Nataša Gajski Kovačić
Što god sada napisali, što god rekli, kakve god sastanke održali, kakve god kazne izrekli, ništa, ali baš ništa ne može promijeniti bolnu činjenicu da je jedna mala djevojčica mrtva. Jedan se mali život nasilno ugasio, gotovo i prije no što je počeo. Ugasili su ga oni kojima je djevojčica trebala biti sve na svijetu - roditelji (iako ta dva monstruma ne zaslužuju da ih se tako naziva) i država koja na sav glas viče kako joj je svaki život bitan, koja plače kako nas je sve manje, kako nam je demografska slika loša, kako trebamo promicati natalitet, a onda zbog bešćutnog sustava, lijenih pojedinaca, nebrige... ubije jedno dijete. Još jedno u nizu.
Jer koliko god se sada opravdavali jadnim izgovorima, prebacivali odgovornost jedni na druge, pa čak se i odricali odgovornosti, jer i to smo ovih dana imali prilike čuti, činjenica je da je djevojčicu ubila žena koja ju je rodila (ne mogu reći da je to bila majka jer majke to ne rade), pomogao joj je svojim nasilničkim ponašanjem i nebrigom njen bračni partner, no takav im je scenarij omogućila država, nebitno jesmo li pritom precizniji pa kažemo - sustav socijalne skrbi.
Ne trebate biti osobito pametni ili pronicljivi da zaključite da dvogodišnje dijete koje je u svom kratkom životu naviklo na osobe (udomitelje) koje je smatraloa svojim roditeljima, svojim osloncima, nekome kod kojeg je osjećalo sigurnost, neće dobro reagirati ako ga preko noću istrgnete iz te sredine i smjestite u novu obitelj koju zapravo ni ne poznaje. Pa zar, ako se već razmišljalo o opciji povratka djeteta, taj proces nije trebao biti postepen tako da se dijete navikne na nove ljude u svom životu? Zar nije trebao biti pod neprestanom paskom centra za socijalnu skrb jer, ne zaboravimo, roditelji su se djevojčice svojevoljno odrekli kada je bila stara samo tri mjeseca. Ali, ne, hladnom birokratskom odlukom je dijete istrgnuto iz poznate sredine i bačeno u sasvim novo okruženje. A da je i to novo okruženje bilo idealno, djetetu bi trebalo neko vrijeme da se privikne na promjenu. No, djevojčica je bačena predatorima, od kojih nije dobivala ni zagrljaje, ni poljubac, ni toplu riječ, nego batine. Oni kojima je ovo malo biće trebalo biti sve na svijetu, jer pravim roditeljima su djeca sve na svijetu, pokazali su joj samo okrutnost.
A zašto su je željeli i dobili natrag, toliko je apsurdno da je logikom zdravog razuma to teško pojmiti.
Razlog zbog kojeg je dijete vraćeno je, pazite sada: poboljšali su se odnosi unutar obitelji - zamislite roditelji su se oženili i dobili su još dvoje djece. A znalo se da je obitelj problematična – muškarac evidentirani nasilnik, koji tuče sve oko sebe i svi to znaju, ali evo oženili su se. Kakav je to uopće argument: oženili su se? Oženiti se može svaka budala, to je ne čini manjom budalom, ili manje nasilnom budalom.
Drugi još porazniji argument je što su dobili dijete natrag je što su naveli da bi još jedan dječji doplatak (od udomljene djevojčice koju su željeli natrag) a kasnije je ubili, bio dovoljan da njih dvoje nezaposlenih sastave svoju financijsku konstrukciju. I to je socijalnim radnicima argument da dijete vrate biološkoj obitelji i otrgnu od udomitelja? Pa to je trebao biti razlog za alarm. Samo osoba smanjenih intelektualnih kapaciteta ili ona koja ne mari, ne bi shvatila da biološki roditelji-monstrumi dijete žele isključivo i samo radi naknade. Dakle i oni koji nemaju nikakve veze s radom socijalnih službi, koji nisu išli u škole da bi postali socijalni radnici, mogli bi to logično povezati a kamoli ne stručnjaci kojima je to svakodnevni posao, koji bi trebali biti specijalizirani upravo za ovakvu problematiku.
Na osnovu toga mogu se zaključiti dvije stvari - ili su odluku o vračanju djeteta donijeli nekompetentni ljudi kojima u ovoj struci nije mjesto ili ljudi koje nije briga čak ni za one najranjivije, a onda im također u ovoj struci nije mjesto. I zato krivi ste - jer ste gledali na djevojčicu samo kao na broj, kao na spis koji treba maknuti što prije sa stola. Nisu svi socijalni radnici loši, dio njih savjesno obavlja svoj posao, ali sve dok se ne riješe kukolja u svom žitu – cijela struka će biti na lošem glasu. I zato nema koristi od toga što se socijalni radnici bune kako se blati cijela struka zbog jednog slučaja, tako će i dalje biti, i treba prozivati cijelu struku - previše toga je ova struka pogriješila i griješi stalno, a te pogreške imaju preveliku cijenu.
