Eugen Antič
Samo četiri dana nakon početka nove školske godine, napad u zagrebačkoj Elektrotehničkoj školi pokazao je svu složenost zaštite učenika i zaposlenika. Sigurnost se ne može svesti samo na zaključana vrata, videonadzor ili prisutnost jedne osobe na ulazu, ali jednako tako ne smije ostati tek deklarativna obveza na papiru.
U petak ujutro učenik je u Elektrotehničkoj školi Zagreb u Konavoskoj ulici oštrim predmetom ozlijedio drugog učenika i djelatnicu škole. Policija je potvrdila događaj, osumnjičeni učenik je pod njezinim nadzorom, a kriminalističko istraživanje i očevid su u tijeku. Dok sve okolnosti još nisu poznate, prerano je govoriti o pojedinačnim propustima. No već sada možemo postaviti pitanje koje nadilazi ovaj događaj: što u praksi doista znači da je jedna škola sigurna?
Nova školska godina počela je prije samo nekoliko dana. Roditelji su prvoga dana pratili prvašiće, policija je pojačano nadzirala promet u blizini obrazovnih ustanova, škole su otvorile vrata, a učenici se vratili u učionice. Upravo smo tih dana pisali kako školska sigurnost počinje i prije prvog školskog zvona od sigurnog dolaska djeteta do škole, preko tehničke zaštite samog objekta, do postupanja u kriznim situacijama. Danas se pred hrvatskim školstvom otvorilo znatno teže pitanje: što kada opasnost ne dolazi s prometnice, od nepoznate osobe izvana ili požara, nego nastane unutar samog školskog prostora?
U petak 11. rujna oko 8 sati policija je zaprimila dojavu o incidentu u odgojno-obrazovnoj ustanovi u Konavoskoj ulici u Zagrebu. Prema službenim informacijama, učenik je oštrim predmetom ozlijedio drugog učenika i djelatnicu. Ozlijeđenima je pružena liječnička pomoć, a napadač je pod nadzorom policije. Riječ je o Elektrotehničkoj školi Zagreb. Za sada nema dovoljno informacija da bi se prejudicirala krivnja ili propusti stručnih službi i zato treba biti oprezan u osudama, ali rasprava o sustavu sigurnosti više se ne smije odgađati.
Sigurnost nije samo zaključavanje vrata
Kada se govori o sigurnosti u školama, prva su asocijacija kontrola ulaza, brave, videonadzor, alarmni sustavi i dežurni zaposlenik na vratima. Sve su to važni elementi, no nijedan od njih sam po sebi ne jamči da se nasilje neće dogoditi. Čak i škola s besprijekornom kontrolom pristupa može se suočiti s incidentom među učenicima koji se već nalaze u objektu. Videonadzor bilježi događaj, ali ne može uvijek preduhitriti sekundu u kojoj netko posegne za opasnim predmetom. Zaključana vrata sprečavaju neovlašten ulazak izvana, ali ne rješavaju sukobe koji izbijaju iznutra. Zato sigurnost škole ne smijemo promatrati kroz samo jedan uređaj, jednu osobu ili jednu proceduru – "škola je složen sigurnosni sustav".
Operativni djelatnik nije Superman
U tom se kontekstu ponovno otvara pitanje operativnih djelatnika za sigurnost i civilnu zaštitu u odgojno-obrazovnim ustanovama. Njihovo uvođenje važan je korak u izgradnji sustava. Hrvatska je još 2025. donijela program za stjecanje djelomične kvalifikacije za ovo radno mjesto (250 sati obrazovanja, 10 CSVET bodova), koji obuhvaća razvoj djece, komunikaciju, tehničku i civilnu zaštitu, zaštitu od požara te osnove samoobrane i uporabe sredstava prisile. Opis njihovih poslova u srednjim školama obuhvaća nadzor ulaza i prostora, sudjelovanje u kriznim mjerama, suradnju s policijom i žurnim službama te uočavanje rizičnih ponašanja. Riječ je o iznimno odgovornoj ulozi. No, moramo biti realni u očekivanjima: operativni djelatnik nije policajac, nije psiholog, nije pedagog niti klasični zaštitar. Njegova najveća vrijednost leži u prevenciji, ranom prepoznavanju rizika, komunikaciji i brzom pokretanju protokola. Želimo li učinak, moramo mu osigurati jasne ovlasti utemeljene na zakonu, edukaciju, opremu i precizne procedure.
