Sigurnost učenika u školama postaje sve važnija tema, osobito u kontekstu društvenih i financijskih izazova s kojima se suočavaju mnoge lokalne zajednice. Iako profesionalne zaštitarske službe mogu pružiti određenu razinu sigurnosti, njihova cijena često prelazi mogućnosti lokalnih samouprava i škola. Kao moguće rješenje nameće se ideja uključivanje roditelja volontera, osobito onih s iskustvom u sigurnosnim poslovima poput policije, vojske ili zaštitarstva. Ovaj model već se uspješno primjenjuje u nekim dijelovima svijeta, ali kako bi funkcionirao u Hrvatskoj?
Ideja o uključivanju roditelja u sigurnosne mjere temelji se na nekoliko ključnih pretpostavki. Prvo, roditelji već imaju snažan interes za dobrobit i sigurnost svoje djece, što ih čini prirodnim kandidatima za ovu ulogu. Drugo, mnogi roditelji posjeduju relevantne vještine stečene kroz profesionalne karijere ili osobna iskustva, koje bi mogli staviti u službu zajednice. Konačno, volonterski angažman može smanjiti financijski teret za škole, a istovremeno osigurati prisutnost odgovornih osoba na kritičnim mjestima poput ulaza i dvorišta škola.
Uključivanje udruga poput udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Republike Hrvatske te drugih udruga koje okupljaju vojnike, policajce, zaštitare i vatrogasce moglo bi značajno unaprijediti sigurnosne programe u školama. Ove organizacije okupljaju osobe s bogatim iskustvom u sigurnosnim pitanjima, kriznom upravljanju i zaštiti osoba i imovine, što bi se moglo iskoristiti za jačanje sigurnosti.
Ipak, za uspješnu implementaciju potrebno je jasno definirati uloge, odgovornosti i ograničenja volontera, kao i osigurati pravni i organizacijski okvir. Da bismo bolje razumjeli potencijal ovog modela, pogledajmo kako slične inicijative funkcioniraju u drugim zemljama te kako bi se mogle prilagoditi našem kontekstu.
Sigurnosni izazovi u školama
Škole su mjesta na kojima se svakodnevno okuplja veliki broj djece i odraslih, a potencijalni sigurnosni rizici mogu biti različiti – od vršnjačkog nasilja do neovlaštenog ulaska osoba na školski prostor. Zakon o odgoju i obrazovanju propisuje da su škole dužne osigurati sigurno okruženje, no u praksi se taj zadatak često prepušta samim djelatnicima škole ili sporadičnom angažiranju profesionalnih zaštitara.
Međutim, financijski pritisci onemogućuju sustavno osiguranje škola, posebno u ruralnim sredinama. Upravo ovdje ulogu mogu preuzeti volonteri iz redova roditelja, koji bi svojom prisutnošću povećali sigurnost i smanjili pritisak na školsko osoblje.
Kakvi su primjeri iz svijeta
U nekim zemljama ovaj koncept već je pokazao svoju učinkovitost. Primjerice, u Sjedinjenim Američkim Državama djeluje program Watch D.O.G.S. (Dads of Great Students), koji je prisutan u tisućama škola diljem zemlje. Očevi volonteri u sklopu ovog programa provode vrijeme u školama, patroliraju hodnicima, nadziru ulaze i sudjeluju u raznim aktivnostima s učenicima. Njihova prisutnost ne samo da pomaže u prevenciji nasilja, već i značajno povećava osjećaj sigurnosti među učenicima.
U Izraelu, zemlji s visokim razinama sigurnosnih izazova, roditelji s vojnim iskustvom često volontiraju u školama. Njihova uloga uključuje pružanje podrške profesionalnim sigurnosnim službama te osiguravanje prisutnosti i spremnosti za brzo reagiranje u slučaju potrebe.
U Australiji, neke zajednice organiziraju grupe roditelja posvećene nadzoru prometa i sigurnosti djece u školama. Cilj ovih inicijativa je sprječavanje opasnih situacija u okolici škola, čime se povećava ukupna sigurnost učenika.
Kako bi to funkcioniralo u Hrvatskoj?
