Rat u Ukrajini pokazao je svu beskrupuloznost suvremenog ratovanja u kojem dalekometni raketni, topnički, zračni besposadni i avio-sustavi brišu granicu fronte, linije sukoba i cijelu državu čine jednom velikom zonom sukoba. Time se otvaraju i mogućnosti napada na mete koje nisu u zahvatu fronte, a od značaja su za sigurnost i obranu stanovništva u cjelini, konkretno – na kritičnu infrastrukturu. Od kada postoje ratovi, sukobljene strane nastojale su uništiti jedna drugoj objekte i resurse od vitalnog značaja za sigurnost i obranu, poput hrane, vode, transportnih i komunikacijskih sustava, logistike i ostalih objekata od posebne važnosti. Međutim, sama definicija, a naposljetku i ispravan pristup zaštiti kritične infrastrukture, istovremeno je vrlo široko i duboko područje koje je sada više nego ikada potrebno staviti visoko na ljestvicu prioriteta, konceptualno i vlastitim kapacitetima.
Kontekst
Jedna od posljedica razvoja globalizacije je povećanje spektra starih i pojava novih prijetnji i rizika, prirodnog i antropogenog porijekla te njihovog međusobnog utjecaja. Sigurnosno okruženje je danas, a bit će i ubuduće dinamično i zamagljeno, složeno i nesigurno, što nas dovodi do niza izazova - u rasponu od sukoba visokog intenziteta pa sve do prirodnih nesreća. To od nas zahtjeva stalno procjenjivanje sposobnosti snaga koje su nam potrebne kako bi na navedeno mogli odgovoriti. Suvremena društva i njihovi sustavi sigurnosti i obrane suočavaju se s čitavim nizom složenih izazova i prijetnji, s karakteristikama kemijskih, bioloških, nuklearnih i radioloških (KBRN) izazova, a što se u mnogočemu razlikuje od onih s kojima su se susretala tijekom razdoblja primjerice Hladnoga rata.
Prirodne i tehnološke nesreće, terorizam, postojanje KBRN oružja, izbor industrija, skladišta, transportnih sustava, komunikacijsko-informatičke i druge kritične infrastrukture te ostalih objekata od posebne važnosti koji su glavne vojne i terorističke mete, izvor su potencijalnih suvremenih ugroza s ekstremnim uvjetima u kojim je djelovanje s ljudskim posadama koje bi trebale biti prve na terenu vremenski i prostorno ograničeno, čak i nemoguće.
Studije slučaja iz zadnjih 30 godina ukazuju na negativne aspekte promijenjene paradigme na terenu koji se ogledaju u nemogućnosti intervencije ili u odgođenim intervencijama timova prvog odgovora zbog čega se nesreće saniraju sa zakašnjenjem, poprimaju nekontrolirani razvoj, i uzrok su ogromnih ljudskih i materijalnih gubitaka te katastrofalnih utjecaja na okoliš. Također imaju ogromni političko-ekonomsko-sigurnosni utjecaj na daljnji pozitivan trend globalizacije i razvoja sigurnog društva.
Ruska invazija na Ukrajinu bila je prekretnica za svjetsku sigurnost, međunarodno gospodarstvo i globalnu energetsku arhitekturu. Nije moguće ovakav rat svesti na jednu regiju dok živimo u globaliziranom svijetu. Ne možemo zadržati zračenje unutar zemljopisnih granica jedne zemlje ili eliminirati jednu zemlju iz osjetljivosti opskrbnih lanaca.
Ova nova vrsta hibridnog rata, uključujući njegovu ozbiljnu humanitarnu krizu, kibernetičke napade i ekonomske poteškoće, kao i dezinformacijske kampanje, geopolitičke napetosti oko opskrbe energijom plus prijetnju nuklearnim ratom, imat će dalekosežne posljedice na društvo u cjelini.
Novi izazovi, prijetnje i rizici 21. stoljeća utječu na sigurnosno okruženje tako da države trebaju izgraditi svoj koncept zaštite kritične infrastrukture. Zaštita nacionalne kritične infrastrukture prešla je na pristup temeljen na analizi rizika s fokusom na sigurnost i otpornost kritične infrastrukture (Critical Infrastructure Security and Resilience - CISR).
