Zbog popriličnog porasta ove vrste kriminala postali smo imuni i nezainteresirani za vijesti o tome. No bez obzira na nas, nekome takve pojave zadaju poprilične probleme. To su banke i druge financijske ustanove koje su postale gotovo pa svakodnevne žrtve takvih napada. Bankama, ali i državi, postalo je nužno da nešto poduzmu kako bi barem pokušali to spriječiti. Tu na scenu ulaze privatni zaštitari kao najefikasnije moguće rješenje. Naravno samo čovjek (zaštitar) u ovom slučaju nije dovoljan pa tu postoji još niz metoda tehničke zaštite, ali posvetimo se zasada zaštitaru. S obzirom da se u slučaju pljačke banke radi o kaznenom djelu razbojstva, neka vrsta prijetnje nasiljem ili oružjem je neizbježna, stoga je i logično da osoba koja je zadužena za zaštitu bude opremljena kako bi mogla odgovoriti na tako nešto.
Temeljem Zakona o privatnoj zaštiti zaštitar ima pod određenim uvjetima pravo na nošenje oružja i naravno upotrebu istog u slučajevima i uvjetima propisanim zakonom. Kako je sve to regulirano i koji su to uvjeti može se pronaći u relevantnim zakonskim propisima. No ovdje ću se pokušati držati tehničke, i donekle taktičke strane, mogućeg korištenja vatrenog oružja u zaštiti banke ili slične institucije.
Duge cijevi nisu za banke
U privatnoj zaštiti zasigurno najčešći poslovi koji uključuju nošenje oružja su pratnja novca i vrijednosti, poslovi neposredne zaštite osoba (tjelohranitelji) i poslovi zaštite banaka i sličnih institucija. Dok su zadaci oko pratnje novca i zaštite osoba dinamičniji i mobilni, zaštita banke je stacionaran posao koji u najvećem djelu vremena uključuje obitavanje na jednom mjestu uz relativno monotonu atmosferu. Međutim kada dolazi do "prepada" od zaštitara se očekuje da u djeliću sekunde procijeni situaciju i razinu prijetnje te da sukladno procjeni ispravno te zakonito reagira. E sada uzmimo teoretski da je upotreba oružja nužna u svrhu zaštite. Opet potrebno je reagirati vrlo brzo, u par sekundi. Isto tako, sukob će se odigrati u zatvorenom prostoru na udaljenostima koje teško da će prelaziti pet, maksimalno deset metara. Količina ispaljenih naboja će zbog iznenadnosti situacije najvjerojatnije biti mala.
Imajući sve te parametre u vidu koje bi oružje bilo optimalno? Je li ono što danas koriste zaštitari zadovoljavajuće i koja su iskustva drugih zemalja?
Za uspješnu obranu od gore opisane vrste napada pištolj ili revolver se nameću kao logičan izbor. Bilo koja vrsta puške ovdje teško dolazi u obzir čisto iz razloga, jer iako je preciznija i ima bolju vatrenu moć, veća masa je čini neprikladnom za nošenje po minimalno osam sati dnevno. Probleme oko snage i probojnosti kalibra da ni ne spominjemo, a najvažnije, faktor uznemiravanja i osjećaja nesigurnosti kod građana bio bi popriličan. Naravno postoje zemlje u svijetu gdje banke čuvaju zaštitari naoružani "dugim cijevima", ali to su zemlje poput Pakistana gdje se sigurnosna situacija poprilično razlikuje od Hrvatske.
U Hrvatskoj je nošenje oružja od strane zaštitara regulirano Zakonom o privatnoj zaštiti i pobliže Pravilnikom o uvjetima i načinu provedbe tjelesne zaštite. U navedenom pravilniku članak 12. propisuje: "Zaštitar u obavljanju poslova tjelesne zaštite smije koristiti pištolj ili revolver i streljivo sa zrnom promjera najmanje 9 mm za pištolj i 0.38 «specijal» za revolver."
Dakle parametri su jednostavni. Bilo koji pištolj u kalibru 9mm je dovoljan. Misli se na 9x19 mm Luger, ali to naravno ne isključuje "jače" kalibre poput 40 S&W, 45 ACP ili 10mm Auto. No nekako se 9x19 ustalio kao standardan kalibar u upotrebi. Najviše je to zbog činjenice dostupnosti oružja i samog streljiva s obzirom da se isto koristi i u naoružanju vojske i policije. Korištenje nekog od drugih spomenutih kalibra ima naravno svoje pozitivne strane. Tako bi sam faktor energije zrna, a time i zaustavne moći bio bolji, ali bi s druge strane kontrola trzaja zbog jačeg naboja bila teža, a samim time bi i obuka bila zahtjevnija. Kapacitet naboja u pištolju bi isto tako bio smanjen, što zapravo i nije problem s obzirom da količina ispaljenih naboja u teoretskom sukobu ne bi bila veća od nekih tri do pet naboja. Statistike su pokazale da, kada se radi o iznenadnim sukobima vatrenim oružjem na malim udaljenostima, najčešće dolazi do kratke razmjene vatre i nakon toga slijedi povlačenje (točnije bježanje). Iz tih svih razloga najjednostavnija i najekonomičnija je upravo upotreba kalibra 9x19mm.
