Foto: Ilustracija
Eugen Antić
Prema pisanju lokalnih medija, fizički sukob dogodio se između osoblja zaduženog za sigurnost (najvjerojatnije izbacivača) i više gostiju u jednom popularnom dubrovačkom lokalu. Taj događaj je ponovno otvorio važno pitanje – tko zapravo održava red u noćnim klubovima i lokalima, pod kojim ovlastima, i gdje je granica između zakonite obrane i protupravnog nasilja. Prema svjedočenju prisutnih, u incidentu koji je eskalirao do tučnjave "nije bilo nikoga tko nije primio udarac", što ukazuje na razmjere sukoba, ali i potrebu da se detaljno preispita postupanje osobe koja je navodno obavljala zaštitarsku funkciju. Do trenutka pisanja ovog teksta nije potvrđeno radi li se o licenciranom zaštitaru ili o neregistriranom izbacivaču, što dodatno komplicira kontekst odgovornosti i zakonskih ovlasti.
Ako se ispostavi da je riječ o licenciranom zaštitaru, tada se mora ocijeniti je li njegova reakcija bila u skladu s propisanim ovlastima. Zakonom o privatnoj zaštiti jasno je definirano u kojim slučajevima zaštitar smije upotrijebiti sredstva prisile – primjerice tjelesnu snagu ili druga sredstva prinude – i to samo ako je to nužno radi zaštite osoba, imovine ili sprečavanja protupravnog ponašanja. Ta sredstva moraju biti razmjerna prijetnji i primjenjiva isključivo kada druga, blaža sredstva nisu učinkovita. Svako prekoračenje tih ovlasti može predstavljati prekršaj ili čak kazneno djelo, ovisno o posljedicama za osobe nad kojima su sredstva prisile primijenjena.
Međutim, ako se utvrdi da osoba koja je upotrijebila silu uopće nema zaštitarsku licencu, tada se postavlja pitanje zakonitosti njenog angažmana. Mnogi lokali i klubovi angažiraju tzv. izbacivače bez ikakvih formalnih kvalifikacija, što znači da ti pojedinci nisu prošli sigurnosne provjere, nemaju stručnu obuku, i nisu upoznati s pravnim okvirima postupanja. Njihovo ponašanje stoga nije samo potencijalno opasno, već i pravno neregulirano, a poslodavci koji ih angažiraju svjesno krše zakon.
U ovom kontekstu važno je razumjeti što zakon kaže o nužnoj obrani. Nužna obrana definira se kao obrana koja je prijeko potrebna kako bi se od sebe ili drugoga odbio istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad. Da bi neko postupanje bilo prepoznato kao zakonita nužna obrana, moraju biti zadovoljeni određeni uvjeti: napad mora biti stvaran, protupravan i neposredan; obrana mora biti razmjerna napadu i provedena u trenutku dok opasnost još traje; a osoba koja se brani mora djelovati s ciljem da obrani sebe ili druge, a ne da kazni ili se osveti napadaču. Ako se primjeni sila nakon što je prijetnja prošla, ili ako je sila pretjerana u odnosu na intenzitet napada, tada se ne radi o nužnoj obrani, već o njezinom prekoračenju – što zakon tretira kao kazneno djelo.
U slučaju dubrovačkog incidenta, sve će ovisiti o utvrđenim činjenicama – je li napad zaista postojao, tko ga je započeo, je li obrana bila nužna i razmjerna, te kakve su posljedice nastale. U svakoj takvoj situaciji presudno je postojanje profesionalnosti i svijesti o zakonskim granicama postupanja. U protivnom, posljedice mogu biti ozbiljne – kako za one koji su sudjelovali u incidentu, tako i za ugled destinacije, osobito u Dubrovniku, gradu koji je simbol hrvatskog turizma i kulturne baštine.
Ponavljajuće scene nasilja, bilo u Poreču, Splitu ili sada u Dubrovniku, pokazuju da se problem ne svodi samo na izolirane incidente, već na duboko ukorijenjen sustavski propust. Nedostatak kontrole nad time tko uopće smije raditi kao zaštitar, kakvu obuku mora proći i pod kojim nadzorom mora djelovati, vodi do sve češćih slučajeva u kojima sigurnost građana i turista ovisi o procjeni nestručne osobe. Zakoni postoje, no bez njihove provedbe ostaju samo slovo na papiru. Ako želimo sigurne gradove, posebno tijekom ljetne sezone kada je broj posjetitelja višestruko veći, moramo početi ozbiljno provoditi propise, strože kontrolirati noćne lokale i sankcionirati svakoga tko svojim ponašanjem ugrožava druge. Jer obrana da, ali nasilje – nikada.