Sastavnice CISR, pojmovi sigurnost i otpornost, svakako podržavaju ideju zaštite, ali imaju specifična značenja. Sigurnost znači smanjenje vjerojatnosti uspješnih napada na kritičnu infrastrukturu, učinke prirodnih katastrofa, katastrofa izazvanih ljudskim djelovanjem, primjenom fizičkih sredstava ili obrambenih mjera kibernetičke sigurnosti. Otpornost je pak sposobnost kritične infrastrukture da se odupre, apsorbira, oporavi ili uspješno prilagodi promjenjivim uvjetima. Otporna infrastruktura je robusna, agilna, prilagodljiva i sposobna izdržati i brzo se oporaviti od prekida, namjernih napada, nesreća ili prirodnih prijetnji te incidenata.
Kao jedan od najboljih odgovora zaštite i obrane kritične infrastrukture i objekata od posebne važnosti u ekstremnim uvjetima, nametnuli su se besposadni, multifunkcionalni sustavi koji su kombinacijom daljinskog upravljanja i autonomnih funkcija, u ekstremnim okolišnim uvjetima sposobni: ukloniti prepreke i opasne predmete i objekte na pravcu intervencije; izvršiti zadatke operativnog i medicinskog uvida u stanje; uzimati plinovite, aerosolne, tekuće i krute uzorke i druge forenzičke dokaze; obavljati KBR dekontaminaciju površina, objekata borbene i neborbene tehnike, sredstava i opreme; obarati i neutralizirati toksične industrijske kemikalije; obavljati vatrogasne operacije; te obavljati samodekontaminaciju i dekontaminaciju pripadnika timova prvog odgovora.
Sve navedene radnje prati, prikuplja i bilježi prošireni izbor detektora, senzora, kamera i uređaja uvezanih funkcionalnim i analitičkim softverima. Podaci se u realnom vremenu dostavljaju u taktički operativni centar gdje se isti obrađuju, analiziraju i pretvaraju u informacije za potrebe pripadnika prvog odgovora, zapovjedništva i stožere. Rezultat je pravovremeni i potpuni odgovor na prijetnju s čime se neusporedivo efikasnije štite ljudski životi, materijalna imovina i okoliš.
U kontekstu navedenih suvremenih sigurnosnih izazova, prijetnje se općenito mogu podijeliti u sljedeće skupine:
Prijetnje tradicionalnim oružjem za masovno uništavanje – kemijskim, biološkim radiološkim i nuklearnim (KBRN) oružjem: Prepoznajući poteškoće vezane uz obranu od tih prijetnji, posebno onih koje proizlaze iz ne-državnih aktera, nacionalni sustavi sigurnosti i obrane moraju poduzeti pragmatičan i praktičan pristup rješavanju zaštite od istih te udružiti napore u pronalaženju zajedničkog odgovora.
Prijetnje koje proizlaze iz incidenata suvremenim KBRN tehnologijama i na njima temeljenim industrijama: Suvremeno tehnološko društvo omogućilo je razvoj oružja za masovno uništavanje te suvremene eksplozive i eksplozivne naprave, oružje i municiju velike snage i visoke brizantosti čija je snaga razaranja i uništavanja s dugoročnim posljedicama po floru, faunu i prirodni okoliš neusporediva s dosadašnjim civilizacijskim razvojem čovjeka.
Prijetnje i rizici koji proizlaze od vojnih i terorističkih napada na elemente kritične infrastrukture i objekata od posebne važnosti za sigurnost i obranu. Od kada postoje ratovi sukobljene su strane nastojale uništiti jedna drugoj objekte i resurse od vitalnog značaja za sigurnost i obranu, poput hrane, vode, transportnih i komunikacijskih sustava, logistike i slično. Postoji niz primjera koji ovo potkrepljuju tijekom Hladnog rata, različite vrste recentnih terorističkih napada širom svijeta pa do današnjeg rata u Ukrajini, a uvijek s jednim ciljem: iscrpiti i onesposobiti neprijatelja i natjerati ga na kapitulaciju ili pregovore.
