitarske tvrtke već bile svjesne – sustav trenutno ne prepoznaje i ne priznaje strane licence izvan EU/EGP-a, što značajno ograničava mogućnosti zapošljavanja stranih radnika, usprkos velikim potrebama sektora.
Tvrtke koje žele angažirati zaštitare iz trećih zemalja moraju biti spremne na kompleksan i dugotrajan proces – uključujući ishođenje boravka, stručnog osposobljavanja u RH te ispunjavanje svih zakonskih uvjeta. U trenucima kad se sve više govori o liberalizaciji tržišta rada i otvaranju prema inozemnim radnicima, zaštitarski sektor ostaje čvrsto zakonski ograničen – i čeka potencijalne pomake u zakonodavnom okviru.