Zvonimir Stopić
Capital Normal University (Peking)
Zagrebačka Škola Ekonomije i Managementa
Nedavno, 15. i 16. lipnja, svjedočili smo, neizravno doduše, kroz medije koji tamo nisu bili prisutni, masovnoj tučnjavi indijskih i kineskih vojnika u kojoj je smrtno nastradalo više desetaka ljudi. Zabrana nošenja vatrenog oružja radi smanjenja mogućnosti eskalacije obostrane netrpeljivosti dovela je do toga da su šake, noge, palice i kamenje odradili to što meci ovaj puta nisu.
Ovaj incident posljednji je u nizu sličnih koji se između Kineza i Indijaca periodički odvijaju zbog zajedničkog polaganja prava na područja Ladakha/Aksai China, Sikkima te Arunachal Pradesha, prostranih otprilike poput Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine zajedno. Na prvi pogled, s obzirom gdje se nalaze sporna područja, a pogotovo kada se prisjetimo toga da se politički entiteti kineske i indijske civilizacije u tisućama godina kontinuiteta svojih dugih povijesti nisu do XX. stoljeća sporile ni oko čega, čitava ta stvar se čini vrlo besmislenom. No kada bi nedavne događaje stavili u povijesni i aktualni geopolitički kontekst, mogli bi stvoriti okvir za razumijevanje spora, ako već i ne bi bili uspješni u eliminaciji besmisla eskalacije.
McMahonove črčkarije
Povijesni korijeni spora oko kinesko-indijske granice sežu u 1914. Sežu oni i dalje, ali nas to onda vodi u jedan drugi tip povijesnog reductio ad absurduma, nevažnog za ovaj tekst. Te 1914., granica u Himalajama načelno je bila potpuno dogovorena i sve je bilo sređeno. Ne doduše između Kine i Indije, već Velike Britanije i Tibeta koji tren ranije, nakon nestanka posljednje kineske dinastije (Qing), proglašava neovisnost. Britanski administrator za Indiju Sir. Arthur Henry McMahon i tibetanske vlasti tada su potpisali manje-više nasumično povučenu liniju preko karte koja je ocrtavala područje kojeg niti jedna strana nije precizno ili uopće poznavala. Tako povučenu “McMahonovu liniju” isprava ne samo da nisu prihvatili Kinezi, već to nisu učinili niti Indijci, a niti Britanci jer se ista nije poklapala sa sedam godina ranije sklopljenim sporazumima između Velike Britanije i Carske Rusije.
Karta s “McMahonovom linijom”, tako je vrlo brzo nakon što je nastala, bila sklopljena i turnuta negdje na police britanskih arhiva da skuplja prašinu u nedogled. No, goleme promjene uzrokovane Prvim i Drugim svjetskim ratom redefinirale su odnose mnogih starih i novih zemalja te dovele i do toga da je stara neupotrebljiva karta s brzopleto povučenom linijom najednom nanovo dobila na važnosti. Nestanak Carske Rusije i slabost tada republikanske poluraspadnute Kine otvorile su vrata Britancima i Indijcima da jednostrano pripoje sporni prostor Indiji te to opravdaju problematičnim sporazumom. Ali tako diplomacija ponekad funkcionira. Potpiše se svašta, ponekad čak i nešto apsurdno i neprimjenjivo u trenu potpisivanja, pa se onda to nakon nekog vremena, nakon što se kontekst u kojem su takve stvari potpisane radikalno promijeni, netko sjeti izvući kako bi, makar privremeno, došao u nekakvu prednost. S obzirom da svi to rade, rezultat je obično zbrka nerješivih problema s kojima se lako potom prema potrebi može manipulirati i eskalirati u nedogled.