Nove i disruptivne tehnologije: Dotiču sve aspekte života – od elektronike poput telefona i računala do svakodnevnih aktivnosti poput kupnje hrane u trgovini i upravljanja novcem u banci. Ove tehnologije također imaju veliki utjecaj na sigurnost. Inovativne tehnologije pružaju nove mogućnosti sustavima sigurnosti i obrane pomažući im da postanu učinkovitiji, otporniji, ekonomičniji i održiviji. Međutim, te tehnologije ujedno predstavljaju nove prijetnje od strane državnih i nedržavnih aktera, kako vojnom tako i civilnom društvu.
Danas zemlje pokušavaju razumjeti prijetnje s kojima se suočavaju – od kojih su neke vidljive, a druge nevidljive – i što bi im moglo nedostajati. Oni koji su odgovorni za sigurnost i otpornost kritične infrastrukture (CISR), neprestano su uključeni u proces kako bi otkrili koje su prijetnje izglednije, a koje manje izgledne i, s obzirom na to, definirati koje bi resurse trebali dodijeliti protiv tih prijetnji.
Postavljaju se pitanja koji su modeli i alati korisni za bolje razumijevanje prijetnji i posljedica napada na kritičnu infrastrukturu? Koje bi prakse ili rješenja zemlje trebale primijeniti kako bi spriječile, odvratile, ublažile posljedice, odgovorile i oporavile se od događaja koji mogu poremetiti ili uništiti kritičnu infrastrukturu? Koji su nedostatci u obavještajnim podacima i kako bi dionici trebali popuniti te nedostatke?
No, kako ispravno definirati kritičnu infrastrukturu i objekte od posebne važnosti za sigurnost i obranu u Republici Hrvatskoj, na razini Europske unije i šire?
Njemački savezni ured za informacijsku sigurnost definira kritičnu infrastrukturu kao 'organizacijske i fizičke strukture i objekte od takve vitalne važnosti za nacionalno društvo i gospodarstvo da bi njihov kvar ili propadanje rezultiralo trajnim nedostatkom opskrbe, značajnim poremećajem javne sigurnosti ili drugim dramatičnim posljedicama. Većina ljudi svakodnevno poznaje kritičnu infrastrukturu kao što je energija koju koriste u svojim domovima, voda koju piju, prijevoz na koji se oslanjaju za slobodu kretanja i sustavi koje koriste za komunikaciju s obitelji, prijateljima i suradnicima.
Kvaliteta života građana EU-a i njihova sigurnost, kao i ispravno i učinkovito funkcioniranje unutarnjeg tržišta, ovise o pružanju osnovnih usluga putem različitih kritičnih infrastruktura u nizu sektora. Stoga je imperativ da kritične infrastrukture budu adekvatno zaštićene od širokog spektra prijetnji, kako prirodnih tako i onih koje je stvorio čovjek, nenamjerno ili sa zlonamjernim aktivnostima. Tamo gdje to ne uspije i poremećaji unatoč tome uslijede, kritične infrastrukture moraju biti otporne, tj. sposobne se brzo oporaviti unutar prihvatljivog vremena. Kao odraz važnosti ovog pitanja, Europska komisija je 2006. usvojila Europski program za zaštitu kritične infrastrukture (EPCIP), koji postavlja okvir svih opasnosti na europskoj razini za zaštitu kritične infrastrukture (CIP).
Svojom Direktivom 2008/114/EZ Vijeće EU je kritičnu infrastrukturu definiralo kao imovinu, sustav ili njihov dio koji se nalazi u državama članicama i neophodan je za održavanje vitalnih društvenih funkcija, zdravlja, sigurnosti, zaštite, gospodarske i socijalne dobrobiti ljudi, čiji bi poremećaj rada ili čije bi uništenje, kao posljedica neuspjelog održavanja tih funkcija, moglo imati znatan učinak u državi članici. Potom je naložilo državama članicama da, sukladno Direktivi, uz uvažavanje nacionalnih specifičnosti, izrade i usvoje nacionalnu pravnu regulativu i operativne mjere za zaštitu kritične infrastrukture.
