Eugen Antić
Uklanjanje visokih građevina, bilo zbog dotrajalosti, promjene namjene ili statičkih oštećenja (kao u aktualnom primjeru zgrade Vjesnika u Zagrebu), predstavlja jedan od najvećih inženjerskih i sigurnosnih izazova u urbanom okruženju. Odabir metode – kontrolirana eksplozija (implozija) ili mehanička demontaža (grickanje) – ovisi o strogom odnosu između lokacije, financijske
isplativosti i, najvažnije, razine sigurnosti i kontrole rizika za okolne objekte i infrastrukturu.
Iako implozija nudi spektakularnu brzinu samog rušenja, sigurnosne protokole i pripremu nameće kao apsolutni prioritet, dok je mehanička demontaža dugotrajniji, ali često i kontroliraniji proces u gusto naseljenim zonama. Prije nego što se započne s fizičkim uklanjanjem, potrebno je izvršiti opsežne analize konstrukcije, tla i utjecaja na okolinu.
Svaki projekt rušenja započinje detaljnom studijom izvedivosti i procjenom rizika, pri čemu se odabir metode ne temelji samo na brzini, već i na minimiziranju vibracija, prašine i buke, kao i na efikasnom upravljanju građevinskim otpadom. Inženjeri demolicije moraju raditi s krajnjom preciznošću kako bi osigurali da se proces odvija u skladu s najvišim sigurnosnim standardima, a iskustva iz svjetske prakse služe kao nezaobilazna referenca za planiranje.
Kontrolirana eksplozija: brzina s maksimalnom kontrolom rizika
Implozija je metoda pri kojoj se zgrada, korištenjem precizno postavljenog eksploziva, ruši sama u sebe, poput palačinke. Iako je fizički čin rušenja gotov za nekoliko sekundi, faze
planiranja i osiguranja mogu trajati mjesecima. Prvi korak je detaljna analiza nosive konstrukcije, pri čemu inženjeri demolicije moraju s milimetarskom preciznošću odrediti
točke slabljenja, obično ključne nosive stupove i grede na donjim katovima. Postavljanje eksplozivnih punjenja provodi se po strogom redoslijedu s kašnjenjem od tek nekoliko
milisekundi, kako bi se postigla željena sekvenca urušavanja i izbjeglo horizontalno raspršivanje materijala.
Ovo je kritični sigurnosni protokol te je potrebno uspostaviti sigurnosnu zonu koja često doseže i 250 do 300 metara u polumjeru, s potpunom evakuacijom stanovništva,
obustavom prometa i isključivanjem svih vitalnih instalacija. Proces definiranja sigurnosne zone uključuje proračun širenja zračnog udarnog vala i predviđanje radijusa raspršivanja
krhotina, pri čemu se zona zatvara najmanje 24 sata prije detonacije. Za zaštitu od krhotina oko eksplozivnih punjenja postavljaju se teški, balistički materijali poput gumenih
prostirki i čeličnih mreža. Trenutak detonacije popraćen je korištenjem snažnih vodenih topova koji stvaraju vodenu zavjesu za maksimalnu apsorpciju prašine i aerosola.
Primjer uspješne implozije visokog rizika je rušenje nebodera AfE-Turm u Frankfurtu 2014. godine, gdje je korišteno gotovo tonu eksploziva za kontrolirano spuštanje zgrade u
izuzetno gustom gradskom tkivu. Dodatni primjeri ilustriraju razmjere operacija: rušenje kompleksa Mina Plaza Towers u Abu Dhabiju 2020. postalo je jedno od najvećih
koordiniranih eksplozivnih rušenja, pri čemu se koristilo šest tona eksploziva i 18.000 pojedinačno programiranih detonatora. Imamo i rušenje kasina Landmark u Las Vegasu
1995., gdje je preciznost implozije bila ključna zbog blizine čuvenog Las Vegas Stripa, a tom prilikom je redatelj Tim Burton snimio stvarnu imploziju i iskoristio je u svom filmu
"Mars napada" iz 1996. godine, gdje je snimka prikazivala uništenje izmišljenog hotela u Las Vegasu.
