19.11.2026.

Pravosudni policajci postaju mete: zašto raste nasilje nad zatvorskim službenicima?

Eugen Antić

Dok nasilje među zatvorenicima u mnogim sustavima ne bilježi dramatičan rast, napadi na ljude koji održavaju red iza rešetaka sve su češći. Najnoviji podaci iz australske države Victorije otkrivaju zabrinjavajući trend: u zatvorima najviše sigurnosne razine nasilje nad službenicima u posljednjih se osam godina više nego udvostručilo. To otvara pitanje o kojem se izvan zatvorskih zidova rijetko govori – koliko je danas sigurno čuvati one koji su lišeni slobode?

Kada javnost razmišlja o zatvorima, prve su asocijacije visoki zidovi, rešetke, kamere i zaključana vrata. Sigurnost se promatra kroz pitanje hoće li zatvorenik pobjeći, hoće li doći do pobune ili krijumčarenja droge i oružja. Međutim, ključna sastavnica sustava često ostaje u sjeni – sigurnost ljudi koji iza tih zidova provode svaku svoju radnu smjenu. Podaci službene vladine agencije Corrections Victoria objavljeni u medijima pokazuju da su upravo službenici sve češće na izravnoj meti. U zatvoru Barwon stopa napada na osoblje skočila je sa 6,3 na 12,4 slučaja na 100 zatvorenika. U Melbourne Assessment Prisonu rast je još izraženiji, s 29,1 na čak 47,6 napada na 100 zatvorenika. Zatvorski službenik time više ne radi samo u blizini nasilja, nego u nasilju provodi cijeli svoj radni dan.

Nasilje iz kojeg se ne može jednostavno otići

Za razliku od drugih zaštitarskih ili policijskih zanimanja, zatvorski službenik ne može jednostavno napustiti prostor kada procijeni da situacija postaje opasna. U trenutku sukoba njegova je dužnost intervenirati, razdvojiti sukobljene i spriječiti daljnju eskalaciju. Zatvorski sustav na jednom mjestu okuplja počinitelje najtežih kaznenih djela, pripadnike organiziranih kriminalnih skupina te osobe s teškim ovisnostima, psihičkim poteškoćama ili traumama. U takvom okruženju potencijal za sukob stalno je prisutan. Zato porast napada nije samo suha statistika, jer svaki incident za sobom povlači fizičke ozljede, psihološke traume, dugotrajna bolovanja i pad osjećaja sigurnosti u cijelom kolektivu. Zanimljivo je da u Australiji nasilje među samim zatvorenicima nije raslo istim intenzitetom, što ukazuje na to da se frustracija i agresija sve više usmjeravaju prema osoblju koje predstavlja autoritet.

Kada uniforma postane meta

Zatvorski službenik u svakodnevnom radu provodi pravila, nadzire kretanje, pretražuje prostor i donosi odluke koje zatvorenici rijetko prihvaćaju bez otpora. Uniforma u tom kontekstu prestaje biti samo oznaka službe i postaje primarni simbol državnog autoriteta na koji se projektiraju bijes, nemoć i nezadovoljstvo. Australski sindikalni predstavnici kao glavne uzroke ove eskalacije ističu kroničan nedostatak osoblja i preopterećenost preostalih radnika, uz sve složeniju strukturu zatvorske populacije u kojoj dominiraju osobe s mentalnim poremećajima. Zbog manjka ljudi rad postaje reaktivan umjesto preventivan, jer preopterećeni službenici jednostavno nemaju vremena uočiti rane znakove napetosti. Stoga sigurnost zatvora ne počinje na ogradi ili kameri, nego brojem službenika u smjeni, pri čemu valja imati na umu da tehnologija može pomoći, ali kamera ne može fizički razdvojiti sukobljene strane.

