Eugen Antić
U Hrvatskoj nitko više ne želi biti zaštitar. Ne zato što je posao loš, nego zato što je sustav prema tim ljudima loš. I dok Uberovci zarađuju 5.000 eura, zaštitari čuvaju banke, tvornice, škole, bolnice i sudove za manje od 900. Nekad smo kao djeca maštali o tome da budemo piloti, doktori, učitelji... Danas sve više mladih kaže da bi, kad odrastu, htjeli biti – Uberovci. I teško je reći da ih na to motivira Robert McCall (Denzel Washington), bivši agent CIA-e koji u filmu "Pravednik 2" vozi za Lyft (platformu sličnu Uberu) i dijeli pravdu šakama. Ne, ovdje nije riječ o holivudskoj fikciji, nego o čistoj logici – logici koja se temelji na puno boljoj zaradi, većoj slobodi i manjku stresa. Ljudi jednostavno biraju ono što ima više smisla. I to nije slučajno. Nije to iz hira, nego iz iskustva. Jer u Hrvatskoj, od Savudrije do Prevlake pa sve do Iloka, ljudi koji bi trebali imati stabilan i siguran posao – poput zaštitara – rade pod uvjetima koji vrijeđaju i zdrav razum i dostojanstvo.
Zaštitari nisu privremeni čuvari festivala, kampova i hotela, iako su često i to. Oni rade cijele godine, u bolnicama, na sudovima, u školama, na terminalima, u gradskim upravama, u bankama, u tvornicama, na autobusnim kolodvorima i u komunalnim poduzećima. Rade danju i noću, vikendima, praznicima, kad svi drugi odmaraju. A koliko su plaćeni za to? Najčešće između 800 i 1000 eura mjesečno, s noćnim smjenama, s dežurstvima, s odgovornošću i s mogućim sukobima. Pritom se od njih očekuje profesionalnost, uniformiranost, smirenost i potpuna kontrola nad svakom situacijom.
U isto vrijeme, Uber vozači – sezonski ili stalni – zarađuju i trostruko više. Rade bez posebne odgovornosti, bez konflikata na ulazima u polovne zgrade, bez nadređenih koji rotiraju smjene i objekte svakih deset dana, ubacuju prekovremene sate, određuju rad nedjeljom i praznikom ili očekuju da budeš dostupan u svakom trenutku. Ljudi jednostavno biraju ono što ima više smisla. Biraju posao u kojem se ne osjećaju iskorišteno. I to ne treba nikoga čuditi. Jer kad sustavno omalovažavaš zanimanje koje bi trebalo biti oslonac sigurnosti i reda, onda ni ne možeš očekivati da će ljudi ostati u toj profesiji. Sve ti se to na kraju vrati kao bumerang u glavu.
Svi uzimaju uslugu najjeftinijeg ponuditelja
Problem nije u Rovinju, Puli, Rijeci, Zadru, Šibeniku, Splitu, Dubrovniku...Problem je u cijeloj Hrvatskoj. Jer svaka županija, svaki grad i gotovo svaka javna institucija koristi zaštitarske usluge koje ugovara s najnižim ponuđačem na javnom natječaju. A najniži ponuđač mora negdje uštedjeti. I štedi, naravno, na radniku. Na čovjeku. Na onome koji čuva ulaz, koji prvi kontaktira s građanima, koji noću sjedi u zgradi gdje svi drugi već spavaju kod kuće.
Pa kako očekivati da će itko ostati u toj branši? Kako uvjeriti mladu osobu da ima smisla biti zaštitar, ako može voziti turiste s aerodroma do centra grada i zaraditi za pola dana isto što zaštitar zaradi u tjedan dana? Kako očekivati da netko čuva gradski Dom zdravlja, a da istovremeno zna da njegov posao može preuzeti netko drugi već za tri dana, jer se ugovor promijenio?
Posao s visokom odgovornošću, a bez ikakve sigurnosti
Čak i kad se netko želi ozbiljno baviti zaštitarstvom, vrlo brzo shvati da je to profesija u kojoj nema napredovanja, nema sigurnosti, nema ni društvenog priznanja. Ljudi misle da su zaštitari nevidljivi, da su tu da sjede i šute. A kad zatreba, svi viču: „Gdje je zaštitar?“ Nažalost, situacija je takva da zaštitara sve češće nema ni za lijeka. Ili je preopterećen, ili je otišao. Otišao prvo na bolovanje, jer ni tijelo ni duša više ne može izdržati tempo i uvjete. Onda je otišao voziti. Ili je pronašao bolje radno mjesto. Ili je jednostavno otišao iz zemlje. A možda je samo došao do zida – do trenutka kad više ne može. Kad mu je puna kapa svega. A realno, u ovoj branši nema baš puno mazohista – onih koji ustraju zato što uživaju u bolu, stresu ili poniženju. Većina ipak traži barem minimum dostojanstva.