Dvije velike zamke
Isto tako, Pravilnik dozvoljava upotrebu revolvera u najmanje kalibru 0,38 Special. Kod nas su revolveri rijetki u naoružanju zaštitara, iako su zbog specifičnosti naših zakona možda na prvi pogled čak i bolji izbor od pištolja. Kada se nosi pištolj ne smije imati naboj u ležištu cijevi. To znači da je prilikom upotrebe nakon izvlačenja potrebno repetirati pištolj. Ova radnja iziskuje dodatno vrijeme, a i uslijed stresa može dovesti i do zastoja oružja zbog nepravilno izvedenog postupka repetiranja.
S druge strane revolver nema taj problem, jer je zbog svoje konstrukcije uvijek spreman za paljbu. Iako to zvuči kao velika prednost ovdje postoje dvije velike zamke. Prvo kod revolvera (barem modernih s načinom okidanja dvostrukog hoda) sila okidanja je šest kilograma pa i viša. Ovako "teško" okidanje zahtjeva kvalitetnu obuku i redovnu vježbu kako bi se osiguralo da strijelac ne promaši metu. Druga zamka je više psihološke prirode, ali je možda i važnija. S obzirom da je zbog konstrukcije revolver uvijek spreman za paljbu, iznimno je važno da korisnik jako dobro zapamti i uvježba sve sigurnosne postupke kod rukovanja, jer i najmanja greška može biti katastrofalna. Da se razumijemo, mehanički i konstrukcijski moderan revolver nije ništa manje siguran nego pištolj, samo ne „oprašta“ nesmotrenost u rukovanju. Iz tih razloga revolver u na primjer kalibra 357 magnum bi u rukama dobro izvježbanog strijelca bio odličan izbor, ali nažalost zbog situacije i uvijek ograničenih sredstava za obuku i vježbu rukovanja oružjem, pištolj se ipak pokazuje kao bolji izbor.
S druge strane isto se mora priznati da dobro uvježban strijelac može izvući pištolj, ubaciti naboj u cijev i ispucati ga u vremenu približno jednakom koje je potrebno za izvlačenje i ispucavanje naboja iz revolvera. Još jedno konstrukcijsko rješenje čini pištolj ipak boljim, a to je ponovo punjenje. Dok je kod pištolja za ponovo punjenje potrebno samo izbaciti prazan i ubaciti pun spremnik, kod revolvera vrijeme prepunjivanja je zamjetno duže, čak i ako koristimo "brzi punjač" (speed loader).
U Velikoj Britaniji i Nizozemskoj zaštitari ne nose oružje
Situacija u ostatku zemalja, osobito zapadne hemisfere i EU-a uglavnom je ista kao u Hrvatskoj. Zaštitarima je dozvoljeno nošenje i upotreba oružja sukladno domicilnim propisima. Naravno postoje i izuzeci poput Velike Britanije i Nizozemske koje zaštitarima ne dozvoljavaju nošenje vatrenog oružja ni u kom slučaju. Međutim odluka države hoće li dozvoliti ili ne oružje u rukama privatnih zaštitara je pitanje koje često manje ocjenjuje sigurnosnu situaciju, a više se koncentrira na javnu percepciju i trenutnu političku situaciju.
Trend u svijetu naoružanih zaštitara u spomenutim državama koji još (možda čak i na sreću) nije zahvatio Hrvatsku je povećano ulaganje u profesionalnost (trening i obuku). Isto tako povećava se udio bivših vojnika i policajaca u zaštitarskim redovima. Razlog je nažalost u sve nestabilnijoj sigurnosnoj situaciji i valu terorističkih napada koji su zadesili Europu i Ameriku. Sve to dovelo je do promjene prioriteta u poslovanju kompanija i država, koje su prijašnjih godina sigurnost stavljale na posljednje mjesto. Sada je sigurnost postala jedan od važnijih faktora poslovanja te je time i količina ulaganja povećana i posljedično se podiže i kvaliteta ponude usluga zaštitara.
U svakom slučaju praksa nošenja oružja od strane privatnih zaštitara je uglavnom odraz ukupne sigurnosne situacije u zemlji, ali i ekonomske stabilnosti. Isto tako što se same opreme i naoružanja tiče, ono u praksi najčešće prati policijske trendove i ne postoje neki pokušaji u razvoju posebne opreme i metoda upotrebe oružje koje bi bile razvijene striktno za potrebe zaštitara u novčarskim institucijama. Međutim tako nešto nije niti nužno. Dovoljno je ulaganje u postojeću, ali obavezno modernu i provjerenu opremu i naravno najvažnije, potrebno je znatno povećanje ulaganja u kadrove što kroz kvalitetniju obuku tako i kroz bolju stimulaciju za kvalitetnije obavljanje posla.