Pravna odgovornost sustava i slučaj Barwon

Koliko je situacija ozbiljna, dokazuje i potez australskog regulatora za zaštitu na radu WorkSafe Victoria, koji je podigao optužnicu protiv viktorijanskog Ministarstva pravosuđa nakon brutalnog napada na jednog službenika u strogo čuvanom zatvoru Barwon. Ministarstvo se tereti za propust u osiguravanju sigurnog radnog okruženja, točnije jer službenicima nisu bile dostupne ključne informacije o povijesti ponašanja i rizicima zatvorenika s kojima dolaze u kontakt. Ovaj slučaj pomiče fokus s pojedinačnog krivca na izravnu odgovornost samog sustava. Nakon ovakvih incidenata ključno je zapitati se jesu li službenici imali sve potrebne informacije o riziku, je li u smjeni bilo dovoljno ljudi, jesu li sigurnosni protokoli bili primijenjeni te je li žrtva dobila adekvatnu psihološku i pravnu podršku.

Nasilje nije samo udarac

Nasilje iza zidova ne obuhvaća samo fizičke udarce i napade improviziranim oružjem. Službenici su svakodnevno izloženi pljuvanju, prijetnjama upućenim njihovim obiteljima te kontinuiranom psihičkom pritisku. Mnogi od ovih oblika agresije ne ostavljaju vidljive ožiljke, ali postupno razaraju mentalno zdravlje zaposlenika. Najteži je dio to što službenik nakon incidenta mora nastaviti raditi u istom prostoru, često gledajući u oči osobu koja ga je napala. Službena statistika bilježi samo evidentirane napade, ali ne može izmjeriti koliko je službenika zbog toga trajno izgubilo osjećaj sigurnosti na radnom mjestu.

Više od čuvara – sigurnosni profesionalac

Jednostavna slika zatvorskog čuvara koji samo otvara i zatvara vrata ćelija daleko je od današnje realnosti. Suvremeni zatvorski službenik mora objediniti ulogu taktičara, komunikatora i psihologa u iznimno napetim uvjetima. On mora brzo procjenjivati rizik i uočavati mikropromjene u ponašanju grupe, smirivati krizne situacije verbalnom deeskalacijom te održavati visoku razinu profesionalnosti i samokontrole pred osobama koje otvoreno pokazuju mržnju. U takvom okruženju jedna kriva procjena ili pad koncentracije može imati nesagledive posljedice po život i zdravlje.

Slični izazovi i u hrvatskom zatvorskom sustavu

Da nije riječ o izoliranom australskom fenomenu, potvrđuju i pokazatelji iz hrvatskog zatvorskog sustava. Prema podacima iz 2026. godine, nešto više od 1.600 pravosudnih policajaca u Hrvatskoj svakodnevno skrbi o više od 5.000 osoba lišenih slobode, čime su zakonski smještajni kapaciteti (3.932 mjesta) znatno premašeni, a pritisak na operativno osoblje neprestano raste. Da takvi uvjeti ostavljaju dubok trag, pokazalo je i opsežno istraživanje projekta PRISCLIM Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar pod vodstvom dr. sc. Ines Sučić, provedeno na uzorku od 1.231 zaposlenika hrvatskih kaznenih tijela. Rezultati su potvrdili visoku razinu profesionalnog sagorijevanja, osjećaj društvene stigmatizacije te činjenicu da čak 41 posto zaposlenika u sustavu iskazuje potrebu za psihološkom pomoći – što jasno ukazuje da su preopterećenost i psihički pritisak univerzalni sigurnosni rizici ove profesije.

Iskustva iz Victorije, ali i domaći pokazatelji, odražavaju problem koji je prisutan u zatvorskim sustavima diljem svijeta. Zatvor ne čine sigurnim samo rešetke, protuprovalna vrata i najskuplji sustavi videonadzora, nego ponajprije obučeni, odmorni i sustavno podržani ljudi. Ako službenici rade preopterećeni i prepušteni sami sebi, ugrožena je sigurnost cjelokupnog društva. Porast nasilja i pritisaka na pravosudne policajce zato je zadnje upozorenje sustavu, jer zatvor može biti siguran za javnost samo onoliko koliko je siguran za ljude koji u njemu svakodnevno rade.