Mehanička demontaža (grickanje): kontinuirana i lokalizirana kontrola
Ova metoda koristi specijalizirane strojeve za rušenje velikog dometa, opremljene hidrauličkim škarama, čekićima ili grabilicama, koji postupno, kat po kat, uklanjaju strukturu odozgo prema dolje. Iako je ukupno trajanje ovog procesa duže, mjereno u mjesecima, rizici su manji i kontinuirano kontrolirani. Zgrada se ruši u dijelovima koji padaju unutar strogo ograđenog radnog perimetra.
Ključni sigurnosni aspekt je kontrola opterećenja, gdje stručnjaci moraju osigurati da se ne ukloni previše nosive strukture odjednom, čime bi se narušila statika preostalog dijela zgrade. Za Vjesnikov neboder, visok oko 67 metara i s 16 katova, procjenjuje se da bi čista demontaža metodom "grickanja" mogla trajati otprilike 2 do 3 mjeseca, ne uključujući vrijeme potrebno za
sanaciju i odvoz materijala.
Sigurnosna zona je znatno manja i dinamičnija, obično ograničena na neposredno područje pada materijala. Promet se može preusmjeriti, ali se rijetko zahtijeva masovna evakuacija.
Rušenje "grickanjem" stvara dugotrajnu, ali lokaliziranu buku i vibracije. Zahtijeva se kontinuirano praćenje vibracija, kako bi se osiguralo da ne dođe do oštećenja temelja i
strukture obližnjih objekata. Kontrola prašine provodi se kontinuiranim prskanjem vode na točku demontaže. Primjeri velikih projekata rušenja "grickanjem" obično su vezani uz
industrijske komplekse i visoke zgrade gdje su eksplozije prevelik rizik za infrastrukturu, pri čemu se koristi oprema poput strojeva serije Liebherr R 980 s dosegom većim od 60
metara.
Usporedba sigurnosnih i logističkih izazova
Pri procjeni rizika, implozija predstavlja trenutni i masivni rizik koji zahtijeva nultu toleranciju na greške, dok mehanička demontaža nudi kontinuirani i lokalizirani rizik, čija
se kontrola provodi u realnom vremenu. Utjecaj na okoliš kod eksplozije očituje se ekstremnim udarnim valom i oblakom prašine u jednom trenutku, dok demontaža stvara
postupnu buku i vibracije tijekom duljeg razdoblja. Također, upravljanje otpadom je olakšano kod mehaničke demontaže zbog lakšeg sortiranja i recikliranja materijala, dok
eksplozija povećava rizik od raspršivanja otpadnog materijala. Zabilježen je i ekstremni primjer u Kunmingu u Kini 2021. godine, kada je srušeno 15 nedovršenih nebodera
istovremenom implozijom, ilustrirajući kako je eksplozija izbor kada je potrebno ekstremno brzo uklanjanje objekata u nizu.
Za to najveće pojedinačno rušenje u Kini, koje je obuhvaćalo oko 500.000 četvornih metara, korišteno je oko 4,6 tona eksploziva postavljenog na 85.000 mjesta u zgradama, a
sama implozija trajala je samo 45 sekundi. U tako opsežnoj kontroliranoj imploziji, na sigurnu udaljenost evakuirano je više od 5300 stanovnika iz 2000 kućanstava. Zanimljivo
je, međutim, da se jedna od 15 zgrada nije potpuno urušila, te je kasnije morala biti srušena na drugi način, što služi kao podsjetnik na neizbježne inženjerske rizike pri ovakvim
operacijama.
Konačna odluka o metodi rušenja leži na multidisciplinarnom timu stručnjaka, s inženjerima zaštite na čelu. U gusto naseljenim centrima, gdje je logistički i pravno gotovo
nemoguće provesti potpunu evakuaciju i sanirati trenutni udar eksplozije, mehanička demontaža često nudi optimalni spoj sigurnosti i kontrole, unatoč sporijem ritmu. Bez
obzira na odabranu metodu, imperativ ostaje isti: nulta tolerancija na propust u fazi planiranja i implementacije, čime se osigurava sigurnost radnika, građana i okolne
imovine.