A kada socijalni radnici kažu da ih je premalo, da nemaju službeni automobil kojim će obilaziti sve rizične obitelji, tu je krivnja na državi. Ako imamo za stalne obnove voznih parkova za političku elitu što nam u siromašnoj državi kakva smo mi ne bi baš trebao biti prioritet, ako imamo za promocije, reprezentacije, preskupe spomenike i najskuplje žičare na svijetu onda bismo trebali imati i za plaćanje putnih troškova socijalnim radnicima ako obilaze teren svojim automobilima ili bi im trebali osigurati službene automobile, jer bi obilazak rizičnih obitelji i stalne provjere trebao biti opis velikog dijela posla svakog socijalnog radnika. Ne sjedenje u kancelariji.
U slučaju nesretne djevojčice ako socijalni radnici i nisu mogli izaći na teren (zbog nedostatka vozila, ljudi...) u pet mjeseci koliko je djevojčica bila kod svojih bioloških roditelja-monstruma, i iz drugih izvora saznali su da je maltretirana, upozoravalo se Centar s nekoliko strana, ali nitko nije mario. I znali su i da dijete ima svrab i ni to im nije bilo alarmantno, i djetetova baka se obraćala Centru da se djevojčica zaštiti i ni to nije bio poziv na alarm? Svi mučni detalji koji izlaze na površinu otkako je dijete umrlo pokazuju da je djevojčica bila svojih posljednjih pet mjeseci života očajna. Ni jedno dijete si ne čupa kosu ako nije na rubu očaja, nije to neka nova igra s kojom se dijete zabavlja.
Zašto psihologinji koja je malenu vidjela dan prije no što je polumrtva odvedena u Klaićevu bolnicu nije poduzela ništa, a vidjela je u kojem je stanju dijete. I ne, dvoipolgodišnja djeca u većini slučajeva ne povraćaju zato što prebrzo jedu, kod beba je to možda slučaj. I na toj ženi leži dio odgovornosti ili jednostavno nije za taj posao.
Izjave smijenjenog ravnatelja Centra za socijalnu skrb Nove Gradiške, dovoljno govore u prilog tome da čovjek nema apsolutno nikakve kompetencije za posao koji je obavljao. I, da sada je smijenjen sa svoje dužnosti no otkaz nije dobio, a ne samo da bi trebao dobiti otkaz nego i kazneno odgovarati. Kazneno bi trebala odgovarati i socijalna radnica koja je vodila ovaj slučaj, jer ovaj posao nije posao u kojem su greške male. Ovdje je posljedica greške - smrt. A previše je grešaka. I previše smrti ili uništenih života. Kazna od 15 godina zatvora za (ne)majku bi bila smiješna da nije tragična. Zašto se kazna ne okvalificira kao teško ubojstvo jer ona je dijete tukla s namjerom da ga ubije. Što drugo očekivati ako udarate šakama svom snagom nemoćno dijete? Sigurno ne možete misliti da se ništa strašno neće dogoditi.
Kao i bezbroj puta do sada - svi sve znaju, nitko ne reagira - pa kada će konačno netko za svoj nerad i propuste dobiti kaznu, i pritom ne mislim samo na otkaz? Za to zakonski postoji mogućnost ali nikada se ne koristi. Kada bi barem netko u ovoj državi dobio maksimalne ili primjerene kazne zatvora, možda bi slijedeći put promislio na koga diže ruku ili kakvu odluku potpisuje.
I da povučem paralelu - nije da branim njegove postupke i nisam za to da se pravda uzima u svoje ruke - ali onom malom iz Splita što je ubio dilere koji su ga ucjenjivali i maltretirali zbog bratovih dugova izrečena je kazna zatvora u trajanju od 40 godina, a istovremeno sto puta prije toga je socijalna služba njega i njegovu braću propustila zaštititi od nasilnih roditelja. A znali su sve: da roditelji tuku i zlostavljaju djecu, da je obitelj problematična. E pa dragi socijalni radnici, dečko koji sada sjedi na odsluženju 40-godišnje zatvorske kazne je proizvod Vaše profesije. Jeste li ponosni?
I nemam što pametno reći za kraj jer u ovoj Lijepoj našoj u kojem god pravcu kreneš, ugaziš u govno. Baš nam je "Lijepa" naša.