Kad danas pomislimo na prijevoz velike količine gotovine, vjerojatno zamišljamo blindirana vozila i sigurnosne kombije na cestama. U Japanu je, međutim, nekoć postojala i željeznička karoserija posvećena transportu novca — vagon poznat pod oznakom マニ30 (Mani30). Premda su detalji uvijek pažljivo čuvani iz sigurnosnih razloga, vagon je jedno vrijeme služio kao pokretni “sigurnosni kovčeg” za prijenos novčanica između državnih tiskara i centralne banke. To je bio originalan odgovor na specifične logističke izazove, a njegova priča i danas plijeni pažnju stručnjaka i zaljubljenika u sigurnosne sustave.
Nakon Drugog svjetskog rata, kada je u Japanu naglo porasla potreba za sigurnim i brzim prijevozom gotovine, željeznica se pokazala kao pouzdano rješenje. Tada je nastao Mani30 — poseban vagon namijenjen upravo prijevozu novčanica. Formalno je bio evidentiran kao vlak za putnike i prtljagu u sustavu Japanskih državnih željeznica, ali njegova stvarna svrha bila je prijevoz vrijednosti u vlasništvu Japanske banke. S vremenom su promjene u logistici i razvoj cestovnog prijevoza preuzeli ovu funkciju. Krajem devedesetih i početkom 2000-tih željeznički transport gotovine postao je zastarjela praksa, a 2003. godine potpuno je ukinut.
Tehničke značajke i sigurnosne mjere
Iako je izvana podsjećao na običan vagon, Mani30 je bio posebno ojačan i prilagođen za prijenos vrijednosti. U sredini vagona nalazila se soba za sigurnosno osoblje, okružena prostorima u kojima su se prevozile novčanice. Prozori te sobe bili su izrađeni od balističkog stakla debljine gotovo dva centimetra, dok su zidovi i vrata dodatno učvršćeni. Zbog smanjenja rizika od napada izvana, većina vagona nije imala prozore na odjeljcima za novac. Tijekom vožnje vagon se najčešće nalazio odmah iza lokomotive, čime se smanjivala mogućnost fizičkog napada izvana. Posebna pažnja pridavana je diskreciji: vagon je bio uklopljen u redovne kompozicije, bez jasnih oznaka da prevozi dragocjen teret.
Operativni način rada
Operacije su bile obavijene velom tajne. Informacije o rutama i rasporedu znalo je vrlo malo zaposlenika, a i oni su ih često dobivali tek neposredno prije polaska. Tijekom utovara i istovara vrijednosti, vlak je bio okružen policijom i zaštitarskim snagama, a vagoni su izvana prikrivani ceradama kako se ne bi odavala njihova svrha. Sve je bilo podređeno ideji da se potencijalnim napadačima oteža identifikacija i planiranje. Unatoč tajnosti, Mani30 je bio dio redovnih željezničkih linija, što ga je činilo “nevidljivim” u masi vlakova koji su svakodnevno prometovali Japanom.
Prestanak uporabe i naslijeđe
Razvojem cestovnog prometa i fleksibilnijih metoda prijevoza, željeznička opcija više nije bila praktična. Posljednji prijevozi gotovine željeznicom obavljeni su 2003. godine, a već 2004. svi vagoni iz serije Mani30 povučeni su iz prometa. Od šest izrađenih vagona, samo je jedan sačuvan i danas se može vidjeti u muzeju u Otaru na Hokkaidu. Time je priča o “vlaku za novac” dobila muzejski epilog, ali je istovremeno ostala zanimljiva stručnjacima i javnosti kao rijedak primjer spoja sigurnosne tehnologije i javne infrastrukture.
Priča o vagonu Mani30 pokazuje kako su sigurnosni izazovi u prijevozu gotovine zahtijevali originalna rješenja i visok stupanj tajnosti. Japanski model prijevoza novca željeznicom bio je u svoje vrijeme inovativan, ali je na kraju ustupio mjesto bržim i fleksibilnijim cestovnim metodama. Za stručnjake iz područja zaštite i sigurnosti, Mani30 ostaje poučna priča o važnosti diskrecije, tehničkih rješenja i organizacijskih mjera u zaštiti novca i dragocijenosti. (Eugen Antić)
Foto / Izvor: Wikimedia Commons – vagon za prijevoz gotovine Mani30