Donošenjem Zakona o kritičnim infrastrukturama i podzakonskih propisa tijekom 2013. godine, definiran je okvir kritičnih infrastruktura u Hrvatskoj. Ono što je u vezi s kritičnom infrastrukturom sveprisutno je strah zbog ranjivosti određenih objekata, sustava ili mreža te velike mogućnosti štetnih posljedica i poremećaj u životu građana.
Zakonom se, osim definiranja nacionalne kritične infrastruktura i sektora, reguliraju i prava i obveze Vlade Republike Hrvatske u pogledu kritične infrastrukture, prava i obveze središnjih tijela državne uprave u području kritične infrastrukture, prava i obveze vlasnika/upravitelja kritičnih infrastruktura, a propisana je i analiza rizika za identifikaciju kritične infrastrukture te su regulirane međunarodne obveze u vezi određivanja i zaštite kritične infrastrukture u Hrvatskoj, kao i načini ostvarivanja prava Hrvatske u vezi s određivanjem i zaštitom kritične infrastrukture od nacionalnog interesa u drugim državama članicama Europske unije.
Pored zakona o kritičnim infrastrukturama, svaka država članica EU zasebnim pravnim aktima regulira i druge pravne subjekte, objekte i građevine koje su od posebnog nacionalnog interesa. Tako je primjerice Hrvatska iste definirala Uredbom o određivanju građevina od važnosti za RH, Odlukom o pravnim osobama od posebnog interesa za RH i Uredbom o kriterijima za odabir, mjerama za zaštitu te načinu označavanja vojnih i drugih objekata posebno važnih za obranu.
Republika Hrvatska donijela je novi Zakon o kritičnim infrastrukturama koji je stupio na snagu 1. siječnja ove godine kojim se uređuju nacionalne i europske kritične infrastrukture, sektori nacionalnih kritičnih infrastruktura, upravljanje kritičnim infrastrukturama, izrada analize rizika, sigurnosni plan vlasnika/upravitelja, sigurnosni koordinator za kritičnu infrastrukturu, postupanje s osjetljivim klasificiranim podacima, tre nadzor nad provedbom zakona.
Također, 16. prosinca 2020. godine Europska komisija je usvojila prijedlog Direktive o otpornosti kritičnih subjekata („Direktiva CER“) koja se bavi potrebom za smanjenjem ranjivosti kritičnih subjekata koji su ključni za funkcioniranje gospodarstva. Prijedlog ima za cilj ukinuti i zamijeniti trenutnu Direktivu o identifikaciji i označavanju europske kritične infrastrukture („Direktiva ECI“).
Kritični subjekti pak, kao pružatelji osnovnih usluga, igraju nezamjenjivu ulogu u održavanju vitalnih društvenih funkcija ili gospodarskih aktivnosti na unutarnjem tržištu, u sve više međuovisnom gospodarstvu Unije. Stoga je ključno utvrditi okvir na razini cijele Unije s ciljem povećanja otpornosti kritičnih subjekata na unutarnjem tržištu utvrđivanjem usklađenih minimalnih pravila i pružanjem pomoći putem dosljednih, namjenskih mjera podrške i nadzora.
Stoga je očito da postojeći okvir za zaštitu kritične infrastrukture nije dovoljan za suočavanje s trenutačnim izazovima u pogledu kritične infrastrukture i subjekata koji njome upravljaju. S obzirom na sve veću međupovezanost infrastruktura, mreža i operatora koji pružaju ključne usluge na unutarnjem tržištu, potrebno je iz temelja promijeniti pristup sa zaštite određene imovine na jačanje otpornosti kritičnih subjekata koji njome upravljaju.
Osim što ugrožavaju neometano funkcioniranje unutarnjeg tržišta, poremećaji, posebno oni s prekograničnim i potencijalno paneuropskim posljedicama, mogu imati i ozbiljne negativne posljedice za građane, poduzeća, vlade i okoliš.