Koegzistaencija Nove Kine i Indije
Za spornu regiju najznačajnije političke promjene svakako su Indijska neovisnost u kolovozu 1947./ siječnju 1950., te proglašenje Narodne Republike Kine u listopadu 1949. g., koja godinu dana kasnije vraća Tibet u svoj zagrljaj. Sporno pogranično područje tek tada zapravo postaje isključivo problem Kine i Indije. Za razliku od Indijaca koji su “McMahonovu liniju” prihvaćali, kineski komunisti imali su drugačiji pristup. Dolaskom na vlast, Mao Zedong odlučno je anulirao sve “nepravedne” međunarodne ugovore koji su se ticali Kine, te tako efektivno završio “Stotinu godina sramote” započete Opijumskim ratovima. Međutim, bez obzira na različitost perspektiva, kroz cijelo prvo desetljeće Hladnog rata, pograničnih incidenata, pa čak niti političkog prepucavanja između Indijaca i Kineza nije bilo. Upravo nasuprot tome, dva levijatana krenula su složno u smjeru rješavanja zajedničkih problema te u tu svrhu, u travnju 1954., čak i razvila poznati koncept “pet principa miroljubive koegzistencije”. Realnost ipak, ne stoji na mjestu.
Promjene na unutarnjem i vanjskom planu politika obaju zemalja postepeno su dovele do potpunog odmicanja od ideje mirnog rješenja pograničnog problema. Prekretnica se dogodila s Tibetanskim ustankom 1959. tijekom kojeg je Indija pružila azil 14. Dalaj Lami što je Kineze, blago rečeno, iritiralo do srži. Tim činom sumnja se nadvila nad indijskom podrškom dotadašnje neupitne kineske vlasti nad Tibetom, što je zajedničku granicu Indije i kineskog Tibeta automatski pretvorilo u politički problem broj jedan.
Raspad koegzistencije 1962.
Nakon ustanka u Tibetu, napetosti između Kine i Indije rapidno su eskalirale. Lokalizirane incidente dodatno je potakla najprije izgradnja cesta na spornom području na kineskoj strani, koja je omogućila Pekingu bolju opskrbu tamo stacioniranih trupa. Kao odgovor na kinesko osiguranje svojih pozicija unutar nečega što je kineski premijer Zhou Enlai zvao “linijom stvarne kontrole”, sasvim slučajno precizno naštimanu tako da Kinezima daje ogromnu stratešku i logističku prednost, vlada Jawarharlala Nehrua je 1961. uspostavila agresivniju “politiku naprijed”, usmjerenu na ostvarenje kontrole nad spornim područjima. Potpuno krivo pritom procijenivši kinesku volju i snagu unutar tada aktualnog konteksta kontinuirane degradacije odnosa Kine i Sovjetskog Saveza te tadašnjih kineskih ekonomskih problema kolosalnih razmjera. Indijci su na kinesku prvobitnu pasivnost, koja se ispoljavala uglavnom kroz upozorenja (i stvaranja konkretnog diplomatskog i logističkog zaleđa za rat), percipirali kao izraz nemoći, što im je dalo dodatne hrabrosti da povećaju broj vojnih patrola te krenu u izgradnju vojnih postaja u područjima iza Zhouove “linije stvarne kontrole”. Rezultat svega na kraju je, naravno, bio rat, koji je dodatno 'zapaprio' u tom trenu sasvim dovoljno ljuti geopolitički gulaš izazvan kubanskom krizom.
U mjesec dana, u listopadu i studenom, dobro pripremljene kineske trupe opsežnom ofenzivom razbile su indijske snage na Himalaji te se s lakoćom spustile u dolinu Brahmaputre.
Indijci, suočeni svojom nemoći, prepali su se scenarija po kojem su Kinezi krenuli u sveobuhvatni napad na Indiju za koji nitko nije bio spreman. Međutim, dok su se Indijci u svojim glavama pozdravljali s Kalkutom, Mao Zedong jednostrano je proglasio primirje i povukao trupe natrag na položaje iza svoje “linije stvarne kontrole”.
Si vis pacem, para bellum
Iz epizoda vezanih uz “McMahonovu liniju” i kratki rat 1962., koji je iza sebe ostavio nekoliko tisuća mrtvih vojnika, može se iščitati svašta. Negiranjem “McMahonove linije” Komunistička Partija Kine jasno je dala do znanja da nikakve strane ruke ne mogu iscrtavati granice oko Kine. Ciljanim i kontroliranim ratom 1962., Kina je Indiji i svijetu održala kratku i jasnu lekciju.
