Trsteno, povijesno selo kraj Dubrovnika poznato po svom arboretumu, danas je mnogo poznatije po nečem drugom – po tome što je jedno od najopasnijih naselja na hrvatskim prometnicama. Iako smješteno tik uz Jadransku magistralu (D8), Trsteno već godinama nema osnovne uvjete prometne sigurnosti. Nema zebre. Nema semafora. Nema kamera. Nema upozorenja vozačima da se nalaze u naselju gdje djeca idu u školu i stariji prelaze cestu. Mjesto izgleda kao zaboravljeno križanje dvaju svjetova – prirodne ljepote i prometnog kaosa.
I upravo u tom kaosu, nedavno se kombi u punoj brzini zabio u kuću u samom središtu sela, a udarac je odjeknuo kao atomska bomba. Mještani iz popodnevne fjake su se toliko prepali da su, mislili da je Putin bacio balističku raketu Orešnik. Srećom, nije bilo poginulih. No šok među mještanima bio je potpun – jer ovo nije prvi put. Prije samo nekoliko mjeseci, automobil je izletio s ceste i udario u betonski zidić pored kojega ljudi svakodnevno sjede. U tom incidentu ozlijeđeni su majka i dijete.
"Zašto ne može pod hitno kamera, a ne da čekamo na tragedije?", pita jedan mještanin. Drugi komentira: "Ni kamera ni zebra ni semafor ne bi uvijek pomogli, jer ponekad vozači jednostavno zaspu ili im je loše. Jedino pravo rješenje je autocesta koja će zaobići Trsteno, a tek onda će kamere i semafori imati smisla."
Neki izražavaju frustraciju: "Za koga smo mi uopće glasali?" ili "Svi znamo da kroz naseljena mjesta treba voziti polako, ali mnogi vozači jure kao budale. Trebalo bi ih dobro kazniti, ali nažalost, mnogi misle da mogu sve riješiti novcem i vezama."
Postoji i glas koji upozorava: "Sada je vrijeme da država plati kad netko udari u kuću i uništi je. Uvijek čekaju dok ne dođe do tragedije."
No, ima i onih koji podsjećaju na širu sliku: "Ne može se imati kamera na svakom dijelu magistrale, to je suludo." I dok jedni traže rješenja poput naplatnih kućica ili brze ceste, drugi naglašavaju da bi poštivanje prometnih propisa moglo znatno smanjiti nesreće, ali to je, kako kažu, druga tema.
U svemu tome, jedan mještanin rezignirano zaključuje: "Već 42 godine vozim ovom dionicom. Nekada je dnevno prošlo stotinjak auta, a sada je promet pun, a cesta nije prilagođena."
Takvi glasovi, mješavina straha, frustracije i beznađa, odražavaju stvarnu situaciju u Trstenom – mjestu koje već godinama moli za sigurniju cestu, ali odgovori nadležnih često ostaju na riječima.
Mještani Trstenog već godinama upozoravaju na problem. Njihovi apeli su jasni, konkretni i – ponavljani unedogled: "Trebamo zebru. Trebamo semafor. Trebamo kameru." No odgovor nadležnih najčešće staje na – šutnji. Ili birokratskim frazama: "u tijeku je projektna priprema", "planira se analiza prometa", "razmotrit ćemo mogućnosti". Sve dok netko ne strada – i onda ponovno zatišje.
Zastrašujuće je što Trsteno nema niti jedan obilježeni pješački prijelaz. Djeca doslovno trče preko ceste, čekajući rupu u koloni vozila koja juri iz pravca Dubrovnika ili Splita. Stariji stanovnici danima planiraju kako doći do dućana ili liječnika, dok turisti – neupućeni – često zastanu nasred ceste misleći da su u nekoj mirnoj sredini. Jedna mještanka, gospođa Blanka Skljarov, nedavno je za HRT rekla: „Na prelazak ceste čekamo i po petnaest minuta... Kad konačno naiđe rupa, samo kažem djetetu – trči!“
Problem nije samo u prometu. Problem je u sustavnom propustu. Znakovi upozorenja zaklonjeni su raslinjem. Ograničenje brzine nije jasno označeno. Umjesto znaka za školu, vozače dočekuje znak – za divlje svinje. Nitko ne zna tko je zadnji put održavao horizontalnu signalizaciju. A kamera? Ne postoji. Radari? Nisu predviđeni. Uređen kolnik? Godinama bez popravka.
U takvim okolnostima, novinarski upiti nadležnima gotovo da su izgubili smisao. Odgovori koji stižu – ako ikad stignu – uvijek zvuče jednako: "U tijeku je projektna priprema", "planira se analiza prometa", "razmotrit ćemo mogućnosti." I tako iz godine u godinu, dok broj nesreća raste, a mjere ostaju na papiru.
Zaboravljena infrastruktura – zaboravljeni ljudi
Situacija je toliko ozbiljna da je lokalna političarka Anita Bonačić Obradović (SDP) uputila javni apel za hitno postavljanje pješačkog prijelaza, semafora, trepćućih znakova i kamera. Predlaže i sazivanje Vijeća za prevenciju kriminaliteta Grada Dubrovnika – kako bi se Trstenu napokon posvetila pažnja kakvu zaslužuje. No bez pritiska javnosti, čak ni ovi prijedlozi ne dobivaju stvarnu težinu.
Grad Dubrovnik u međuvremenu jest kupio parcelu kako bi uredio autobusno stajalište u Trstenom. Ipak, projekt još nije realiziran. Kamere su "u planu". Signalizacija "u razmatranju". A životi? Na čekanju.
U širem kontekstu, Trsteno je samo simptom većeg problema. Jadranska magistrala prolazi kroz brojna naselja koja nemaju osnovnu sigurnosnu infrastrukturu. Tijekom samo jednog tjedna ove godine u Dubrovačko-neretvanskoj županiji zabilježene su četiri prometne nesreće s ozlijeđenim osobama. Kod Brsečina, nedaleko Trstenog, u travnju je stradao mladić od 23 godine. Cesta smrti vijuga kroz naselja bez zaštite – dok promet raste, a odgovornost se razvodnjava.
Činjenica da danas, u 2025. godini, postoji mjesto uz magistralu bez zebre, bez ikakve vizualne zaštite pješaka, s jasno dokumentiranim nesrećama i brojnim apelima – zapravo je porazna. Trsteno više ne treba upozorenja. Treba rješenja. I to odmah.
Ako se država, lokalna vlasti i nadležne službe za sigurnost u prometu žele doista brinuti za građane, Trsteno mora postati prioritet. Ne zato što je najgore prošlo – nego zato što najgore tek može doći.
Jer pitanje koje svi postavljaju – ali nitko ne smije ignorirati – glasi: tko je idući? (R.Z.)
Foto/Izvor: Google Maps, ©2025 Google