Eugen Antić
Živimo u vremenu u kojem se izraz „sigurnost“ preko noći transformirao iz apstraktne policijske ili vojne terminologije u prijeku potrebu svakog pojedinca. Pogled na današnjicu ne ostavlja mnogo prostora za bezbrižnost. Dok nam s jedne strane tehnološki napredak donosi autonomne oružane sustave i ratovanje dronovima, s druge strane geopolitičke napetosti - poput sukoba na istoku Europe te stalnim napetostima SAD-a i Irana - trenutno potresaju globalna tržišta i izravno diktiraju cijenu naftnih derivata na našim benzinskim postajama. Svjetske krize više nisu daleko, one ulaze u naše novčanike, naše domove i naše svakodnevice.
No, geopolitička dinamika samo je dio te matematičke jednadžbe. Priroda kao da uzvraća udarac: svjedočimo razornim potresima, ekstremnim požarima, olujnim nevremenima, ali i klimatskim krajnostima od ekstremnih suša do naglih zahlađenja. Kada rijeke i akumulacije presuše, izravna posljedica nisu samo puki prizori napuklog tla, već redukcije vode i električne energije. Prirodne nepogode više nisu izolirani incidenti, već kontinuirani pritisak na infrastrukturu koja jedva drži korak s klimatskim promjenama.
Kada se na sve to nadoveže ljudski faktor i neodgovornost, dobivamo ekološke bombe u vlastitom dvorištu. Slučaj iz Gospića i službeni toksikološki nalazi o ilegalno zakopanom opasnom otpadu naglašavaju surovu stvarnost: "vječne kemikalije" (PFAS), teški metali i mikroplastika više nisu tema teorijskih rasprava, već izravna prijetnja podzemnim vodama Like. Čiste vode i čist zrak, tradicionalni simboli sigurnosti i zdravog života na ovim prostorima, postali su ugroženi resursi.
Sve navedeno pokazuje kako se suvremeni svijet ponaša poput sustava spojenih posuda. Poremećaj na jednom kraju planeta vrlo brzo proizvodi posljedice na drugome. Rat utječe na cijene energenata, klimatske promjene na poljoprivredu, ekološki incidenti na zdravlje stanovništva, a gospodarske krize na društvenu stabilnost. U takvom okruženju sigurnost više nije pitanje jednog sektora ili jedne institucije, nego zajednička odgovornost društva u cjelini.
Galopirajuća inflacija: agonija obezvrijeđenog rada
Uz ekološke krize, ratne prijetnje i klimatske promjene, malog čovjeka danas potiho, ali nesmiljeno mrvi još jedan nevidljivi neprijatelj - galopirajuća inflacija. Svaki pošteni, prosječni čovjek cijeli se svoj radni vijek muči, odriče i nastoji uštedjeti po strani neki novac za crne dane, vjerujući da time kupuje kakvu-takvu sigurnost za starost.
A onda stigne današnjica. Ono što je prije samo desetak godina predstavljalo pristojnu i sigurnu životnu ušteđevinu, inflacijski val pretvorio je u bezvrijedan papir. Agonija doseže vrhunac u najranjivijim trenucima: kada se taj isti čovjek razboli, shvati da ga ta mukotrpno stjecana ušteđevina jedva može pokriti za dva odlaska na specijalističke preglede u Zagreb, dva noćenja u skromnom smještaju - i fajrunt. Nema više. Cijeli jedan život poštenog rada i odricanja istopio se u par zdravstvenih troškova. Kakva je to sigurnost i kakvo je to društvo u kojem je dostojanstvo starosti i bolesti postalo luksuz koji si rijetki mogu priuštiti?
Čovjek čovjeku: između agonije i beskrupuloznog profita
U cijeloj toj dinamici moderno doba razotkriva još jednu, možda i najstrašniju pukotinu - duboki moralni jaz između dvije vrste ljudi. Na jednoj se strani nalazi taj običan mali čovjek. Onaj koji u agoniji i tihom strahu promatra svijet oko sebe, strepi nad novim poskupljenjima, bori se s narušenim zdravljem i pita se hoće li sutra iz pipe teći pitka voda. To je čovjek koji poštuje zakone, plaća poreze i traži samo mrvicu mira u već dovoljno kaotičnom vremenu.
Na drugoj strani stoji onaj drugi "čovjek" - pojedinac ili interesna skupina bez ikakvog moralnog kompasa. Za njega ne postoje ni Božjih deset zapovijedi, ni svjetovni zakoni, ni etički kodeksi, a ponajmanje briga za zajednicu. To je profil koji u ratnim sukobima i inflaciji vidi poslovnu priliku, u sušama i nestašicama resursa priliku za ekstraprofit i diktiranje cijena, a u prelijepim, čistim rijekama i šumama besplatno odlagalište za toksični otpad. Njegova jedina vodilja i jedina religija jest zarada pod svaku cijenu.
Slučajevi poput ilegalnog zakopavanja opasnog otpada u podzemne vode ili bezobzirnog trgovačkog i ratnog profiterstva nisu samo sigurnosni ili pravni propusti, oni su duboka kriza ljudskosti.
Borba za sigurnost i etiku budućnosti
I upravo tu leži ključni zadatak sustava sigurnosti i struke. Ako zakon i nadzor ne mogu zaustaviti one koji se ne boje ni zakona ni Boga zbog utrke za profitom, onda je sustav zakazao tamo gdje je najvažnije - u zaštiti čovjeka.
Suvremeni koncept zaštite mora prerasti klasične, suhoparne tehničke okvire. On više ne podrazumijeva samo fizičko osiguranje ili "sigurnost na papiru", već sustavno upravljanje krizama, strog inspekcijski nadzor nad resursima i otpadom, ulaganje u otpornost lokalne infrastrukture te beskompromisno provođenje zakona. Zadaća moderne zaštite postaje etička borba za pravo običnog čovjeka da živi bez straha od pohlepe onih koji bezobzirno trguju njegovom budućnošću. Sigurnost budućnosti gradit će se na očuvanju temeljnih ljudskih resursa - vode, zraka, zdravlja i ekonomskog dostojanstva - jer bez osjećaja sigurnosti u vlastitome domu, nijedan tehnološki napredak nema nikakvog smisla.
Photo by Timon Studler on Unsplash