Predložena Direktiva zamjenjuje Direktivu o ECI-ju te se njome uzimaju u obzir i dopunjuju drugi postojeći i predviđeni instrumenti. Predložena Direktiva predstavlja znatnu promjenu u odnosu na prethodnu koja se odnosi samo na energetski i prometni sektor, usmjerena je isključivo na zaštitne mjere i osigurava postupak za utvrđivanje i označivanje ECI-jeva u okviru prekograničnog dijaloga. Nova Direktiva također ima puno šire sektorsko područje primjene jer obuhvaća deset sektora, odnosno energetiku, promet, bankarstvo, infrastrukturu financijskog tržišta, zdravstvo, vodu za piće, otpadne vode, digitalnu infrastrukturu, javnu upravu i svemirski sektor.
Direktivom se državama članicama osigurava postupak za utvrđivanje kritičnih subjekata primjenjujući zajedničke kriterije na temelju nacionalne procjene rizika. Ovim prijedlogom se utvrđuju obveze država članica i kritičnih subjekata koje one utvrde, uključujući subjekte od posebnog europskog značaja koji pružaju ključne usluge više od jednoj trećini država članica ili u više od jedne trećine država članica koji bi podlijegali posebnom nadzoru. Predložena Direktiva povezana je i usklađena s ostalim sektorskim i međusektorskim inicijativama EU-a, među ostalim za otpornost na klimatske promjene, civilnu zaštitu, izravna strana ulaganja, kiber sigurnost i pravnu stečevinu o financijskim uslugama. Prijedlog je posebice usklađen i njime se uspostavlja bliska sinergija s predloženom Direktivom NIS 2, čiji je cilj poboljšanje otpornosti na sve opasnosti u području informacijskih i komunikacijskih tehnologija (IKT) „ključnih subjekata” i „važnih subjekata” koji dosežu određene pragove u velikom broju sektora.
Države članice trebale bi Komisiji priopćiti svoju strategiju o otpornosti kritičnih subjekata i njezina značajna ažuriranja, posebno kako bi Komisiji omogućile procjenu ispravne primjene ove Direktive u pogledu političkih pristupa otpornosti kritičnih subjekata na nacionalnoj razini.
Ono što zaštiti kritične infrastrukture daje dodanu važnost je Zajednička deklaracija o suradnji EU-a i NATO-a potpisana u Bruxellesu 10. siječnja 2023., a u kojoj je naglašeno nekoliko važnih razloga za bližu suradnju među dvije ključne organizacije. Osobito se naglašava da trajni sukobi, krhkost i nestabilnost u europskom susjedstvu potkopavaju sigurnost i pružaju plodno tlo za strateške konkurente, kao i terorističke skupine, da steknu utjecaj, destabiliziraju društva i predstavljaju prijetnju sigurnosti. Kao što je naglašeno i u Strateškom konceptu NATO-a i u Strateškom kompasu EU-a, ovo je ključna točka za euroatlantsku sigurnost i stabilnost, koja više nego ikad pokazuje važnost transatlantske veze, pozivajući na bližu suradnju između EU-a i NATO-a.
Temeljem navedene nove Deklaracije o suradnji i važnosti pitanja kritične infrastrukture, NATO i EU složili su se 11. siječnja 2023. godine o formiranju radne skupine za otpornost i zaštitu upravo kritične infrastrukture. Naglašeno je da su otpornost i zaštita kritične infrastrukture ključni dio zajedničkog rada NATO-a i EU-a te da će fokus zajedničke radne skupine biti na tome da „našu kritičnu infrastrukturu, tehnologiju i opskrbne lance učinimo otpornijima na potencijalne prijetnje i da poduzmemo mjere za ublažavanje potencijalnih ranjivosti.”
Stoga, u okruženju aktualnih geopolitičkih previranja i nestabilnosti, EU i NATO svakodnevno ulažu napore u pružanje sigurnosti za svoje građane. Sve češći sukobi na teritoriju neposrednog susjedstva, a posebno potaknuto trenutnim ratom na teritoriju Ukrajine, evidentna je važnost i neizbježno je staviti veći fokus upravo na zaštitu kritične infrastrukture, a da bi se nosila s bilo kakvim pojačanim disrupcijama i hibridnim ratom protiv europskih i transatlantskih sastavnica, države članice, EU i NATO trebaju, ne samo konkretnije odgovarajuće propise, već i nove sposobnosti za povećanje zaštite i otpornosti svoje kritične infrastrukture.