U našem prethodnom članku o "banana ratovima", zagrebali smo površinu složene povijesti američkih intervencija u Latinskoj Americi, razotkrivajući kako su Monroova doktrina i Rooseveltov korolar oblikovali regiju. Sada, produbljujući tu analizu, postavljamo ključno pitanje o globalnim pravilima i dvostrukim standardima koji se često primjenjuju u međunarodnim odnosima. Je li ono što je dopušteno jednoj velesili neprihvatljivo za drugu? Upravo ta dilema, sažeta u drevnoj latinskoj izreci "Quod licet Iovi, non licet bovi" – "što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu" – nudi ključ za razumijevanje današnjih geopolitičkih tenzija, odjeci povijesti sve do suvremenih ruskih pretenzija na sferu utjecaja.
Kroz povijest, velike su sile imale tendenciju definirati područja izvan svojih granica kao zone od vitalnog nacionalnog interesa, uspostavljajući takozvane "sfere utjecaja". Te sfere nisu uvijek formalno definirane, već se manifestiraju kroz ekonomsku dominaciju, političku kontrolu, vojnu prisutnost ili kombinaciju svih tih elemenata. Cilj je bio osigurati stratešku prednost, zaštititi resurse ili spriječiti utjecaj suparničkih sila. Bez obzira na to jesu li se nazivale doktrinama, korolarima ili nečim trećim, ova težnja za dominacijom nad susjednim ili strateški važnim regijama predstavlja konstantu u geopolitičkoj igri. Razumijevanje ovog koncepta ključno je za seciranje ne samo povijesnih sukoba, već i trenutačnih globalnih dinamika.
Povijesni presedan: Američka sfera utjecaja
Podsjetimo se, krajem 19. i početkom 20. stoljeća SAD su, pod vodstvom predsjednika Jamesa Monroea, proglasile Amerike zaštićenima od europske kolonizacije. Ta Monroova doktrina je s vremenom, osobito kroz Rooseveltov korolar, evoluirala u otvoreno opravdanje za vojne i ekonomske intervencije u zemljama Latinske Amerike. Takozvani "banana ratovi" samo su najpoznatiji primjeri ove politike, gdje su američki marinci često intervenirali kako bi zaštitili ekonomske interese američkih korporacija, osigurali kontrolu nad strateškim točkama poput Panamskog kanala, ili pak spriječili "kronične nerede" koji bi mogli privući europski utjecaj. Bio je to period u kojem je Washington nedvosmisleno uspostavio i održavao svoju sferu dominacije, smatrajući to legitimnim pravom velesile.
"Quod licet Iovi, non licet bovi": moralna dilema velesila
Latinska izreka "što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu" služi kao oštar komentar na licemjerje u međunarodnim odnosima. Ona sugerira da pravila koja se primjenjuju na moćne aktere nisu nužno ista kao ona koja se primjenjuju na slabije. U kontekstu sfera utjecaja, ovo načelo postaje posebno relevantno. Kada je Sjedinjenim Američkim Državama bilo "dopušteno" vojno intervenirati, instalirati režime i kontrolirati ekonomije u svom neposrednom susjedstvu, postavljalo se pitanje – je li to ponašanje pogrešno ili je pogrešno samo kada ga prakticira neka druga sila? Ova retorika dvostrukih standarda često se koristi kao alat u geopolitičkim raspravama, pružajući analitički okvir za razumijevanje globalnih moćnih igara.
Putinova doktrina: Ruska sfera dominacije
Danas se slična logika primjenjuje i na rusku vanjsku politiku, osobito pod vodstvom Vladimira Putina. Takozvana "Putinova doktrina" reflektira ambiciju Rusije da uspostavi i održi svoju sferu utjecaja u postsovjetskom prostoru, smatrajući te države, poput Ukrajine, dijelom svog "bliskog inozemstva" i zone vitalnih sigurnosnih interesa. Odluke o intervencijama, podršci separatistima ili prijetnjama suverenitetu susjednih zemalja, iz perspektive Moskve, često se opravdavaju sličnim argumentima kakve je Washington koristio stoljeće ranije: zaštitom "nacionalne sigurnosti", sprečavanjem vanjskog (u ovom slučaju zapadnog) utjecaja i očuvanjem stabilnosti unutar vlastite percipirane sfere. Bez obzira na to pdržavamo li Sjedinjene Američke Države ili Rusiju, neosporno je da se povijest, u određenim obrascima, ponavlja.
Lekcije iz povijesti i izazovi budućnosti
Povući izravnu moralnu jednakost između povijesnih "banana ratova" i suvremenih ruskih akcija je kompleksno i zahtjeva nijansiran pristup. Svaki povijesni kontekst je jedinstven, a motivacije, metode i posljedice variraju. Ipak, ono što ostaje konstantno jest tendencija velesila da definiraju i pokušaju kontrolirati svoje "dvorište". Bilo da se radi o Latinskoj Americi u prošlosti ili Istočnoj Europi danas, princip sfere utjecaja ostaje snažan pokretač vanjske politike.
Pitanje nije samo u tome tko provodi takvu politiku, već u opasnosti takvih doktrina za suverenitet manjih država i za stabilnost globalnog poretka. Dokle god velesile vjeruju da im je "dopušteno" kršiti međunarodne norme u potrazi za vlastitim interesima, dok istovremeno osuđuju slične postupke drugih, izreka "Quod licet Iovi, non licet bovi" ostat će bolno relevantna, podsjećajući nas na stalnu potrebu za dosljednim međunarodnim pravom i poštovanjem suvereniteta svih nacija. (Eugen Antić)
Foto: Maria Stewart / Unsplash