Ovo nije samo problem radnih prava. Ovo je problem društvenih prioriteta. Ako želimo da nas netko čuva, onda moramo biti spremni to i platiti. Ako želimo da zgrade budu sigurne, da djeca u školi imaju nekoga tko pazi tko ulazi, da pacijente i osoblje na hitnoj ne ometaju izgrednici, onda ne možemo plaćati te ljude kao da rade na studentskom poslu. Jer ovo nije studentski posao. Ovo je posao koji zahtijeva mirnu ruku, prisebnost, odgovornost i prisutnost. To je posao koji ne može raditi bilo tko, i ne smije biti rezervni plan za one koji nisu uspjeli drugdje.
Nekad je biti zaštitar značilo imati autoritet, biti prisutan, biti lice sigurnosti. Danas je to posao kojem se prilazi s nelagodom, kao da ga radiš privremeno, dok ne pronađeš nešto drugo. Nema više ni ugleda ni smislenog sustava koji bi ljudima dao razlog da ostanu.
Uz sve to, zaštitari svake tri godine moraju proći obvezni liječnički pregled. U praksi, strogi i često nefleksibilni kriteriji tih pregleda znače da mnogi radnici, lako izgube pravo na rad – i s njim, jedini izvor prihoda. A kad se to dogodi, nema nikakvog sustava koji bi ih zaštitio, preusmjerio ili im ponudio izlaz. Egzistencija im doslovno nestane preko noći. Tako sustav, koji već godinama ne ulaže ništa u zaštitare, na kraju ih i sam – bez imalo grižnje savjesti – izbaci iz stroja.
Sustav je ravnodušan, a tržište nemilosrdno
U međuvremenu, država se pravi da ne vidi problem. A ni poslodavci se nešto posebno ne trude. Umjesto da pokušaju zadržati ljude korektnijim uvjetima, većina igra na kartu da će uvijek biti netko tko mora raditi – pa makar i za minimalac. Rotacija kadra se uzima zdravo za gotovo, a kvaliteta posla pada u drugi plan. Sve dok ugovor ide, sve dok se usluga "pokrije", ljudska strana priče nije nikome prioritet. Tako se gradi tržište sa izgaranjem ljudi, dok se istovremeno svi u čudu pitaju zašto više nema onih koji bi uopće htjeli ostati.
Javni natječaji i dalje se vode logikom najniže cijene. Inspekcije se rijetko bave uvjetima rada zaštitara. A sindikati u sektoru su često slabi i nedovoljno organizirani da išta promijene. Ljudi koji su nekad željeli raditi u privatnim sigurnosnim službama sada gledaju prema vožnji, turizmu, iznajmljivanju apartmana ili inozemstvu. Jer u svemu tome, koliko god bilo naporno, barem mogu preživjeti.
Političari koji donose zakone o javnoj nabavi nikad neće sjesti u portu na noćnu smjenu. Njima je jedino važno da cifra na papiru izgleda niže, pa da mogu reći da su „uštedjeli“. Ali u stvarnosti, sve to na kraju netko plati – zaštitar svojim zdravljem, a građani svojom sigurnošću. Najniža cijena zvuči dobro samo dok se ne dogodi nešto loše. Tek tada se pita tko je bio na porti, koliko je bio plaćen, je li bio obučen, je li bio sam.
Možda je vrijeme da se kao društvo zapitamo: tko će nas čuvati kad svi odu? Tko će dežurati pred školom, bolnicom, centrom za socijalnu skrb, zgradom suda ili dječjim vrtićima kad više nitko ne želi sjediti za minimalac, pod stresom i bez priznanja? I što ćemo napraviti kad se dogodi incident, a umjesto iskusnog i odgovornog zaštitara, pred vratima zateknemo – nikoga?
Možda ćemo tek tada shvatiti koliko vrijedi posao kojeg više nitko ne želi raditi.
Foto: Mariia Shalabaieva / Unsplash