Implementacija ovakvog modela u Hrvatskoj zahtijevala bi suradnju škola, roditelja i lokalnih vlasti. Evo koraka koji bi mogli osigurati uspješnu primjenu:
Inicijativa škole i zajednice: Škole bi, u suradnji s roditeljskim vijećima, mogle pokrenuti inicijativu za uključivanje roditelja u sigurnosne aktivnosti. Ključ je u transparentnosti – roditelji trebaju jasno razumjeti svoje uloge i odgovornosti.
Pravna osnova: Prema Zakonu o volontiranju, roditelji mogu pružati usluge za opće dobro, uključujući pomoć u osiguravanju sigurnosti. Njihov angažman mora biti u skladu s postojećim zakonima i ugovorima o volontiranju. Uloga volontera bila bi preventivna i savjetodavna, bez fizičkog interveniranja u kriznim situacijama. Profesionalna zaštita osoba i imovine regulirana je Zakonom o privatnoj zaštiti. Volonteri ne bi smjeli preuzeti ulogu licenciranih zaštitara, ali mogu sudjelovati u preventivnim mjerama, poput nadzora ulaza, bez fizičke intervencije.
Obuka roditelja: Roditelji bi prošli osnovnu obuku o sigurnosnim postupcima, komunikaciji s djecom i kriznom upravljanju. Obuku bi mogli provoditi stručnjaci iz policije, civilne zaštite ili zaštitarskih tvrtki.
Uloge roditelja-volontera: Nadziranje ulaza u školu i prijavljivanje sumnjivih situacija. Patroliranje dvorištem i prostorima oko škole tijekom odmora ili školskih aktivnosti. Pomoć pri organizaciji sigurnosnih protokola, poput evakuacijskih planova.
Pilot-projekt: Uvođenje ovog modela započelo bi kao pilot-projekt u nekoliko škola, čime bi se identificirale najbolje prakse i mogući izazovi. Nakon evaluacije, projekt bi se mogao proširiti na širu zajednicu.
Prednosti i izazovi
Prednosti ovakvog projekta uključuju pristupačnost, osjećaj zajedništva i, što je najvažnije, preventivni učinak. Roditelji volonteri mogu pružiti podršku bez značajnih troškova za školu ili lokalnu samoupravu. Njihovo uključivanje jača vezu između obitelji, škole i zajednice, dok sama prisutnost volontera može učinkovito obeshrabriti nepoželjno ponašanje.
S druge strane, izazovi ovog projekta odnose se na pravnu odgovornost, nedostatak interesa roditelja i potrebnu obuku. Ključno je pitanje što se događa ako volonter neadekvatno reagira u kriznoj situaciji, što zahtijeva jasno definiranu pravnu zaštitu za sve uključene strane. Također, ne postoji garancija da će dovoljan broj roditelja biti spreman sudjelovati, osobito u većim urbanim sredinama gdje je zajednica često manje povezana. Organizacija i provedba potrebne obuke zahtijevaju dodatna sredstva i vrijeme, što može predstavljati dodatni izazov za implementaciju ovog modela.
Volonterske mreže roditelja mogle bi predstavljati inovativno rješenje za povećanje sigurnosti u hrvatskim školama, osobito u situacijama kada profesionalne zaštitarske usluge nisu financijski održive. Ovaj model, koji već postoji u drugim zemljama, može se prilagoditi lokalnim potrebama i zakonodavnom okviru. Kako bi se osigurao uspjeh, ključno je uključiti sve relevantne dionike – škole, roditelje, lokalne vlasti i sigurnosne stručnjake. Iako roditelji volonteri ne mogu zamijeniti profesionalce u najzahtjevnijim situacijama, njihova prisutnost može značajno doprinijeti stvaranju sigurnog i podržavajućeg okruženja za učenike.
Ova ideja nije samo korak prema sigurnijim školama, već i prema jačanju zajedništva i odgovornosti u lokalnim sredinama. U konačnici, zajedničkim naporima možemo osigurati da škola bude sigurno i poticajno mjesto za svakog učenika.
Eugen Antić
Foto: Aaron Burden / Unsplash