Najvažnija bitka odvija se prije incidenta
Najteža i najskuplja pogreška u sigurnosti jest čekati incident da bi se potom reagiralo. Eliminirati rizik u školi nije moguće, ali kvalitetan sustav mora prepoznati opasnost prije nego što ona eskalira. To podrazumijeva kontinuirano promatranje ponašanja, otvorenu komunikaciju s učenicima i nastavnicima, rano reagiranje na prijetnje, dobro poznavanje prostora i jasnu granicu kada problem prestaje biti interna školska stvar i zahtjeva intervenciju policije. Sigurnost nastaje tek kada nastavnici, pedagog, psiholog, ravnatelj, operativni djelatnik i vanjske službe djeluju kao usklađena mreža.
Prva reakcija javnosti nakon ovakvih događaja često je zahtjev za još većom kontrolom, dodatnim kamerama i rešetkama. No škola nije zatvor, a učenici nisu zatvorenici. Škola mora pružiti sigurnost, ali i ostati poticajno okruženje za učenje i odrastanje. Pretjerana represija stvara atmosferu straha i nepovjerenja. Izazov je pronaći pravu mjeru: kontrola pristupa mora biti učinkovita ali razumna, videonadzor u okvirima zakona, a osoba zadužena za sigurnost integrirani dio školske zajednice kojeg učenici doživljavaju s povjerenjem, a ne samo kao čuvara na ulazu.
Kada se dogodi najgore
Ipak, svaki ozbiljan sustav mora imati spreman scenarij za trenutak kada prevencija zakaže. Tada je ključna brzina prijelaza iz svakodnevnog režima u krizno postupanje. Tko prvi uočava incident? Kako se brtvi prostor i obavještavaju policija i hitna pomoć? Kako se sprječava panika, izolira mjesto događaja, komunicira s roditeljima i medijima te osigurava psihološka prva pomoć? Odgovori na ta pitanja ne traže se u trenutku kriznog događaja oni moraju biti definirani sigurnosnim planovima i uvježbani unaprijed.
Nakon kriznog događaja najlakše je pitati: kako se ovo moglo dogoditi? Znatno je korisnije pitati: što možemo učiniti da rizik svedemo na minimum? Na prvo pitanje odgovor daje policijska istraga. Na drugo odgovor moraju dati obrazovni sustav, osnivači škola, sigurnosni stručnjaci, žurne službe i društvo u cjelini. Bez prejudiciranja krivnje u ovom konkretnom slučaju, moramo objektivno analizirati funkcionalnost samog sustava.
Školska sigurnost mora postati kultura, a ne projekt
Uvođenje radnog mjesta operativnog djelatnika za sigurnost i civilnu zaštitu korak je u pravom smjeru. Tijekom 2026. godine objavljeni su natječaji u brojnim hrvatskim školama, čime je ovaj model zaživio u praksi. Međutim, formalno zapošljavanje tek je početak. Pravi ispit bit će kvaliteta procjene rizika svake pojedine škole, izrada operativnih planova, provedba vježbi i stvarna integracija tih djelatnika u školski kolektiv. Sigurnost nije jednokratni projekt, nego svakodnevni proces.
Zagrebački incident ne smije skrenuti u senzacionalizam ili stvaranje opće panike – naše škole nisu preko noći postale nezaštićena područja. No jednako bi pogrešno bilo ovaj događaj ubaciti u rubriku crne kronike i nastaviti po starom. Sigurna škola nije ona u kojoj je incident nemoguć, nego ona koja rizike pravodobno prepoznaje, aktivno prevenira, u krizi reagira bez odgode te iz svakog događaja izvlači pouke.
Danas znamo dovoljno da postavimo pitanje koje nadilazi dnevne vijesti: jesmo li školske sigurnosne sustave gradili samo kako bismo spriječili neovlašten ulazak izvana ili i zato da prepoznamo opasnost koja se može razviti iznutra? O odgovoru na to pitanje ovisit će stvarni uspjeh novih sigurnosnih modela u hrvatskom školstvu. Cilj, naime, nisu škole u kojima će djeca boraviti iza još više sigurnosnih brava i protuprovalnih rešetki, nego okruženje u kojem će učenici i nastavnici moći sigurno učiti, raditi i na kraju dnevnoga rada mirno otići svojim kućama.