Slično kao u Korejskom ratu, Kina je konkretno intervenirala nakon što na njene pozive na smirenje situacije i upozorenja nije bilo adekvatnog odgovora. Lekcija Kine je jasna i ona glasi: Kina će sukobe oko spornih područja ili političkih pritisaka maksimalno izbjegavati, ali na koncu, ako se ne iskaže volja za mirnim rješenjem, bez zadrške obraniti bez obzira na to koliko su unutar-političke prilike, geopolitička ili ekonomska situacija u tom trenu za nju nepovoljni. Isto pravilo vrijedi za Hong Kong, kineske pretenzije u Južno kineskom moru i Tajvan, dok pokrajine poput Xinjianga ili Tibeta, oko kojih se u medijima van Kine zna svakojako raspravljati, je bespredmetno i spominjati u ovom kontekstu.
Narendra Modi i Xi Jinping
Kinesko-indijski odnosi su nakon 1962. u neprekidnoj napetosti. Atomskoj bombi Kine 1964., Indija je parirala deset godina kasnije. Zauzvrat, Kinezi su dali sve od sebe da od Pakistana učine konkretniju vojnu silu, te mu čak asistirali u izgradnji vlastitog nuklearnog naoružanja. Nadalje, nekoliko desetaka milijardi eura vrijedan Ekonomski koridor Kine i Pakistana, koji dijelom potpada pod inicijativu “Jedan pojas jedan put”, dodatno je zakomplicirao odnose. Problem nije samo to što prometnice tog projekta prolaze kroz dio Kašmira kojeg Indija smatra svojim, već i to što čitav projekt u cijelosti Indija dobrim dijelom percipira između ostaloga kao i kinesko-pakistansku inicijativu strateškog okruženja Indije. Moguće i s razlogom jer se uvijek negdje blizu tih novih cesta skrivaju vojne trupe. Upravo su nove prometnice i bile glavni razlog dvomjesečnog kinesko-indijskog sučeljavanja na Doklamskoj visoravni 2017. te indijskog ukidanja posebnog statusa regije Jammu i Kašmir u kolovozu 2019., odnosno stvaranja okvira za konkretniju kontrolu nad spomenutim područjem.
Loveći prilike pod vodstvom Narendre Modija, Indija mora pokazati da postaje regionalni i svjetski igrač, tj. da se iza izgovorenih riječi i slike koju Modi o Indiji stvara, uistinu nalazi složna i čvrsta zemlja koja se ne boji susjeda i koja je spremna podjednako braniti stavove kao i vratiti, u prošlosti izgubljeni, ugled. S druge strane, u trenutnoj situaciji, Kina mora očuvati sliku snage i izdržljivosti. Ne toliko zbog svijeta van Kine, koliko zbog održanja realnosti jednog unikatnog svijeta unutar same sebe. Dugoročno gledajući, niti jedna od dvije mega-sile neće posustati. Za Indiju to bi značilo još jedno omalovažavanje od strane Kine. Za Modija specifično, to bi značilo gubitak autentičnosti. Za Kinu, isto bi značilo novo omalovažavanje od strane “zapada”, na koje u kontekstu trenutnih političkih pritisaka zbog Hong Konga i epidemije SARS-CoV-2 koronavirusa te ekonomskog natezanja sa SAD-om, ona ne može pristati. A za Partiju i Xi Jinpinga?
Ikakvo popuštanje bi značilo gubitak ugleda pred kineskim narodom, što je najgore što im se može dogoditi. Jasno je da Kina sasvim sigurno ne želi sukob s Indijom, ali je za njega spremna. Kina je to demonstrirala Amerikancima 1950., Indiji 1962., Sovjetima 1969. i Vijetnamcima 1979. Za Indiju, bila ona spremna ili ne, veći sukob nema smisla jer teško da išta s njime može postići. Ali pariranje u rezolutnosti je nužno, kako za Modija, tako i za rebrendiranje Indije kao konkretne i u punom smislu čvrste regionalne i svjetske sile.
Kako god bilo, sasvim sigurno ćemo svjedočiti novim incidentima na spomenutom području. Do koje mjere će se oni dalje eskalirati ostaje za vidjeti. Na kraju, obje zemlje imaju na raspolaganju sve što se nalazi između šake i termonuklearnih naprava.